Sprovodu su nazočila dvojica braće pokojnog svećenika i druga rodbina, svećenici Đakovačko-osječke nadbiskupije, bogoslovi, Milosrdne sestre sv. Križa i drugi vjernici. „U ovom oproštaju, kao da nas sve blago i s ljubavlju poziva, ohrabruje i tješi riječima sv. Pavla: Braćo, znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator taj, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan, na nebesima. Stoga, ostajmo uvijek puni pouz­danja“, rekao je na početku sprovoda nadbiskup.

„Opraštamo od krasnog čovjeka i svećenika“, dodao je nadbiskup te te je izrazio sućut obitelji pokojnika uime cijele Đakovačko-osječke nadbiskupije. „Što nam u ovakvim trenucima susreta, ne samo sa smrću vlč. Tomislava nego i svakoga od nas, što nam, i u ovom i ovakvom susretu s Bogom, koriste sav naš ljudski ugled, službe i titule, sve ljudske pohvale i nagrade i sva odličja i promaknuća te postignute časti u životu? Baš ništa. Toga smo svi svjesni. Iza vrata smrti čekaju nas dobri Bog i njegov sin Isus Krist koji ne traže od nas prikupljene diplome, zahvalnice, imenovanja i promaknuća skupljena tijekom našega života nego nas pitaju jesmo li kome svojom službom obrisao suzu i vratio nadu, jesam li opraštao i pomagao te volio ljude koje mi je Božje Providnost dovodila na moj životni put? Jesam li svojim životom i  odustajanjem od sebe služio životu ili sam se svojom komotnošću odavao smrti“, rekao je, među ostalim, mons. Hranić. 

Poslije sprovodnih obreda misu zadušnicu u đakovačkoj katedrali predvodio je nadbiskup Hranić u suslavlju s više od 20 svećenika. Pjevanje su predvodili mo. Ivan Andrić i đakovački bogoslovi. U propovijedi je nadbiskup govorio o kršćanskoj vjeri u uskrsnuće koja, kako je rekao, nije tek „neka ideja ili istina vjere koju treba prihvatiti nego je uskrsnuće nešto životvorno i lijepo jer označava život prožet Kristovom ljubavlju. Svi mi nosimo takva iskustva i možemo svjedočiti da je samo ljubav stvarna podrška našem ljudskom životu“.  

„Gledajući svećenički život našega dragoga brata svećenika Tomislava od kojega se danas opraštamo u svjetlu rečenoga da uskrsnuće započinje u našem ljudskom životu koji je prožet ljubavlju prema Bogu i bližnjemu, možemo reći da je pokojni Tomislav živio uskrsnuće jer živjeti uskrsnuće znači: živjeti nošeni i osnaženi ljubavlju Boga Oca i čovjekoljubljem njegova Sina Isusa Krista do smrti na križu.  I tražiti te živjeti radost trajnoga uskrsnuća preporođenih po Božjoj ljubavi dalo je smisao životu i smrti našega pokojnoga brata Tomislava“, istaknuo je propovjednik. „Pokojni Tomislav živio je tu sigurnost koja proizlazi iz iskustva Božje očeve ruke u našem ljudskom životu. I snagom te vjere ispunio je svoj život, i svjetlom takve vjere i nade darivao je toliko dobrote srca, nutarnjeg mira i ljubavi prema svima kojima je bio poslan i s kojima ga je povezivao život“, naglasio je. 

Na kraju misnoga slavlja obratio se i fra Jozo Sopta, rođak i prijatelj pokojnog vlč. Radišića. O pokojniku je rekao da je imao „širinu, poniznost i autoironiju koja mu je dopuštala da bude slobodan te da nema neprijatelja“. Pročitao je nekoliko rečenica koje je pokojnik na njegov nagovor zapisao o svojem najranijem djetinjstvu i odrastanju u svojoj obitelji u hercegovačkom selu Grljevićima.

Vlč. Tomislav Radišić rodio 21. listopada 1930. u Grljevićima kod Ljubuškog u Hercegovini i jedno vrijeme bio je po životnoj dobi najstariji svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije. Po završetku nižih razreda osnovne škole odlazi u Gimnaziju na Široki Brijeg. Zbog toga što su komunističke vlasti nacionalizirale Franjevačku gimnaziju u Širokom Brijegu, gimnaziju je dovršio i maturu položio 1953. na Prvoj muškoj gimnaziji u Sarajevu. Filozofsko-teološki studij završio je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Za svećenika Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM ga je 5. lipnja 1955. zaredio sarajevski nadbiskup Marko Alaupović.

Prva svećenička služba bila je služba duhovnog pomoćnika u Župi sv. Mihaela, arkanđela, u Duvnu, a potom u Župi sv. Ivana Krstitelja u Konjicu, gdje je ostao četiri godine. Nakon toga je kroz četiri godine bio župnik u Župi Srca Isusova u Kongori, potom četiri godine u Župi sv. Franje Asiškog u Bukovici te godinu dana u Župi sv. Antuna Padovanskog u Šuici. Iz Šuice odlazi za kapelana u Župu sv. Vlaha u Slanom, a nakon godinu dana imenovan je i župnim upraviteljem Župe sv. Marije Magdalene u Banićima. Svećeničku službu u Hercegovini zaključio je kapelanskom službom u Župi Bezgrešnog Začeća BDM u Posušju.

Nakon 19 godina svećeništva, svoj svećenički put je 1974. nastavio inkardinacijom u tada Đakovačku ili Bosansku i Srijemsku biskupiju. Imenovan je najprije župnikom Župe sv. Filipa i Jakova, apostola, u Odvorcima, a potom je poslan u Srijem, gdje je preuzeo službu župnika u Župi sv. Terezije od Djeteta Isusa u Beški i vjerno je vršio punih jedanaest godina. Uz tu službu, privremeno je kroz godinu dana upravljao i Župom sv. Ane u Maradiku. Posljednja župnička služba, prije umirovljenja 1995., bila je u Župi Rođenja Blažene Djevice Marije u Novim Banovcima.

Nastavio je služiti i nakon umirovljena. Tijekom kratkog posjeta svome bratu župniku dviju župa na Dugom Otoku u Zadarskoj nadbiskupiji, Župe Gospe od Karmela u Savaru i Župe svetih Kuzme i Damjana u Brbinju, iznenada mu umire brat te na molbu zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka ostaje kao zamjena pokojnog brata od nekoliko dana. Ta privremena zamjena se protegnula u desetogodišnju župničku službu u navedenim župama. Pet godina bio je i Dugootočki dekan. Po povratku u Đakovo 2005. u mirovini i dalje ostaje pastoralno aktivan. Deset godina bio je misnik, ispovjednik i duhovnik u Domu za starije i nemoćne osobe u Đakovu gdje je i preminuo, izvijestio je Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije.