U slavlju su sudjelovali i župnik susjedne ludbreške župe Kristijan Stojko te biskupov tajnik Mišel Kovačević.

Prije početka misnog slavlja sve okupljene pozdravio je župnik Lozančić. S posebnom je zahvalnošću spomenuo sve pokojne župnike martijanečke župe, duhovna zvanja potekla iz župe te brojne vjernike koji su svojom vjerom i darivanjem ostavili u nasljeđe današnju župnu crkvu sv. Martina.

Pozdravio je biskupa i svećenike koji su sudjelovali u slavlju, redovnice uršulinke i milosrdnice te s. Mariju od Presvetog Srca Isusova. Posebno je istaknuo predstavnice Kulturnog centra svetog Martina, prof. Ines Sabotič i Anamariju Starčević Štambuk, koje su se pridružile slavlju povodom desete obljetnice postavljanja Stope svetog Martina u Martijancu.

Govoreći o obljetnici, župnik je naglasio:
„Naša crkva okupljala je kroz mnoga desetljeća vjerne duše naše martijanečke župe, koja ovdje postoji stoljećima, čemu svjedoči i crkva Svetog Križa iz 13. stoljeća. Crkva sv. Martina naš je dragulj koji ponosno stoji u središtu župe i svojim velebnim zdanjem poziva vjernike u Božji dom – dom molitve, zajedništva, zahvaljivanja i upravljanja molitava dobrome Bogu.“

U uvodnom obraćanju vjernicima biskup Radoš zahvalio je župniku na riječima dobrodošlice te istaknuo da cijelo slavlje odiše zahvalnošću Bogu i svima koji su tijekom stoljeća oblikovali život župe. Podsjetio je da je crkva mjesto Božjeg prebivališta, gdje su naraštaji vjernika kroz 250 godina susretali Boga i obnavljali se u vjeri.

„Ova crkva u svojoj materijalnoj stvarnosti treba obnovu, ali živa crkva smo mi. Bog je onaj koji nas može obnoviti, učiniti novima i vrijednima pred sobom“, poručio je biskup te pozvao okupljene da na početku euharistijskog slavlja u molitvi zamole Gospodina da ih ispuni svojom ljubavlju i obnovi u vjeri.

U prigodnoj homiliji biskup Radoš pozvao je vjernike da obljetnicu posvete župne crkve dožive kao prigodu zahvalnosti Bogu i svima koji su kroz stoljeća ugradili svoj život u ovu zajednicu. Crkva sv. Martina, rekao je, nije tek građevina od kamena i cigle, nego mjesto gdje se Bog utjelovljuje u životima vjernika.

„Ova kuća je kuća Božja, ali ona je i naša kuća. Samo ako je doživimo kao dom našega nebeskog Oca i kao vlastitu obiteljsku kuću, možemo je doista razumjeti“, naglasio je biskup.

Posebno se zadržao na značenju crkve u obiteljskom i zajedničkom životu vjernika. Podsjetio je da crkva stoji u središtu sela i uočljiva je sa svih strana, pa je usporedio njezin položaj s poslanjem: biti u središtu života ljudi.

„Ovo je mjesto gdje se osjećamo braćom i sestrama, gdje nestaju razlike između onih koji ovdje žive generacijama i onih koji su tek došli. Ovdje smo svi kod svoga Oca, u obiteljskoj kući gdje se učimo živjeti otvorena srca.“

Govoreći o simbolici crkve, mons. Radoš istaknuo je elemente koji pomažu vjernicima da shvate njezinu ulogu: toranj, čvrsto ukorijenjen u zemlju, ali uzdignut prema nebu, pokazuje kako je vjera povezana sa svakodnevicom, a ipak usmjerena prema vječnosti; zvona nas pozivaju na molitvu i podsjećaju da je Bog prisutan u svakom trenutku života; vrata crkve, uvijek otvorena, simbol su Božje otvorenosti prema čovjeku; voda krštenja na ulazu u crkvu podsjeća da smo nanovo rođeni za život s Bogom; crkva kao lađa simbol je života u kojem se zajednica, poput Petrove lađe, povjerava vjetru Duha Svetoga kako bi stigla na drugu obalu, u zajedništvo s Bogom.

Biskup je naglasio i središnju ulogu ambona i oltara:
„Crkva nije mjesto gdje se dolazi po informacije, kojih u današnje vrijeme ionako ima previše, nego prostor u kojem se prima živa Božja riječ. Ona nije tek informacija nego život. Kada Bog govori, daje nam svoju riječ i samoga sebe; iza te riječi stoji njegov život i ljubav.“

Posebno je istaknuo oltar kao središte crkvene građevine i vjerničkog života:
„Na ovom oltaru Bog se ponovno žrtvuje za nas, prolijeva svoju krv i lomi kruh da bi nama, hodočasnicima na zemlji, dao snagu za put prema vječnosti. To je krv jača od naše smrtnosti i hrana koja nas vodi u život vječni.“

Mons. Radoš potaknuo je vjernike da crkvu ne promatraju samo kao umjetničko djelo ili spomenik, nego kao mjesto žive vjere i susreta s Bogom.
„Ovo je kuća u kojoj se piše povijest koja se ne može do kraja zabilježiti u knjigama ni opisati u izvještajima, jer je upisana u ljudska srca. Generacije su ovdje donosile svoje molitve, radosti i patnje, i sve je to ostalo trajno pred Bogom.“

U završnom dijelu homilije biskup je govorio o povezanosti crkve i obiteljskog života vjernika. Prisjetio se prizora majke koja je svome djetetu objasnila da je katedrala kuća Božja, a dijete je zaključilo da je to „majka svim kućama“ uokolo.
„Takav bismo zaključak mogli donijeti o svakoj crkvi u našim gradovima i selima“, dodao je, pojašnjavajući kako se u crkvama sklapaju brakovi, rađaju obitelji i primaju sakramenti. „Crkva je poput majke: ne samo da nas je jednom rodila, nego nas trajno prihvaća, obnavlja u sakramentima pomirenja i ljubavi, i uvijek nam ostaje otvoren dom u kojem se osjećamo prihvaćeno i sigurno.“

„Crkva je kuća iz koje se širi svjetlo na sve naše kuće. Ako ovdje doživimo svjetlo, ono se širi na naše domove. Ovdje palimo svjetlo vjere koje nosimo u svoje obitelji, na radna mjesta, u odnose s ljudima. To svjetlo ne ostaje zatvoreno u zidovima, nego postaje snaga za svakodnevicu.“

Zaključujući, biskup Radoš naglasio je da obljetnica posvete nije samo pogled u prošlost nego i poziv na budućnost:
„Crkva sv. Martina već 250 godina stoji u središtu ovoga mjesta kao znak Božje blizine. Neka i ubuduće bude prostor u kojem ćemo se obnavljati u vjeri i iz kojeg ćemo nositi svjetlo u svoje domove i obitelji.“

Na kraju svete mise, nakon svečanog himna Tebe Boga hvalimo, Luka Đuran u ime cijele župne zajednice zahvalio je biskupu Radošu. Potom su župljani nastavili druženje u crkvenom dvorištu, uživajući u plodovima zajedništva ove proslave, u čiju su se pripremu ugradili mnogi koje je župnik Lozančić spomenuo u pozdravnom govoru: članovi zborova, žene koje su dane posvetile čišćenju, ukrašavanju i pripremi kolača, kao i udruge i društva – vatrogasci, lovci, kulturno-umjetničko društvo i Crveni križ – te općina Martijanec na čelu s načelnikom Branimirom Nađem.