Drage sestre i braćo, sestre redovnice, braćo redovnici i svećenici, poštovani oci biskupi, dragi hodočasnici nade!

Bazilika sv. Pavla izvan Zidina u kojoj se nalazimo podignuta je na mjestu gdje je, prema predaji, sv. Timotej položio posmrtne ostatke sv. Pavla – najpoznatijeg obraćenika i apostola naroda.

Došli smo ovamo kao hrvatski hodočasnici iz Republike Hrvatske, Republike Bosne i Hercegovine (i Republike Srbije) te dijaspore, u godini velikog Jubileja koju zajedno s cijelom Crkvom slavimo kao „hodočasnike nade“, a povodom našeg nacionalnog jubileja – 1100. obljetnice splitskih sabora i krunidbe prvog hrvatskog kralja Tomislava. Mi hodočasnici iz Riječke nadbiskupije to činimo i u povodu stote godišnjice utemeljenja naše nadbiskupije u gradu Rijeci.

Posebnu poveznicu s ovom bazilikom prepoznajemo u slavonskoj hrastovini koju je za njezinu obnovu darovao bosansko-srijemski biskup Emeric (Mirko) Raffay, nakon razornog požara 15.–16. srpnja 1823. Iako su neki predlagali potpuno rušenje i novu gradnju, jer je bazilika bila dobrano uništena, ipak je važno i simbolički prevladalo je uvjerenje da treba sačuvati i obnoviti ono što je spašeno – i tako je i učinjeno.

Iz te slike obnove – i iz hrastovine koja povezuje našu domovinu s ovim svetim mjestom – želim razmišljati o dvije međusobno povezane teme: obnova (obraćenje) i ono o čemu je na početku progovorio i nadbiskup Đuro Hranić, evangelizaciji.

Obnova – obraćenje

Obnova bazilike bila je radikalan zahvat, a ipak čin čuvanja njezinog identiteta. To je ostala ista bazilika, ali obnovljena. Tako i Crkva prolazi kroz obnavljanja: ponekad svakodnevna – na početku ove mise molili smo za oproštenje grijeh, ponekad je radikalnija, kao što je bila obnova potaknuta Drugim vatikanskim saborom. Upravo je u ovoj bazilici papa sv. Ivan XXIII. – na iznenađenje nazočnih i svijeta – najavio Drugi vatikanski sabor i pozvao Crkvu na aggiornamento, na posadašnjenje: Rekao je „Crkva nije muzej koji treba čuvati, nego vrt koji treba obrađivati… Otresimo prašinu koja se nakupila na prijestolju sv. Petra.“ A svima je poručio: „Tražimo ono što nas povezuje, a ne ono što nas dijeli.“

Primjer sv. Pavla pokazuje što to znači: njegovo obraćenje nije bila zamjena jedne vjere drugom, on se nije obratio na kršćanstvo kao novu religiju, nego je kršćanstvo prepoznao kao ispunjenje svoje religije. To je bilo novo razumijevanje iste vjere – svjetlom evanđelja Kristova. To je ono što je vidio nakon što je ozdravio od svoga sljepila. Jednako tako i ova bazilika, ona nije obnovom postala nova bazilika, nije podignuta ispočetka, nego je ostala ista bazilika.

Obnova nije jednokratni čin nego neprekidan proces. Crkva se mora obnavljati svakodnevno težeći onom prvotnom idealu, ali i tražeći način kako ga živjeti u novom vremenu; mi, njeni članovi, trebamo se stalno obraćati, usklađujući sebe s onom slikom koju Bog ima o nama i koju nam je pokazao u Isusu iz Nazareta, kako bi ono Božje u nama bilo sve prisutnije i plodonosnije.

Danas se taj proces na crkvenoj razini nastavlja kroz sinodalne procese – „Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje“ – u koje su se i naše Crkve u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugdje odakle dolazimo, bile pozvane aktivno uključiti.

Stoga je na mjestu pitanje koliko smo do sada kao Crkva i kao vjernici i crkvene zajednice u našem narodu doprinosili i doprinosimo toj općoj obnovi Crkve: koliko „hrastovine“ donosimo općoj Crkvi? Jesu li nas strah i nepovjerenje pred nečim što se nismo dovoljno trudili razumjeti spriječili da se aktivnije uključimo u sinodalne procese i jesmo li, opsjednuti lokalnim i nacionalnim sukobima, tradicijama i očuvanjem onoga čega više nema i ne treba biti, zanemarili širiti pogled i solidarnost s drugima? Odgovornost za ovo je na nama koji u Crkvi imamo posebnu odgovornost. Ona je osobito na našim teolozima koji su trebali pratiti, poticati i više se uključiti u ove sinodalne procese, kao što su to, na primjer, činili teolozi koncilske obnove. Odgovornost je i na svim vjernicima jer svi smo po krsnoj milosti bili pozvani uključiti se u te procese, tražeći svoje vlastito mjesto i svoje vlastito zvanje u Crkvi i njezinom poslanju, ali i, kao kršćani, u društvenim zajednicama u kojima živimo i koje smo pozvani oblikovati svojim kršćanskim vrijednostima. Ovim dolazimo do drugog pojma o kojemu želim razmišljati, a to je pojam evangelizacija.

Evangelizacija

Odabrani misni tekstovi prikazuju Pavla kao navjestitelja evanđelja svim narodima. U to poslanje navještenja evanđelja svima i svi mi smo, kako smo već čuli, uključeni po krštenju. Povijesnim vezama koje spominju Tita u Dalmaciji i tradicijama o Pavlovim putovanjima uz naše obale, i nama hrvatskim katolicima – koji se poput njega u njegovom vremenu u svojoj svakodnevici susrećemo s onima koji žele zatočiti kršćanstvo u nekim prošlim vremenima, ali i s onima koji vjeruju drugačije i koji uopće ne vjeruju, među kojima ima i onih koji nas ne gledaju s prijateljskim pogledom – sv. Pavao može biti nadahnuće kako postati sinodalna i misionarska Crkva, Crkva koja izlazi i ide u susret drugima, ne protiv drugih. On je prvi pošao „po svem svijetu“, prekoračivši granice naroda i kontinenata i otišao k drugima, poganima, da bi navijestio „evanđelje svemu stvorenju“.

Tako trebamo i mi učiniti jer evanđelje nam nije darovano samo radi nas, nego i radi drugih. Kao što je ova bazilika, da se vratimo i na tu sliku njezine obnove, obnovljena da prima hodočasnike, hrani ih riječi Božjom i euharistijom te nadahnjuje na obraćenje, tako i naše biti Crkva i biti kršćani nije nešto što nam je dano samo za nas, nego je nešto što treba služiti i svima drugima s kojima živimo i koje susrećemo – da bi oni po nama i s nama i u nama mogli susresti Isusa Krista i upoznati njegovo evanđelje. Sjetimo se, prije dva dana nas je papa Lav podsjetio da ne zaboravimo kako vjera raste i jača kad se dijeli. Slično se to dogodilo i Savlu koji je postao Pavao. Isus mu se nije ukazao samo zbog njega. Ukazao mu se zbog Crkve koju je progonio. I da postane „oruđe izabrano“ Božje ponude spasenja svima.

U Pismu Timoteju sv. Pavao kaže: „Prispjelo je vrijeme moga odlaska; dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.“ (2 Tim 4). Naše vrijeme odlaska još nije došlo. Tek nam je, ako govorimo o sebi kao kršćanskom narodu, četrnaest stoljeća. Imamo problema, osobito demografskih, ali imamo, vjerujem, i budućnost. Zato i kao narod i kao pojedinci trebamo nastaviti, usprkos svim poteškoćama. Trebamo nastaviti živjeti i nuditi evanđelje kako bi se evanđelje umnažalo. I za sebe i za druge, osobito naše buduće generacije, trebamo nastaviti biti navjestitelji evanđelja – evangelizatori i hodočasnici nade. To su one kršćanske vrijednosti koje su nas oblikovale i time oblikovale našu povijest i kulturu, kako nam je rekao papa Lav i preporučio da to prenesemo na svoju djecu. Sinodalni procesi nam u tome mogu i trebaju pomoći. Kao što obnova i obraćenje nisu sebi svrha nego su nešto što nam omogućuje nastaviti biti ono što jesmo, tako ni sinodalni procesi, koji uključuju sinodalnu metodologiju i razlučivanje, nisu sami sebi svrha. Oni su sredstvo koje nam današnja Crkva nudi da danas u svojim konkretnim društvenim i crkvenim okolnostima možemo nastaviti i ostvariti ono poslanja koje je Krist povjerio Crkvi u snazi Duha Svetoga. Stoga nije samo pitanje što smo mi kao Crkva u hrvatskom narodu dali općoj Crkvi u tim procesima, nego još važnije što smo iz rezultata tih procesa, osobito ono što je sadržano u Završnom dokumentu Sinode, sada spremni primiti, prihvatiti i provesti u svojim crkvenim zajednicama: u biskupskim konferencijama, biskupijama, župama i osobnim životima, ali i u društvenim kontekstima iz kojih dolazimo?

Ovo je poziv na ispit savjesti i na obnovu i obraćenje upućen našoj Crkvi i svima nama, ne samo ovih dana na nacionalnom hodočašću u Rim, nego i nakon povratka kući. Zapravo osobito nakon povratka kući. Od nas traži da se uključimo u sinodalne procese i da sudjelujemo, svatko sa svojim jedinstvenim doprinosom, u evangelizacijskom poslanju naše Crkve. I također da kao hrvatski katolici evanđeoskim načelima oblikujemo i obogaćujemo i svoje društvene zajednice te u njima i za druge budemo hodočasnici nade: usmjereni prema konačnom cilju, ali i gorljivi u zajedništvu i dijalogu sa svima, navješćujući evanđelje „svemu stvorenju“. To može biti naša današnja „slavonska hrastovina“, odnosno naš današnji doprinos općoj Crkvi i njezinom poslanju.

Neka nas u tome prati zagovor Blažene Djevice Marije, kako je Papa rekao – najvjernije odvjetnice Hrvatske, koju zovemo svojom kraljicom i sv. Pavla – apostola naroda, sv. Petra – apostolskog prvaka, svih naših svetaca i svetica koji su nam primjer kako i mi moramo živjeti,   te neka nas jača Krist – naša nada. Amen.