Važno je slaviti obljetnicu posvete crkve jer „crkva nije samo zgrada u kojoj se slavi bogoslužje, nego duhovno središte kršćanske zajednice, poveznica neba i zemlje“, rekao je mons. Zgrablić. Obljetnica posvete crkve podsjeća da vjernik ima mjesto gdje ga Bog susreće, gdje se duhovno hrani Kruhom života za život vječni.

Dan posvete crkve slavi se kao svetkovina. To je „rođendan duhovne kuće, kad zahvaljujemo Bogu na njegovoj prisutnosti među nama“, rekao je nadbiskup. To je i poticaj na odgovornost zapitati se „što danas činimo da crkva bude živo mjesto vjere, a ne samo spomenik prošlosti ili mjesto održavanja tradicije“.

„Taj dan je prigoda preispitati se što svaki vjernik čini da njegov život postane tabernakul i posvećena crkva, mjesto Božjeg boravišta“, poručio je predvoditelj slavlja. „Slaviti obljetnicu posvete znači slaviti Boga koji živi među nama. To je poziv da obnovimo vjernost, da ponovno posvetimo sebe, svoje obitelji i čitavu zajednicu Kristu“, dodao je.

„Posveta crkve je više od blagoslova. Posveta crkve je liturgijski čin kojim se jedna zgrada trajno izdvaja od drugih građevina. Od čina posvete, crkva više ne pripada svakodnevici, nego postaje ‘Božja kuća’“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da se u posvećenu crkvu ne ulazi kao u trgovinu, dvoranu ili muzej, nego tu se dolazi na susret s Bogom. Tu se slave sakramenti „koji liječe i podižu, posvećuju i osposobljavaju za službu Crkvi“ te prima Božje oproštenje, utjeha i ohrabrenje.

„Riječ ‘posveta’ dolazi od latinske riječi ‘consecratio’, što znači: ‘Odvojeno za Boga, učinjeno svetim’, prema hebrejskoj riječi ‘kadoš’, što znači ‘drugotni, drugačiji’, a prevodimo sa ‘sveti’“, rekao je nadbiskup, dodavši da posvećeni crkva i oltar znače da su izdvojeni od obične upotrebe i namijenjeni isključivo Bogu.

Osim zgrada i predmeta, posveta se odnosi i na ljude jer čovjek je pozvan biti posvećen Bogu, a crkva je mjesto gdje se posvećenje događa na osobiti način.

„Biti posvećen Bogu znači živjeti po Božju, drugačije, posvećeno, jer Bog je svet. To znači živjeti u skladu s Božjom Riječju, njegovim zapovijedima i Božjom voljom te se truditi da naše riječi, odluke i djela budu u skladu s Isusom. Poziv na posvećenje znači i kloniti se grijeha i omogućiti duši da raste u posvećenju, Božjoj blizini“, poručio je nadbiskup. Čovjek se posvećuje kad posvećuje svoju svakodnevicu; kad na svoj rad, obitelj, prijateljstva i odmor ne gleda kao na „obične stvari“, nego ih prožima Bogom po molitvi i ljubavi, služenju i blizini, poručio je predvoditelj slavlja.

„Posvećivati život ne znači da čovjek mora stalno biti u crkvi, nego da u svemu što radi nastoji biti Božji, vjeran i poslušan Božjoj Riječi, dobar i čist srcem. Ako je zgrada nakon posvete ‘Božja kuća’, onda i naš život treba postati živa Božja kuća“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo da „posvećenje ostavlja trag“ i u kontekstu činjenice da se u crkvi sv. Šime čuva neraspadnuto tijelo sv. Šimuna koji je držao Isusa u naručju. „To je veliki znak. Tijelo koje nije istrunulo, koje je dotaknulo dijete Isusa, podsjeća da svetost ostavlja trag, ne samo u duhu nego i u tijelu“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da nam je u crkvi sv. Šime Bog ostavio opipljivi znak vječnosti.

„Sv. Šime je imao posvećeno srce, spremno za susret s Bogom. Kad je primio dijete Isusa, njegova vjera je postala vidljiva, a molitva uslišana. Taj susret sa Spasiteljem bio je kruna njegovog života“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši kako ih „relikvije podsjećaju da svetost nije mit, a sveci nisu bajka, nego ljudi koji su u punini odgovorili na Božji poziv i posvetili svoj život Božjom nazočnošću“.

Pozvani smo prepoznati da Crkva nije zgrada, nego živi organizam. Ona živi kad mi živimo vjeru, a umire kad je zanemarimo, upozorio je nadbiskup, rekavši da je obljetnica posvete prilika vjerniku da se zapita je li on „kamen živi“ u njenim zidinama ili samo posjetitelj koji povremeno dolazi u crkvu.

Uz stvarnost posvete vezano je i poslanje. U navještenom evanđelju, Isus šalje sedamdesetdvojicu. „Taj broj simbolizira sve narode. Isus ne šalje samo odabrane, samo apostole i hrabre; šalje obične ljude, poput nas, bez kese i torbe, da bi se oslonili ne na sebe, nego na Boga“, istaknuo je mons. Zgrablić.

„Obljetnica je dan naše zahvalnosti Bogu što je htio prebivati s nama, zahvalnosti onima koji su gradili crkvu, molili, čuvali i prenosili vjeru. Slavlje obljetnice je i obnova našeg poslanja. Krist i nas šalje da donesemo mir, da budemo iscjelitelji ranjenih duša i svjedoci Kraljevstva Božjeg“, poručio je nadbiskup.

Na kraju mise, mons. Zgrablić je blagoslovio tri vitraja u crkvi sv. Šime, koji prikazuju arkanđele Mihaela, Gabrijela i Rafaela, a djelo su akademskog slikara Mate Ljubičića.

Nakon blagoslova vitraja, nadbiskupa je pozdravio Boris Vukašina, glavni brat Bratovštine sv. Šime koja broji 75 članova. Rekao je da je crkva sv. Šime „stoljećima svjetionik vjere našeg naroda, mjesto gdje su se generacije Zadrana i hodočasnika klanjale Bogu, donosile molitve i zahvale sv. Šimi“.

„Zadar po toj svetinji nosi bogatu povijest, ali i neizrecivo otajstvo jer u njemu počiva najvrjednija relikvija, živi dodir čovjeka koji je držao Boga. Taj dar nadilazi prostor i vrijeme, obvezuje nas na vjernost, poštovanje i zahvalnost“, poručio je Vukašina. Uime Bratovštine sv. Šime izrazio je njihovu privrženost Crkvi i odanost sv. Šimi, poželjevši da Bratovština bude „znak žive pobožnosti i čuvar svetinje, kako bi i budući naraštaji znali gdje im je korijen i kome mogu povjeriti svoje molitve. Vukašina je zahvalio mons. Zgrabliću što je odobrenjem statuta Bratovštine potaknuo njihovo daljnje služenje.

Crkva sv. Šime izgrađena je na temeljima ranokršćanske trobrodne bazilike i prvotno je bila posvećena sv. Stjepanu prvomučeniku. Crkva je posvećena sv. Šimunu Bogoprimcu kad je u tu crkvu preneseno tijelo sv. Šimuna 1570. godine.

Čuvar svetišta sv. Šime don Damir Šehić, rekao je da je crkva sv. Šime tijekom svoje povijesti bila više puta posvećena, a posveta 320. godišnjice značila je njeno proširenje u vrijeme dok je upravitelj grada Zadra bio Federico Londra. Tu posvetu crkve potvrđuje i spomen – ploča u sakristiji.

„Sv. Šime nadilazi Zadar i Hrvatsku. Njegova relikvija povezuje nas sa sâmim Gospodinom. Možemo zazivati ime toga velikog sveca i nadati se njegovoj utjesi što god ga molimo“, zaključio je don Damir, izvijestio je Ured za medije Zadarske nadbiskupije.