Župa Rođenja Isusova –  Kajzerica (Zagreb)

Srijeda XXIX. tjedna kroz godinu – I. godina

Proglašenje svetog Ivana Pavla II. zaštitnikom župe

Čitanja: Iz 52,7-10; Ps 123; Rim 6,12-18; Lk 12,39-48

Draga braćo i sestre, dragi prijatelji u Kristu,

danas se ova župna zajednica Rođenja Isusova okuplja u osobito radosnoj prigodi: slavimo proglašenje svetog Ivana Pavla II. zaštitnikom župe. To je čin zahvalnosti, sinovske ljubavi i izraz želje da se prepustimo vodstvu njegove svijetle baštine vjere.

Upravo ovdje blizu, na području vaše zajednice, za vrijeme svojega prvog posjeta ovoj zemlji, sveti je poljski papa slavio nezaboravno euharistijsko slavlje i uputio snažnu poruku Hrvatskoj i cijelome svijetu.

U današnjim čitanjima odzvanja njegova snažna i aktualna poruka, koju je on sâm više puta isticao: Prvo: u čemu se sastoji istinska sloboda, Drugo: što je izvor mira, i Treće: kako možemo odgovoriti na Božju milost.

1. Istinska sloboda: služiti pravednosti

U drugom čitanju, iz Poslanice Rimljanima, sveti Pavao nas podsjeća da, po Božjoj milosti, više nismo robovi grijeha, već smo postali sluge pravednosti. U tome se sastoji naša sloboda: ne u tome da činimo što želimo (pa tako često ostajemo robovi grijeha), nego da ljubimo ono što moramo: služiti pravednosti.

Ivan Pavao II. je bio apostol te slobode. To je sloboda djece Božje koja se potpuno ostvaruje ako, kao pojedinci i kao društvo, otvorimo naše srce Kristu.

Nezaboravne riječi iz propovijedi na samom početku njegovog pontifikata taj su apel koji odjekuje i danas: Ne bojte se! Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu! Njegovoj spasiteljskoj vlasti otvorite granice država, gospodarske i političke sustave, široka područja kulture, civilizacije i razvoja. Ne bojte se! Krist zna ‘što je u čovjeku’. Samo On to zna!

To su proročke riječi, danas aktualnije više nego ikada.

2. Izvor mira: „Naša je pomoć u imenu Gospodnjem“

U otpjevnom psalmu svi smo zajedno ponavljali: Naša je pomoć u imenu Gospodnjem! Zamislite samo koliko li je puta sveti Ivan Pavao II. molio tim riječima, koje su ujedno ispovijest vjere i zahvale, osobito nakon atentata 13. svibnja 1981., kada je svoje spasenje pripisao Božjoj providnosti, po zagovoru Gospe Fatimske, koja je skrenula putanju metka koji ga je mogao usmrtiti.

Njegov je život bio neprekidno zahvaljivanje jer je osjećao očinsku Gospodinovu blizinu i majčinsku pomoć nebeske Majke.

Možda je i njegova posebna ljubav prema Hrvatskoj, koju je uvijek nazivao „ljubljenom Hrvatskom“, bila odraz te zahvalnosti prema narodu koji se, poput njega, pouzdavao u Gospodina u svojim najtežim trenucima.

Stoga je, na tlu ove iste župe, Gospodinu uputio vapaj: “Salvum fac populum tuum, Domine“ – „Spasi narod svoj, Gospodine“.

To je zaziv koji želimo uzdignuti i mi danas: Spasi, Gospodine, narod svoj, koji živi u Hrvatskoj; spasi narod svoj koji živi u Ukrajini; spasi narod svoj koji živi u Palestini; spasi narod svoj u svim dijelovima zemlje, koji još uvijek traži mir.

Naša se nada mora polagati samo u Njega: In te, Domine, speravi, non confundar in aeternum! U tebe se, Gospodine, uzdam, neću se postidjeti dovijeka. Tako je završio svoju propovijed ovdje na Kajzerici. Njegovo je pouzdanje u Boga i u Gospu bilo potpuno, bez kolebanja, takvo treba biti i naše, osobito sada kada ga zazivamo kao Zaštitnika.

Mir nije utopija, nego povijesni realizam.

I upravo zato što se potpuno pouzdavao u Gospodina, Ivan Pavao II. se nikada nije pomirio s tragedijama povijesti. Njegova ga je vjera poticala da bude glasnik mira, kao što nas podsjeća prorok Izaija u prvom čitanju: Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir!

Ta se slika proročke ljepote i radosti ostvarila i ovdje na Kajzerici, kada je Ivan Pavao II. stupio na ovo tlo. Njegova poruka nije bila poruka sanjara, već realističnog pastira. S uvjerenjem je uzviknuo, citiram: Mir na Balkanu – želim to snažno ustvrditi u ovom trenutku patnje – nije utopija! On se, naprotiv, nameće kao perspektiva povijesnog realizma!

Kolika mudrost! Da bismo bili realisti, kako se čini da nam govori sveti Ivan Pavao II., ne smijemo vjerovati da rat rješava naše probleme, već moramo raditi na izgradnji mira. To je pravi povijesni realizam: Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati (Mt 5,9).

S vjetrovima rata koji i danas pušu, s alarmantnim vijestima koje i dalje pune naslovnice naših novina, dopustite mi da se još zadržim na ovom iznimno aktualnom aspektu poruke Ivana Pavla II. 

Već se 1982. godine, pišući Ujedinjenim narodima, ponašao kao glasnik koji navještava mir kada je ustvrdio: Rat nije neizbježna nesreća. Mir je moguć. I upravo zato što je moguć, mir je obveza. Vrlo teška obveza. Najveća odgovornost.

Razvijajući tu misao, realistično je dodao: Mir je težak, svakako, i zahtijeva mnogo dobre volje, mudrosti i ustrajnosti. Ali čovjek može i mora učiniti da snaga razuma prevlada nad razlozima sile.

Upravo se tu ostvaruje čovjekova sloboda: u korištenju razuma, koji treba biti u službi mira. Jer razlozi sile ne poštuju ljudsku inteligenciju.

S pragmatizmom koji nas i danas zadivljuje, Ivan Pavao II. je pokazao jasan put prema miru: a to je razoružanje, koje je definirao jednim od bitnih čimbenika sigurnosti.

To nije bio naivan pacifizam, nego promišljen, razuman izbor. Objašnjavao je, ponovno citiram: … Razvoj međunarodnih odnosa danas pokazuje da je razoružanje bitan, ako ne i prvi, uvjet sigurnosti. (…) ravnoteža straha – nastavlja – putem nuklearnog zastrašivanja – sigurnost je s previsokim postotkom rizika. (…) Postupno, uravnoteženo i kontrolirano uklanjanje naoružanja (…) cilj je oko kojeg se mora postići potreban konsenzus, kao prvi korak prema povećanju sigurnosti.

Parafrazirajući drevnu izreku, mogli bismo reći, sigurni da se s time slaže i sveti Ivan Pavao II.: ako želiš mir, razoružaj se!

3. Naša odgovornost vjernih slugu

Ali mir koji je sveti Ivan Pavao II. navijestio svijetu ne bi bio vjerodostojan da nije proizašao iz života koji je u potpunosti posvećen Bogu. Njegova snaga mirotvorca proizašla je iz svakodnevne vjernosti Evanđelju, iz vjernosti zadaći koju nam Bog povjerava.

Ivan Pavao II. nije bio ništa drugo nego: vjerni i razboriti sluga o kojem nam govori današnje Evanđelje. Vjerni sluga koji je upotrijebio svu svoju energiju kako bi svijetu podijelio hranu Istine, Kruh Riječi i Euharistije. Kojemu je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti. Od njega se zaista mnogo tražilo. I on je dao sve, do posljednjeg daha.

Odakle je crpio svoju upornost i snagu u vjernosti? Zasigurno iz dubokog sjedinjenja s Bogom, u molitvi. Sjećam se prigode kada sam imao milost sudjelovati na Misi u njegovoj privatnoj kapeli. Njegovo dugotrajno zahvaljivanje nakon pričesti snažno me dirnulo: vidio se njegov duboki dijalog s Bogom, njegovo potpuno predanje, uronjenost u molitvu, na koljenima, s glavom među rukama, dok je Bogu povjeravao cijelo čovječanstvo.

Ovdje, u ovoj župi, ujedinio je svoje molitve s vašima, svoje boli s vašima, svoju nadu s vašom. Učinio je to riječima koje su zagrijale srce jedne ranjene nacije. Hrvatska je imala posebno mjesto u Papinu srcu. U njegovim se riječima osjećala ljubav oca koji ljubi svoju djecu. Mogli bismo reći da je bila dio njegove obitelji.

A obitelj je Ivanu Pavlu II. bila vrlo važna. Osjećao je posebnu odgovornost prema kršćanskim obiteljima.

Mislim da se sjećate snažnih riječi koje je ovdje izgovorio: Potrebno je da obitelji budu istinske ‘škole ljubavi’: obitelji duboko povezane, a istovremeno otvorene cijelom društvu; obitelji u kojima se ljudski život prihvaća sa svetim poštovanjem od samog trenutka začeća, i gdje se poučava ljubavi prema svakom čovjeku, bez razlikovanja prijatelja i neprijatelja. Ako ljubite one koji vas ljube, – upozorava nas Isus – kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i pogani? (Mt 5,47) – kraj citata.

Kakvu čast imate, makar i samo na jedan dan, imati papu Wojtilu za župljanina! Zapamtite, stoga: mnogo ste primili, mnogo će se od vas tražiti. To je povlastica, ali također i odgovornost.

Draga braćo i sestre, neka vam sveti Papa, sada već zaštitnik vaše župe, uvijek bude primjer vjernosti Bogu i Crkvi, primjer istinske slobode, hrabrosti u traženju mira i punog pouzdanja u molitvi.

Ne bojte se! Kao što nas je on naučio. Otvorimo mu danas vrata svoje zajednice, svojih obitelji i svojih srdaca, kako bi nas njegov zagovor vodio na putu svetosti i kako bismo, poput njega i s njime, mogli reći našoj nebeskoj Majci: Totus tuus, svi smo tvoji, Marijo.

Neka Gospodin, po zagovoru svoga novog Zaštitnika, blagoslovi ovu zajednicu i učini je znakom svojega mira. Sveti Ivane Pavle II., moli za nas.