Draga braćo i sestre!

Stojimo večeras u tišini Mirogoja, na ovome brijegu sjećanja, ali i brijegu nade. U njegovu se podnožju prostire grad u svojoj užurbanoj svakodnevici. Ovdje, pak, na počivalištu naših pokojnika, slušamo svoje srce i razmišljamo o vječnosti. Sveci nam poručuju: vječnost je realnost kojoj svi težimo. Za svjetlo te iste vječnosti danas molimo spominjući se svojih pokojnika. Ovdje je svaka staza molitva, svaki spomenik ispovijest, a svaki cvijet i svaka svijeća znak ljubavi koja ne prestaje.

Oko nas tisuće svijeća treperi molitvama koje se uzdižu prema nebu. Svaka kap voska svjedoči prolaznost, ali svaki plamen priziva vječnost. Svaka svijeća nosi jedno ime, jedno lice, jednu priču utkanu u naš život. Koliko li je samo u tim svjetlima neizrečenih riječi, propuštenih zagrljaja, praštanja koja nismo imali priliku izreći! Naša prisutnost ovdje svjedoči o ljubavi koja ne umire, a svjetlo vjere u srcu poručuje kako smrt nema posljednju riječ nad čovjekom.

Svetkovina Svih svetih i Dušni dan ne okupljaju nas oko hladnih grobova, nego oko svjetla koje simboliziraju upaljene svijeće. To je svjetlo Krista uskrsloga, svjetlo nade života vječnoga. „Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak“, zapisao je sveti Pavao (Fil 1,21). U tim riječima sabrana je sva kršćanska filozofija života i smrti.

Stoga i mi, kao oni koji u Krista vjeruju, ove svete dane ne doživljavamo toliko s nostalgijom i žalošću zbog prolaznosti ovozemaljskoga života, koliko s pogledom usmjerenim prema obećanju budućega. Danas, u svjetlu vjere, mjesto tuge preuzima molitva, a sjećanje se pretače u zahvalnost. Ovdje stojimo pred obećanjem buduće besmrtnosti koje otvara mjesto nadi.

Sveti Pavao upućuje nam poziv da ne tugujemo „kao drugi koji nemaju nade“ (1Sol 4,13). Naši dragi koji su u Kristu usnuli zauvijek su s njime ušli u život. Svaki križ podignut nad grobnim humkom pokazuje put prema nebu i znak je čežnje za ponovnim susretom.

Iako nas je današnja svetkovina okupila među ovim kamenim svjedocima prolaznosti, želi nam otvoriti oči za neprolaznost. Danas Crkva više negoli o smrti, govori o punini u Kristu koji je kao „prvina usnulih“ (1Kor 15,20) grob učinio kolijevkom novoga postojanja.

U svjetlu uskrsnuća sve živi u Kristu. U njemu su živi naši očevi i majke, naša djeca i prijatelji, svi koji su otišli s vjerom i ljubavlju. I mi sami, stojeći među ovim grobovima, stojimo uronjeni u vječnost po vjeri, nadi i sakramentima.

Što to znači za nas danas, braćo i sestre, dok stojimo među grobovima, a oko nas treperi svjetlo tisuća svijeća? Znači da nas vjera ne ostavlja u suzama, nego nas vodi u nadu; da nas smrt ne zatvara u tišinu, nego otvara vječnosti. Neka nas ta istina pokrene na korake vjere i ljubavi.

1. Kameni svjedoci prolaznosti

Dragi vjernici, među ovim grobovima svakomu su od nas koraci sporiji, riječi tiše, a srce mekše. Groblje je škola tišine. Ovdje govor ustupa mjesto šutnji u kojoj zastaju svi naši planovi, utihnu natjecanja, padaju maske. U njoj lakše čujemo glas savjesti, šapat duše i tihi glas Boga. Ta tišina nije prazna, ona odzvanja vječnošću. Svaki grob, bez obzira na veličinu, podsjeća nas na važnu istinu: život na zemlji je prolazan, ali duša je vječna. Grobovi su samo vjesnici „svete ljudske ozbiljnosti“ (S. Poglajen). Ovdje svatko od nas može čuti tihu, ali snažnu riječ: „Sjeti se da si prah, ali i da je tvoj prah predviđen za uskrsnuće.”

Na grobu se ne zaustavlja život, nego se otvara njegovo novo poglavlje, ono koje više ne poznaje suze, bolest ni prolaznost. U tom svjetlu i sama smrt postaje učiteljica. Uči nas poniznosti jer pokazuje granicu našega bića, uči nas mudrosti jer nas vraća bitnome, uči nas vjeri jer nas poziva da pogled usmjerimo iznad zemlje.

Tko ne zna gledati grob u svjetlu križa, taj vidi samo tamu; ali tko gleda križ u svjetlu uskrsnuća, taj vidi zoru. Kao što je križ početak uskrsnoga jutra tako i svaki ovaj grob s križem na sebi svjedoči kako je smrt izgubila svoju moć, a ljubav pobijedila njezinu hladnoću.

Za nas kršćane, koji svoju smrt sjedinjujemo s Kristovom smrću, „smrt je kao odlazak Kristu i ulazak u vječni život“ (KKC 1020). Zato ne dolazimo ovamo kako bismo oplakivali mrtve, nego kako bismo molili za žive u Bogu. Tko je u Bogu, taj ne umire; on samo mijenja stan. Ovo groblje gledano očima vjere nije kraj puta, ono je predvorje Neba. Ovi grobovi nisu tamnice nego postaje na kojima ostavljamo prolazno, a primamo vječno.

2. Ljubav ne umire

Danas nam srca šapuću imena majki, očeva, supruga, djece, prijatelja. Koliko li je samo uspomena u jednome pogledu, koliko suza u jednoj ruži! Koliko je samo neizrečenih riječi u jednome tihom posjetu grobu! No, braćo i sestre, u Božjim očima ništa od toga nije izgubljeno. Sve što je učinjeno iz ljubavi ostaje jer ljubav je jedino što smrt ne može razoriti.

Sveti Pavao kaže: „Ljubav nikad ne prestaje“ (1Kor 13,8). U tome se krije tajna kršćanske nade. Sve drugo u životu ima svoj početak i kraj, ali ljubav, ona koja dolazi od Boga, ne poznaje kraja. Kad sve drugo uvene, ljubav ostaje kao zlatna nit koja povezuje zemlju s nebom.

U ljubavi smo i za ljubav stvoreni. S našim je životima kao s njivom na kojoj je Bog posijao dobro sjeme. Tijekom života nakupi se sjeme kukolja koje nije od Boga niti ga često sami možemo ukloniti. Trenutak smrti trenutak je kad sijač dobrog sjemena dolazi po žito koje je posijao. To je naš Bog. On ne dopušta da propadne život koji nam je dao. On zna kako smo sazdani, spominje se da smo prašina, a naši dani kao sijeno (usp. Ps 103,14-15). Ipak, ljubav je njegova vječna nad onima što ga se boje (usp. Ps 103,17), kazuje nam psalmist, pozivajući svaku dušu na blagoslivljanje i slavljenje Boga.

Draga braćo i sestre, svaka svijeća koju ste užegli nad grobom, svaka vaša molitva, makar i neizgovorena, svaki vaš pogled usmjeren prema nebu, čin je ljubavi i poziv na slavljenje Boga. Oni koje volimo nisu otišli u zaborav, nego su prešli u Božju blizinu, tamo gdje ljubav ne prestaje, gdje nema rastanka ni boli.

Neka ovaj blagdan Svih svetih bude milosni trenutak pomirenja srca; jer tko prašta, već sada kuša svjetlo uskrsnuća. Pozvani smo srcem oprostiti onima koji su nas povrijedili, pomiriti se u obiteljima i u našim zajednicama, baš kao što Krist oprašta nama. Svaki grob podsjeća na neponovljivost života, ali i na važnost izmirenja, jer istinska kršćanska nada raste upravo iz opraštanja. Prisjetimo se i zaboravljenih pokojnika, onih za koje nema tko moliti, darujmo im svoje molitve i djela milosrđa prikažimo i za njih, svjesni da Bog svakoga poznaje po imenu i po ljubavi ga pamti.

Molitve koje mu upravljamo za naše pokojne nisu izrazi bespomoćnosti, nego čini zajedništva. Svako sveto misno slavlje povezuje zemlju s nebom jer naš je Bog, Bog živih (usp. Lk 20,38).

Svetkovina Svih svetih uči nas da smo jedna Božja obitelj, razdvojena na čas, ali prisutna u istoj vjeri i istoj ljubavi. Sveti mole za nas žive i za pokojne čije duše trebaju još molitava. I mi, još putnici na zemlji, svoje molitve uzdižemo k nebu. Svetima za zagovor i za mir dušama pokojnika. Taj krug ljubavi koji prelazi granice smrti svjedoči kako ljubav ne umire jer ljubav je drugo ime za samoga Boga.

Što nam govori ova istina o ljubavi koja ne prestaje čak ni pred smrću? Što govori o našem osobnom životu i našim odnosima? Pozvani smo širiti tu nadu i ljubav dopuštajući Kristu da bude svjetlo naših odluka i putokaz u časovima žalosti.

3. Krist je pobijedio smrt

Središte današnjega dana nije grob, nego križ iz kojega prosijava slava Kristova uskrsnuća. Taj znak pobjede stoji nad svakim grobom kao ispovijest vjere, ljubavi i nade. On i svojim obličjem spaja nebo i zemlju, Boga i čovjeka, vječnost i vrijeme. U svjetlu križa sve poprima novo značenje. Bez Krista križ bi bio samo drvo poniženja i patnje, ali po Kristu on postaje drvo života.

Krist nije došao objasniti zašto se umire. Prihvaćajući smrt u povjerenju, predanju i ljubavi, pokazao nam je kako se umire. On nije došao tumačiti misterij smrti, nego ga razoriti iznutra. Njegova smrt nije bila poraz, nego pobjeda; nije bila kraj, nego početak. Na Kalvariji smrt je samu sebe ranila jer se dotaknula Života.

U tamu Velikoga petka ušla je svjetlost uskrsnoga jutra. Grob koji su vojnici čuvali zapečaćenim, postao je izvor novoga stvaranja. Uskrsli Krist iz svakoga ljudskog groba izvodi one koji u njemu umiru. On je nada vječnoga života. Sam je izgovorio riječi: „Ja sam uskrsnuće i život; tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će“ (Iv 11,25). Ove riječi nisu pjesnička figura, nego središnja istina naše vjere. Isus ne govori o nekom budućem, dalekom životu, nego o stvarnosti koja započinje sada. Vjera u uskrsnuće nije samo nada za daleku vječnost, nego snaga za svako naše danas. Ona mijenja način na koji gledamo smrt, ali i način na koji živimo život.

Smrt je kraj zemaljskoga života, ali u isto vrijeme i trenutak istine i posebnoga suda koji čovjekov život ispituje iz odnosa prema Kristu i u njegovu svjetlu prima posljednju procjenu (usp. KKC 1021-1022). To je trenutak kada svaka maska pada, a ostaje samo ono što pripada ljubavi jer kako kaže sveti Ivan od Križa: „U večer našega života, bit ćemo pitani o ljubavi“ . Zato za kršćanina smrt nije propast, nego susret s onim koji je prvi ljubio, koji je prvi trpio i koji nas čeka na kraju puta.

Zato, draga braćo i sestre, ne bojmo se smrti. Bojmo se života bez ljubavi i praštanja. Bojmo se grijeha koji vreba dušu i otvara prostor zlu. Na Kalvariji je ljubav odnijela pobjedu, a u Kristu je svaka naša bol pronašla smisao, a svaka suza svoju svrhu.

Ovdje, uz grobove naših pokojnika, ne molimo večeras samo za pokoj njihovih duša, nego ispovijedamo vjeru u vječni život. Vjerujemo da je onaj koji je pobijedio smrt na Golgoti prisutan i ovdje na Mirogoju, u našim obiteljima, u našim srcima. Njegovo svjetlo ne gasi ni jesenja magla, ni noć, ni odmak vremena. On je Sunce koje nikada ne zalazi.

Ne zaboravimo da sakramentalni život i nama otvara put svetosti kojim su prošli toliki prije nas. On je naša priprema za vječnost. Ispovijed i euharistija otvaraju nam srce Božjoj milosti, brišu grijehe i hrane nas snagom uskrsloga Krista. Iskoristimo ove svete dane za pomirenje s Bogom, za susret s njegovim milosrđem u sakramentu pomirenja i za sudjelovanje u svetoj pričesti, pripravljajući se tako za susret s Onim koji nas čeka u vječnosti.

Ponesimo večeras sa sobom svjetlo vjere u naše domove i obitelji. Neka molitva za pokojne bude naša svakodnevna navika, a sjećanje na ljubav koju smo primili i dali, neka nas ohrabri u izazovima. Budimo nositelji nade, uvjereni da je Krist sada s nama i s našim dragim pokojnicima.

Draga braćo i sestre, dok večernje svjetiljke obasjavaju Mirogoj, a plamenovi svijeća trepere poput zvijezda koje su sišle na zemlju, neka nam u srcu odzvanja ova istina: Kristu, Kralju vjekova, sve živi! U njemu su živi naši dragi pokojni. U njemu je živa naša nada. U njemu i mi nosimo sjeme vječnosti. Zato, kad gledamo grobove, ne gledajmo u ponor zemlje, nego u prostranstva neba. Jer „Isus Krist, jučer i danas isti je – i uvijeke“ (Heb 13,8). „Njemu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen!“ (Otk 1,6).