U društvenom ozračju koje prijeti pretvoriti spomen na zajedništvo u junaštvu i stradanju u zalog novih sukoba, svoje svjedočanstvo oprosta za Glas Koncila dao je Ante Bilaver, čiji je otac Stanko Duje Bilaver 6. listopada 1991. pao kao prva žrtva srpskih napada na Škabrnju. „Očevu smrt promatram prvenstveno kroz prizmu njegove ljubavi prema domovini i obitelji koje je htio zaštititi i prema velikim idealima i snovima koje mu je Bog stavio na srce. I Sveto pismo objašnjava nam da je njegova žrtva – kao i žrtva svih branitelja Hrvatske – čin najveće ljubavi. Nema sumnje da Bog tu ljubav uzima kao sjeme nečega novoga, lijepoga, dobroga, istinitoga, kao sjeme razvoja kraljevstva Božjega“, osvrnuo se sugovornik na junačku smrt svojega oca, koji je stradao u selu Prkosu noseći oružje suborcima u Zadru kroz neprijateljsku vatru.

Istaknuvši da su ga očeva pogibija i rana smrt majke otvorili za iskustvo Božjega očinstva, Bilaver je na temelju vlastitoga djelovanja u službi ozdravljenja molitvene zajednice „Božja pobjeda“ ustvrdio da upravo osobe ranjene ratom, poput branitelja, udovica i djece poginulih i nestalih, od boli nerijetko ne uspijevaju pronaći put iscjeljenja, praštanja i pomirenja. „Bez oprosta rana ostaje živa, a čovjek postaje robom vlastite samopravednosti, rasuđujući dobro i zlo samo na temelju vlastitoga razuma i iskustva. No Bog je jedini sudac i jedini kriterij istine. (…) Tko god misli izvojevati istinu i pravdu bez oprosta, u nebu će se grdno iznenaditi“, rekao je.

Sugovornik je primijetio i da odnos Hrvata i Srba valja promatrati u svjetlu evanđelja. „Božji naum za Hrvate i Srbe nije osveta, nije razdor, nije čekanje da se onaj drugi pokaje i promijeni. Valja nam otići korak dalje. (…) Tko god želi ući u svoj kršćanski identitet, mora ući u veliku poniznost. Tko god želi biti pošten u svojoj savjesti, u poniznom će traganju za istinom shvatiti da je dio oprosta i zaborav. Ne kognitivni, nego duhovni zaborav: otpuštanje zla i obnova povjerenja, zajedništva i intime. No takva se obnova može dogoditi tek kad i sami izvršimo ispit savjesti nad vlastitom povijesti, kada se pokajemo za vlastito zlo i kada za nj damo zadovoljštinu. Dok sve to ne učinimo, na našu zemlju u tom području neće sići blagoslov“, zaključio je.