Susret je započeo pozdravom patrijarha Armenske katoličke Crkve Rafaela Bedrosa XXI. Minassiana, koji je opisao Papin posjet kao „živi plamen molitve i nade koji osvjetljava svaki kutak zemlje“, istaknuvši da su kao narod tijekom posljednjih godina prošli kroz „kušnje koje su duboko potresle njegovo tijelo i dušu“. Molio je za mir, pravednost i obnovu Libanona, koji kao domaćin osamnaest različitih vjeroispovijesti, postaje konkretan simbol kako vjera može postati most iznad rana svijeta. Zahvalio je na kraju za prisutnost Svetoga Oca koja ih, kako je rekao, podsjeća da nisu sami jer su Bog i Crkva s njima.

Riječi svetog pape Ivana Pavla II., koje je 1984. uputio u poruci Libanoncima povjeravajući im misiju da budu odgovorni za nadu, nisu bile uzaludne jer se ovdje i dalje gradi zajedništvo i ljubav, rekao je to papa Lav XIV. u govoru održanom na francuskom jeziku pred više od četiri  tisuće okupljenih biskupa, svećenika, posvećenih osoba i pastoralnih djelatnika. Nadalje se osvrnuo na četiri svjedočanstva pročitana tijekom susreta kao dokaz da su proročke riječi pape Wojtyłe postale „tijelo, život, briga i ljubav u libanonskom društvu“.

Povezao je ta svjedočanstva blizine i prisutnosti s pročitanim evanđeoskim odlomkom u kojem Marija stoji podno Isusova križa. „U stajanju uz Mariju podno Isusova križa naša nam molitva, nevidljivi most koji povezuje srca, daje snagu da se nastavimo nadati i djelovati, čak i kada oko nas odjekuje buka oružja i kada sami zahtjevi svakodnevnog života postaju izazov“, istaknuo je Papa.

Citirajući papu Franju, rimski biskup je rekao da je ta blizina s Isusovim križem upravo vjera koja kao sidro drži život usidrenim u nebu. Ostati privezani za nebo jedini je način da gradimo mir, napomenuo je. „Iz tih korijena, snažnih i dubokih poput cedrova, raste ljubav, a uz Božju pomoć nastaju konkretna i trajna djela solidarnosti“, dodao je.

Autentični nositelji nade

Papa se zatim osvrnuo na djelo ljubavi koje je učinio jedan svećenik koji djeluje u selu Debbabiyé na sjeveru zemlje, na samoj granici sa Sirijom, u kojemu zajedno žive sunitski muslimani, pravoslavni kršćani i maroniti. On je na francuskom jeziku opisao teškoće tamošnje zajednice koja je žrtva bombardiranja iz susjedne Sirije, gdje je bjesnio građanski rat.

„Tamo, unatoč velikim potrebama i pod prijetnjom bombardiranja, kršćani i muslimani, Libanonci i izbjeglice iz susjedstva, žive u miru i pomažu jedni drugima“, rekao je te se osvrnuo i na jedinstvo koje se vidi u slici sirijskih i libanonskih novčića koji su zajedno stavljeni u vrećicu za milodare. „Taj nas čin podsjeća da u djelima milosrđa svatko od nas ima nešto za dati i primiti te da nas naše međusobno darivanje obogaćuje i približava Bogu“, istaknuo je Papa.

Sveti Otac je komentirao i problem migracije mladih koji vide budućnost samo u bijegu iz zemlje te podsjetio na odgovornost koju svatko ima prema njima. „Važno je poticati njihovu prisutnost, čak i u crkvenim strukturama, cijeneći njihove nove ideje i dajući im prostora. Također je potrebno, unatoč ruševinama svijeta koji nosi svoje bolne neuspjehe, pružiti im konkretne i izvedive perspektive obnove i rasta za budućnost“, poručio je.

Ostati iz ljubavi unatoč bombama i nasilju

Međutim, oni koji ne mogu pobjeći ni pred prijetnjama bombardiranja te traže sigurnost i mir pronalaze nositelje nade upravo u redovnicama koje ostaju uz njih unatoč tome što su okružene naoružanim vojnicima, rekao je te dodao da su one otvorile improvizirani izbjeglički kamp i centar za obrazovanje kako bi nastavile pratiti učenike izbjeglice. Sveti je Otac istaknuo važnost držanja škole otvorenom čak i pred eksplozijom nasilja jer ondje „učimo voljeti usred mržnje, služiti usred umora i vjerovati u drugačiju budućnost iznad svih očekivanja“.

„Crkva u Libanonu oduvijek je pridavala veliku važnost obrazovanju. Ohrabrujem vas da nastavite to hvalevrijedno djelo, pružajući pomoć osobito onima u potrebi i bez sredstava, onima koji se nalaze u kriznim situacijama, donoseći odluke vođene velikodušnom ljubavlju, kako bi uz formaciju uma uvijek išao i odgoj srca“, istaknuo je Papa.

Rimski biskup se također osvrnuo na svjedočanstvo jednog bračnog para koji je pobjegao pred ratom te istaknuo da se boli koje nastaju zbog ratova tiču svih i potiču na promišljanje i djelovanje. Rekao je da se svi moraju zalagati za to da „nitko više ne mora bježati iz svoje zemlje zbog besmislenih i nemilosrdnih sukoba“ te da se oni koji kucaju na „vrata naših zajednica nikada više ne osjećaju odbačenima“.

Nositi i susresti Krista u zatvorima

Tijekom susreta sudionici su čuli i svjedočanstvo zatvorskoga kapelana koji, kako je rekao, svakodnevno susreće Krista u licu zatvorenika koje je društvo zaboravilo, ali koje Bog nikada nije prestao ljubiti. „Slavimo misu, ispovijedamo, lomimo kruh i Riječ, pratimo zatvorenike na svim razinama. Ondje se često u tišini obnavlja radost spoznaje da su voljeni, čak i unutar zidova“, istaknuo je kapelan.

„Mjesta poput ovog, gdje svijet vidi samo zidove i zločine, pružaju nam priliku da susretnemo Božji pogled. U očima zatvorenika vidimo nježnost Oca koji se nikada ne umara praštati“, rekao je Papa.  „Upravo tako, vidimo Isusovo lice koje se ocrtava u licu onih koji pate i onih koji se brinu za rane koje je život nanio“, dodao je.

Papa Lav XIV. je na kraju objasnio smisao darivanja zlatne ruže, dara koji pape tradicionalno donose u marijanskim prigodama u svetište u Harissi kao znak pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji, a koji se stavlja podno kipa posvećenog crnoj Gospi od Libanona. „To je drevni čin koji nas, među svojim značenjima, poziva da i mi svojim životom budemo Kristov miris. To nije skup proizvod rezerviran za malobrojne koji si ga mogu priuštiti, nego miris koji se širi s velikodušnog stola na kojem ima mnogo različitih jela i s kojeg svi mogu zajedno uzimati“, nagalsio je.