HVARSKA BISKUPIJA – DIOCESIS PHARENSIS

Hvar, 10. prosinca 2025.

Broj: 446/2025

„Kliči i raduj se, kćeri sionska,

jer evo, dolazim usred tebe prebivat –

riječ je Gospodnja.

U onaj dan mnogi će narodi uz Gospodina prionut

i bit će narod moj,

a ja ću prebivati usred tebe“ (Zah 2, 14-15).

Braćo i sestre, dragi vjernici!

Ovim riječima prorok Zaharija naviješta mesijanska vremena – ispunjenje Božjeg obećanja o dolasku Mesije, Božjega Sina. Po njegovu dolasku Bog više neće biti zagonetni, nepoznati Bog, nego onaj koji će prebivati usred svoga naroda i koji će svojom nazočnošću potaknuti mnoge narode da prionu uz Gospodina.

Nešto slično, ali puno konkretnije i otvorenije u svoje je vrijeme rekao prorok Izaija. On je, naime, otkrio da će djevica začeti i roditi sina i da će mu nadjenuti ime Emanuel – što znači: S nama Bog (usp Iz 7,14 Mt 1,23).

Emanuel – S nama Bog – Bog je naše povijesti, Bog naše stvarnosti, jedan od nas, nama u svemu jednak osim u grijehu, a sve zbog toga da bi nâs podložnike grijeha otkupio i oslobodio za posinstvo. Vrhunac njegova poslanja i najdublji razlog Božića, koji je početak, jest njegova muka, smrt i Uskrsnuće. Zato Božić nipošto ne bismo smjeli slaviti kao izolirani događaj niti ostati na razini dječjeg rođendana, nego ga prihvatiti u punini otajstva spasenja, otajstva koje nam otkriva i samo ime Isus – što znači Spasitelj, kako ga je nazvao anđeo u trenutku njegova začeća.

Tako, Božić je uvijek iznova podsjetnik da je Bog pohodio i otkupio svoj narod, da je on Emanuel koji trajno prebiva i ostaje među nama, što je i sam posvjedočio kada je prije samog uzlaska k Ocu rekao: „Evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28,20).

Božić je trajni poziv na suživot s Isusom. Uranjajući u otajstvo njegova života,  dopuštamo da se njegov život očituje u nama po ljubavi Božjoj koja je razlivena u našim srcima. Ta je ljubav zapravo Duh Sveti koji nas uvodi u zajedništvo s njim i po njemu u zajedništvo s Ocem nebeskim, dozivajući nam neprestano u pamet i srce istinu da je Bog naš otac, a da smo mi njegova djeca, njegovi ljubljeni sinovi i kćeri.

Već u Starom zavjetu, dakle u vremenu obećanja, nalazimo sjajne primjere života u potpunom predanju i zajedništvu s Bogom.

Tako Abraham, vjeran Gospodinu, napušta mjesto svojeg prebivanja, mjesto svoje sigurnosti i ide u nepoznat kraj, spreman žrtvovati čak i svojega sina jedinca – Božji dar i smisao svojega života, shvaćajući da je Bog jedino pravo imanje i da imati njega znači imati sve. Zato ga je Bog učinio ocem mnogih naroda i blagoslovom za sva plemena na zemlji (usp. Post 12, 1-4. 17,4-5).

Isto tako i Josip sin Jakovljev, oslanjajući se na Boga koji sve vidi, odbija grešnu ponudu Putifarove žene i uz mnoge nevolje u koje je upao zbog svojega stava, zavrijedi postati drugi čovjek u Egiptu, a sve po Božjoj volji da spasi svoj narod od nadolazeće gladi (usp Post 39,7-20. 41,37-45).

Nešto slično dogodilo se i Suzani, koja odbija grešnu ponudu zlostavljača te je oni zbog toga okleveću i dovode u smrtnu pogibelj. Ali Bog kojemu je predana već od djetinjstva, šalje mladog Danijela da opovrgne klevete pa Suzana biva oslobođena sramotne optužbe koja ju je imala odvesti u smrt, a njezini klevetnici i tužitelji bivaju osuđeni (usp. Dn 13).

Ako su ljudi u Starom zavjetu samo na temelju obećanja mogli ostvariti takvu blizinu i prisnost s Bogom, koliko bismo više mi u Novom zavjetu trebali svjedočiti svoju vjernost Ocu nebeskom po zajedništvu s njegovim sinom Isusom Kristom?

Mi smo, naime, baštinici punine objave koja se dogodila po njegovu Sinu i uživamo plodove života tolikih svetaca, osobito mučenika, da ne bismo trebali ni u jednom trenutku svog života dovesti u pitanje naš odnos prema Gospodinu.

Naš bi život zapravo trebao biti jedno trajno svjedočanstvo suživota s Kristom koje bi spontano poticalo nove procese života u srcima onih koji ga nisu upoznali. Trebali bismo tako slijediti Krista da na koncu ovozemaljskog života doživimo i svoj osobni Božić, da se i sami rodimo za vječni život – za Boga, što je cilj i smisao ljudskog života.

A Bog nas je po sebedarju svoga sina i po darovima što ih je podario svakome od nas osobno, osposobio da možemo u potpunosti odgovoriti na njegov poziv i izvršiti povjereno nam poslanje. On trajno ostaje vjeran svojim obećanjima i njegov odnos prema nama nije niti može biti upitan. Ono što može biti upitno, jest samo naš odnos prema njemu, naša otvorenost prema njegovoj ljubavi.

Božić je tako  trajni podsjetnik da je Isus, Božji Sin, jedina prava i istinska mogućnost i da sve ono što tražimo izvan njega možemo naći jedino u njemu.

S ovim mislima, braćo i sestre, svima od srca želim sretan Božić i blagoslovljenu novu 2026. godinu.

               ✠ Ranko Vidović
hvarski biskup