Vlado Košić, biskup sisački
Čestitka za Božić 2025.
Sisak, 22. prosinca 2025.

Ova je čestitka, dragi prijatelji, braćo i sestre, u dvostrukom jubileju: svake godine 25. prosinca slavimo Isusov rođendan, a ove godine k tome to je jubilaran, 2025. Isusov rođendan!

U svakom slučaju radi se o dolasku na ovaj svijet onoga koga su proroci navijestili stotinama godina prije njegova rođenja, o kojem su govorili i kojega su iščekivali narodi i mnogi naraštaji. Ljudi su tražili i čekali Mesiju. Ta se čežnja pretvarala u molitvu, vapaj i pjesmu.

Očekivanja ljudi bila su (i ostala) velika: željeli su da im Mesija donese mir, da uspostavi sigurnost i blagostanje, čeznuli su za odnosima u društvu koje će biti bez pokvarenosti, bez laži, bez otimanja tuđega, bez nepoštenja, krađe i ubijanja.

Židovi su očekivali da će Mesija obnoviti snažno Davidovo kraljevstvo, to je dakle bila nacionalna i svjetovna čežnja za snažnom samostalnom državom. Znamo da je dugo u povijesti židovski narod bio pod vlašću tuđinaca: Egipćana, Asiraca, Babilonaca, Rimljana… Mogli bismo reći da je slična sudbina pratila i naš hrvatski narod.

No, kao da su ta očekivanja bila nerealna, gotovo su graničila s bajkom. Naime, činilo se da nije moguće da pokvarena ljudska narav stvori svijet bez gladi, bez trpljenja slabijih, bez tlačenja većih nad malenima… bez ratova i nasilja…

Pokušavali su stoga ljudi u mnogim slučajevima uspostaviti bolje odnose u društvu, dizali su revolucije, smjenjivali kraljeve i careve… ali to je donosilo nova ubijanja, novo siromaštvo i samo nove, često još veće nepravde. A Mesije ni od kud! Dapače, podizali su se često u povijesti krivi mesije koji su ljudima obećavali bolju budućnost, zavodili su čitave narode, no donosili su ljudima samo još više trpljenja, patnje i razočaranja.

I što je Bog mogao učiniti s ovim svijetom koji je stvorio tako da ga je dao u ruke čovjeku da sa slobodnom voljom može birati i činiti i dobro i zlo, a često radi vlastita interesa, zaboravljajući na zajedničko dobro, bira dobro samo za sebe a drugima koji su u većini nameće zlo, pa iz toga niču nove pobune, nove nepravde? Kao da je i Bog nemoćan u svem tom kolopletu zla u svijetu… Ipak, nije tako. Ta očekivanja ljudi vjere pretočili su u molitve i njihovi su uzdasi dolazili do Boga koji je tražio načina kako pomoći čovjeku kojega je stvorio želeći da bude sretan i da se oslobodi nasilja, siromaštva, bolesti i smrti, da živi u miru i slobodi.

Bog je u jednom trenutku poslao na svijet svoga Sina: vječni Logos postao je pravi čovjek, tjelesno i zemaljsko biće, jednak u svemu svima nama, osim u grijehu, a ipak toliko uzvišen iznad svih ljudi da je jedini on mogao pokazati pravi put svim ljudima.

I on je to počeo javno govoriti. Ljudi su mu se divili, išli su za njim, ali često iz sebičnih interesa želeći da ih nahrani, da im izliječi bolesti… pa ipak prepoznali su u njemu onoga koji im liječi dušu, a ne samo tijelo, onoga koji im pridiže nadu, onoga koji je jedini sposoban utješiti njihove boli i unijeti smisao u njihove živote.

To je naš Gospodin Isus Krist koji je započeo duhovni preporod čovječanstva. On je donio novost života, mogućnost da čovjek živi slobodno. On nije posegnuo za nasiljem, nije dizao pobunu niti je pozivao na revolucionarnu smjenu vladajućih, premda ih je kritizirao i tražio od njih i svih ljudi da budu ponizni i svjesni da su smrtni i da moraju služiti a ne gospodariti nad drugim ljudima.

Sad bih u ovo razmišljanje o Božiću uveo jednu, netko će reći posve drugu temu, no mislim da je i te kako povezana s otajstvom Božića. Ove godine smo dočekali da su pronađeni ostaci poginulog hrvatskog branitelja Vukovara, dobrovoljca iz Francuske, Jeana Michela Nicoliera. Kad je u jednom intervjuu voditeljica pitala njegova prijatelja Herve’a, koji je također došao za vrijeme Domovinskog rata iz Francuske u Hrvatsku, što je to povezivalo njega i Jeana Michela s Hrvatima, kad nemaju nikakve zajedničke gene? On je odgovorio da je to bila svijest o nepravdi koja se činila Hrvatima i želja da im se pomogne u obrani od agresije. Dok su agresori imali prijatelje koji su im pomagali i podupirali ih, Hrvati nisu imali nikoga, rekao je Herve’.

Evo to svjedoči, rekao bih, veoma očito o tome da smo se mi u Domovinskom ratu mogli oslanjati samo na Boga koji je dobro znao tko je činio nepravdu a tko je trpio i bio žrtva. Jer Bog je uvijek na strani žrtve i na strani pravednosti.
Rekao bih, upravo je zato i sam Bog postao čovjekom, da pomogne svima koji pate, svima koji trpe nepravde, da sve ljude preobrazi i dade im novi život, novi pogled, novu snagu, da ih oslobodi od mržnje i ispuni ljubavlju i radošću, zajedništvom s drugima i dovede k Bogu.

Naša ljudska sudbina često je veoma okrutna i na zemlji čovjek ne uživa život, ili ga uživa samo malo i kratko.

Ima ona lijepa pjesma Fala Dragutina Domjanića koja kaže: „Tak malo dobroga /V živlenju tu se najde, /I če je sunce čas, /Za oblak taki zajde.“ Kao da i pjesnik vidi posvuda mrak i zlo, kao da to zlo posvuda vlada i veoma je malo sunca, ono kad i iziđe za čas opet zađe za oblak i nema ga više.

Nije ipak tako. Jedno je naše iskustvo i velika cijena koju čovjek plaća da bi došao do iskustva dobra, da bi dobro pobijelilo zlo. I premda se čini da je zlo sveprisutno kao i tama, magla i noć, sunce je jače, ono će zasjati i pobijediti.

U Zaharijinom hvalospjevu svako jutro molimo i ispovijedamo: ”Pohodi nas Mlado sunce s visine”. Sunce je već sinulo i ono nas obasjava i grije!

Ipak još je uvijek puno tame oko nas, zlo kao da ne odustaje, kao da bije svoj boj i neprestano nadjačava. U slici vremena, to je kao kad se vozimo zrakoplovom, pa se podignemo iznad oblaka iz kojih pada kiša i zavija zemlju u mrak, no kad dođemo iznad njih vidimo sunce koje divno sja.

Isus je to Mlado sunce koje nas je obasjalo s visine. On je onaj koji je pobijedio mrak i svako zlo.

Ljudi istina nisu prepoznali da je on Mesija i raspeli su ga na križ.

Zato i u njegovu dolasku kršćani, koji su prepoznali u Isusu Mesiju, već od početka vide trpljenje koje preuzima i nosi za sve nas. I mi smo među njegovim učenicima koji ga prihvaćaju i slijede.

Međutim Kristovo je trpljenje spasonosno, jer on pobjeđuje.

Mesija kojeg mi kršćani slijedimo je naš Vođa i Učitelj, Kralj i Gospodar koji može sve preobratiti u dobro, sve bolesno izliječiti, sve tužno razveseliti, sve klonulo pridići. On jest umro za nas, ali je i uskrsnuo i donositelj je vječnog života, života radosti i mira. U tom duhu svima želim:

RADOST BOŽIĆA, LJUBAV I MIR!
I S MALIM BOŽIĆEM SRETNU NOVU 2026. GODINU GOSPODNJU!