Na sjednici, pod predsjedanjem zagrebačkoga nadbiskupa metropolita Dražena Kutleše, sudjelovali su domaćin varaždinski biskup Bože Radoš, sisački biskup Vlado Košić, bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak, križevački vladika Milan Stipić, umirovljeni varaždinski biskup Josip Mrzljak, zagrebački pomoćni biskupi Ivan Šaško i Mijo Gorski te imenovani zagrebački pomoćni biskupi Marko Kovač i Vlado Razum.

Izrazivši radost zbog susreta u Varaždinu, biskup Radoš u pozdravu se osvrnuo na proteklu godinu u životu Varaždinske biskupije i posebno istaknuo dragocjenost početka rada Katoličke osnovne škole sv. Josipa u Čakovcu, što je „novo sjeme bačeno na polju odgoja i obrazovanja“ na kojemu se ove godine u Varaždinu planira i osnivanje katoličke gimnazije. Spomenuo je kao vrijedno i nedavno potpisivanje ugovora glede obnavljanja šest teško oštećenih crkava.

Nadbiskup i metropolit mons. Kutleša, uvodeći u sjednicu, istaknuo je važnost takvih susreta biskupa i zajedničkoga rada koji slijedi nadahnuća Duha Svetoga.

Posebno je uputio pozdrav novoimenovanim zagrebačkim pomoćnim biskupima, istaknuvši da je njihovo nedavno biskupsko imenovanje „dar ne samo za Zagrebačku nadbiskupiju, nego i za cijelu našu crkvenu pokrajinu jer nas vaša prisutnost, iskustvo i raspoloživost jačaju u zajedničkome biskupskome služenju Božjemu narodu“. Najavio je njihovo biskupsko ređenje 31. siječnja u zagrebačkoj katedrali.

Nadbiskup je u uvodu pozornost usmjerio na dvije središnje teme sjednice, primjećujući da su socijalne rane društva danas itekako vidljive i bolne, na što Crkva nastoji odgovoriti s pomoću Caritasa i njegovih socijalnih ustanova kojima Crkva na sebi specifičan način utjelovljuje Kristovo milosno lice ljubavlju svjedočeći djelotvornu vjeru. Upravo se u tome odražava vjerodostojnost naših vjerničkih zajednica i briga za ranjene udove Crkve i društva, rekao je metropolit.

Druga tema u središte stavlja duhovne i materijalne vidike života umirovljenih svećenika kojima, kako je istaknuo nadbiskup Kutleša, „dugujemo našu zahvalnost, blizinu i bratsku ljubav“. Pojasnio je da je „vrijedno neprestano razmatrati koje je korake potrebno učiniti u skrbi za svećenike koji su svoj životni vijek ugrađivali u izgradnju otajstvenoga Kristova tijela“.

Biskup Radoš svojim je izlaganjem uveo u raspravu o djelovanju Caritasa i socijalnih ustanova po kojima Crkva pomaže u ublažavanju određenih poteškoća u društvu usko vezanih uz socijalnu skrb, a za koju je zadužena i mjerodavna država. Raspravljene su nove mogućnosti, ali i poteškoće koje nastaju zbog nužnosti čuvanja crkvene socijalne osjetljivosti, s jedne strane, i teško održivoga praćenja povećanja troškova rada tih ustanova, s druge strane. Sve upućuje na potrebu trajnoga dijaloga i snažnije suradnje s građanskim vlastima, s ciljem da Crkva svojim poslanjem pridonese općemu dobru.

Nakon što je razmotrena slojevitost životnih okolnosti umirovljenih svećenika, biskupi su iznijeli primjere konkretne brižnosti i potvrdili svoju odlučnost u pronalaženju najboljih mogućih rješenja i ubuduće, pazeći na činjenicu da svećenici redovito u mirovinu odlaze sa sedamdeset i pet godina, a neki od njih u službi žele ostati i nakon toga, što očituje iskrenost predanja u Kristovoj službi. Iznesena su i pitanja koja se tiču izvanrednih slučajeva kojima treba posvetiti posebnu pažnju i držati se kriterija pravednosti i odgovornosti prema svakoj pojedinoj osobi.

Nakon sjednice biskupi su razgledali drugu međunarodnu izložbu božićnih jaslica „Isus u našem domu“ koja je postavljena u Palači Zakmardy.