Poštovana braćo u biskupstvu,

s iskrenom radošću i zahvalnošću Gospodinu pozdravljam vas na ovome izvanrednom plenarnom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije. Okupili smo se u odgovornosti služenja, svjesni da nam je povjereno poslanje koje nadilazi osobne sposobnosti, ali se oslanja na snagu Duha Svetoga i na našu bratsku povezanost u biskupskoj službi. Također srdačno pozdravljam generalnoga tajnika, zamjenika generalnoga tajnika te glasnogovornika Hrvatske biskupske konferencije.

Bratsku dobrodošlicu i srdačan pozdrav izražavam dvojici novoimenovanih zagrebačkih pomoćnih biskupa, mons. Vladi Razumu i mons. Marku Kovaču, koji prvi put sudjeluju na zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije. Vaša prisutnost među nama, dragi biskupi Vlado i Marko, znak je trajne obnove i sveopće brige za partikularne Crkve, konkretno za Crkvu zagrebačku i Crkvu u Hrvatskoj. Jamčimo vam našu molitvenu blizinu i bratsku potporu moleći Gospodina da vas ispuni mudrošću, razboritošću i pastirskom hrabrošću u povjerenoj vam službi.

Braćo u biskupstvu, naše se zasjedanje odvija u vremenu dubokih antropoloških i civilizacijskih prijepora. Upravo zato s osobitom pozornošću i odgovornošću slušamo učiteljski glas Svetoga Oca Lava XIV. koji je u svome govoru od 9. siječnja upućenom diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici dao snažnu i proročku dijagnozu stanja suvremenoga svijeta. Taj govor nadilazi okvire klasične diplomatske analize. On je, u pravome smislu riječi, antropološki i moralni kompas za naše vrijeme.

Sveti Otac jasno je upozorio da se nalazimo pred dubokom krizom razumijevanja čovjeka. U središtu te krize nije tek političko ili društveno pitanje, nego antropologija bez istine, antropologija koja se postupno odvaja od stvarnosti stvorenosti, od naravnoga zakona i od objektivne istine o ljudskoj osobi. Papa je s posebnom jasnoćom istaknuo da se u suvremenim ideološkim konstrukcijama čovjek sve češće promatra kao projekt, a ne kao dar; kao autonomni subjekt bez uporišta u istini o vlastitoj naravi, umjesto kao biće odnosa.

U tome kontekstu Sveti Otac govori o opasnome „kratkom spoju“ ljudskih prava prema kojemu se ona više ne temelje na dostojanstvu osobe, nego na promjenjivim ideološkim kriterijima, pri čemu se neka od njih, poput prava na život, prava na slobodu savjesti i prava na vjersku slobodu, relativiziraju ili čak dovode u pitanje uime navodno „novih prava“. Papa je jasno naglasio da se takav proces ne može smatrati napretkom, nego znakom duboke dezorijentacije jer kada pravo izgubi vezu s realnošću i prirodom stvari te istinom, tada ono prestaje štititi čovjeka i postaje sredstvo pritiska.

Posebno je snažan bio Papin osvrt na pitanje uporabe jezika i pojmova. Upozorio je da se danas riječi sve češće odvajaju od stvarnosti koju bi trebale označavati, čime se narušava mogućnost istinskoga dijaloga. Jezik, umjesto sredstva susreta i razumijevanja, postaje oružje kojim treba prevariti ili udariti i uvrijediti protivnike. U tome svjetlu Sveti Otac progovara o jeziku koji se, pod izlikom inkluzivnosti, pretvara u sredstvo isključivanja onih koji se ne žele odreći vlastite savjesti ili se ne uklapaju u dominantne ideološke obrasce. To je, kako Papa upozorava, osobito vidljivo u zapadnim društvima koja se još uvijek pozivaju na demokratske vrijednosti.

Sveti Otac s velikom je ozbiljnošću progovorio i o slobodi savjesti, naglasivši da ona nije prijetnja društvu, nego njegov temelj. Kada se sloboda savjesti marginalizira ili proglašava smetnjom, tada se otvara put suptilnim oblicima autoritarizma. Papa je podsjetio kako je prigovor savjesti – bilo u području medicine, obrazovanja ili javne službe – čin vjernosti istini, a ne oblik pobune protiv društvenoga poretka.

U istome antropološkom ključu Sveti je Otac snažno branio obitelj utemeljenu na braku između muškarca i žene kao povlašteno mjesto učenja ljubavi, odgovornosti i služenja životu. Govoreći o dramatičnome padu nataliteta i krizi obitelji, upozorio je da se ne može graditi budućnost društva ako se istodobno potkopava sama kolijevka života. Odatle proizlazi i njegov jasan i nedvosmislen stav o neprihvatljivosti pobačaja, eutanazije i surogat-majčinstva koje je nazvao praksama koje duboko vrijeđaju dostojanstvo i djeteta i žene pretvarajući život u predmet raspolaganja.

Sve te Papine misli nisu usmjerene protiv, nego za čovjeka. One nisu izraz zatvorenosti, nego istinske brige za budućnost čovječanstva. Sveti Otac u raznim prigodama neumorno poziva Crkvu da ne odustane od svoje proročke zadaće podsjećajući svijet u ljubavi i istini da bez transcendentnog temelja nema ni trajnoga mira, ni pravednoga društva, ni istinske slobode. U tome svjetlu, njegove riječi nisu samo poticaj, nego i poziv na odgovornost, osobito nama biskupima, koji smo pozvani biti čuvari pologa vjere i branitelji cjelovite istine o čovjeku.

Mi, hrvatski biskupi, osjećamo se pozvanima da u duhu učiteljstva pape Lava XIV. s još većom jasnoćom i razboritošću promičemo, bistrimo i tumačimo nauk Crkve te da vjernicima, ali i cjelokupnomu društvu, pokazujemo pravi smjer u vremenu obilježenome pomutnjom pojmova i nesigurnošću vrednota. To podrazumijeva ne tek reagiranje na izazove, nego trajno i strpljivo vršenje učiteljske službe kako bi istina evanđelja ostala svjetlo savjesti, mjerilo razlučivanja i temelj autentične slobode.

Pozvani smo u jedinstvu s Petrovim nasljednikom čuvati polog vjere od razvodnjavanja, ali ga ujedno izlagati s pastoralnom mudrošću kako bi bio razumljiv, životan i usmjeren na spasenje čovjeka. U tome se poslanju ne iscrpljuje samo naša odgovornost prema Crkvi, nego i naša služba narodu Božjemu kojemu smo poslani da, vođeni istinom u ljubavi, usmjerujemo, ohrabrujemo i razlučujemo svjedočeći da put Crkve ostaje put nade, razuma i vjernosti Kristu.

Teme ovoga izvanrednog zasjedanja pozivaju na razborito i odgovorno razlučivanje. Na današnjemu zasjedanju razmatrat ćemo dopunske odredbe Hrvatske biskupske konferencije uz Zakonik kanonskoga prava koje imaju za cilj jasnije i uređenije vršenje crkvene vlasti i službi. Osvrnut ćemo se i na pokretanje postupka beatifikacije i kanonizacije Martina Bubnja i njegove subraće, svjedoka vjere i vjernosti Kristu u teškim povijesnim okolnostima. Također ćemo se baviti pitanjem informatizacije župne administracije, svjesni da i na tom području Crkva treba odgovorno i razborito koristiti suvremena sredstva, služeći se njima u korist pastoralnoga djelovanja i boljega upravljanja povjerenim dobrima.

Razmotrit ćemo i mandate u tijelima Hrvatske biskupske konferencije, kao i druga pitanja, imajući uvijek pred očima dobro Crkve i vjernost našemu zajedničkom poslanju.

Braćo, neka nas u svemu vodi Duh istine i jedinstva. Neka naše promišljanje i naše odluke budu prožete molitvom, poniznošću i odgovornošću pred Bogom i pred narodom koji nam je povjeren. S tim pouzdanjem započnimo rad ovoga izvanrednog zasjedanja moleći Gospodina da sve vodi na svoju slavu i na dobro Crkve u Hrvatskoj.

Mons. Dražen Kutleša,

predsjednik HBK-a

FOTO Izvanredno plenarno zasjedanje Sabora HBK