Misu je predvodio varaždinski biskup Bože Radoš u zajedništvu s umirovljenim biskupom Josipom Mrzljakom i drugim svećenicima. Na početku misnog slavlja biskup je blagoslovio svijeće na spomen Isusova prikazanja u hramu, a posebnost misnog slavlja bila je posveta Marte Kranjčec u Red posvećenih djevica (Ordo virginum).

Riječ je o ženama koje su djevičanstvo izabrale kao svoj životni put, ali ne kao članice nekoga crkvenoga reda ili družbe, ili pak društva apostolskoga života (tzv. svjetovni instituti), nego je njihova referentna zajednica mjesna Crkva, biskupija, a njihov „poglavar“ mjesni biskup. Posvećene djevice mogu živjeti same, u vlastitoj obitelji ili u nekom drugom obliku suživota, već prema potrebama i okolnostima, ali svoje posvećeno djevičanstvo žive u mjesnoj Crkvi i u službi mjesne Crkve.

Marta Kranjčec nastavnica je biologije te dugogodišnja aktivna sudionica crkvenog života Varaždinske biskupije, najprije u pastoralu mladih i Zboru mladih Varaždinske biskupije, a posljednje tri godine kao glavna koordinatorica Trajnog euharistijskog klanjanja u Varaždinu.

U propovijedi biskup Radoš je pojasnio značenje posvete djevice koje se odvija tijekom mise, istaknuvši da Marta „nije redovnica i neće položiti redovničke zavjete“, nego će „obećati da će živjeti u djevičanstvu cijeli život“, ostajući u svijetu. Neće nositi vanjske znakove posvećenja, nego će zadržati svoje mjesto redovitog života i poslanja gdje već živi, u svijetu, u školi i u zajednici vjernika. Njezino poslanje nije u promjeni vanjštine, nego u unutarnjoj preobrazbi srca, protumačio je biskup Radoš.

Središte njezina poziva, istaknuo je biskup, nije djelovanje nego odnos: „U svijetu je zaručnica Kristova te njezin život treba „mirisati zaljubljenošću ne u svijet, nego u Gospodina“.

U završnom dijelu biskup Radoš se osvrnuo na sv. Tereziju od Djeteta Isusa, koja je svoj život posebno posvetila molitvi za svetost svećenika i nova svećenička zvanja. Istaknuo je da Crkva danas ima dvije hitne potrebe koje idu zajedno: da oni koji su već pozvani budu sveti i da se rode nova duhovna zvanja. Martino posvećenje biskup vidi kao ohrabrenje i poticaj drugima da je „Gospodin onaj koji i danas zove na radost. Radost koja će proći i kroz samoću života i odvojenost od bračnog života, odvojenost na neki način u svijetu u kojem živi. Ne tako odvojen da ne služi svijetu, nego da svijet prepozna kako mirišu Onim koji nije od ovoga svijeta.“

Nakon propovijedi uslijedio je obred posvećenja djevice. U prvom dijelu biskup Radoš je ispitao kandidatkinju o njezinoj odluci da doživotno ustraje u djevičanstvu, nasljedovanju Krista i zaručničkom odnosu s njime, na što je ona javno odgovorila „Hoću“. Uslijedile su litanije svih svetih te prinos Bogu odluke djevičanstva po biskupovim rukama. Središnji čin obreda bila je svečana molitva posvete, kojom je biskup zazvao Duha Svetoga i Božji blagoslov na Martu. Na završetku obreda predani su joj znakovi posvete: prsten kao znak zaručničkog odnosa s Kristom, vjenčić te Časoslov, nakon čega se slavlje nastavilo euharistijskom liturgijom.

Nakon obreda pričesti redovnici i redovnice obnovili su svoje redovničke zavjete.

Na kraju misnog slavlja biskup Radoš zahvalio je redovnicima i redovnicama na dolasku i zajedničkom svečanom slavlju u sjedištu biskupije, kao i biskupu Mrzljaku i svim svećenicima koji su sudjelovali u euharistiji. Posebno je čestitao Marti, poželjevši da obećanje koje je položila živi radosno i plodno u svom vjerničkom hodu u svijetu te da ljubav koju je ovaj dan iskazala Gospodinu trajno gori u njezinu srcu. Na kraju je zahvalio fra Dejanu Leciću, OFM Cap., povjereniku Varaždinske biskupije za posvećeni život, na organizaciji susreta redovnika i redovnica kao i na tome što je prihvatio proći s Martom pripremu koju Crkva traži i pripremio je za ovu svečanost i za polaganje obećanja u ruke biskupa.

Susret redovnika i svećenika počeo je poslijepodne u dvorani Biskupskog ordinarijata gdje je doc. dr. sc. Petar Tomev Mitrikeski okupljenima predstavio Makedonsku pravoslavnu Crkvu u kojoj obnaša službu subđakona. Govorio je o subđakonatu u Istočnoj Crkvi, njegovoj liturgijskoj ulozi, značenju i razlikama u odnosu na Zapadnu Crkvu, uključujući odjeću, službu i mjesto u kleru. Objasnio je da je bit službe služenje i poslušnost, a ne vanjski znakovi ili status.

Središnji dio izlaganja posvetio je unutarnjem duhovnom životu, ističući da formalnost, kanoni i tradicija imaju smisla samo ako su povezani sa živom, stvarnom vjerom, poniznošću i borbom protiv farizejskog mentaliteta. Posebno je istaknuo važnost liturgijskog i sakramentalnog kontinuiteta, stalne molitve (osobito Isusove molitve) i procesa „ocrkovljenja“, stvarnog življenja crkvenog života, bilo laičkog ili kleričkog.

Prof. Mitrikeski osvrnuo se i na odnos vjere i znanosti, pojasnivši da između njih ne vidi sukob: znanost se bavi stvorenim svijetom metodama logike i eksperimenta, dok se Bog i otajstvo ne mogu znanstveno istraživati, nego pripadaju području teologije i objave. Vjera, po njemu, ne negira razum, ali nadilazi njegove granice.

Zaključno, istaknuo je da spasenje nije intelektualni projekt, nego dar „odozgor“, koji se prima kroz smirenje uma, molitvu i unutarnju tišinu („tihovanje“) te da Crkva ostaje prostor spasenja i oslonca, bez obzira na životne padove i slabosti.

Nakon predavanja, a prije mise, u katedrali je bilo euharistijsko klanjanje i prilika za sakrament pomirenja.