„Svećenički poziv je dar, ali živi se u konkretnim psihološkim i životnim okolnostima. Svećenik nije izuzet od ljudske krhkosti. Govoriti o psihološkim izazovima ne znači relativizirati duhovnost i ne dovodi u pitanje poziv, nego pomaže da se poziv živi zrelije, slobodnije i odgovornije“, istaknula je s. Danijela. Pojasnila je specifičnosti svećeničkog života koje nose psihološke rizike. To su usamljenost i emocionalna samoća, stalna izloženost očekivanjima i pastoralno opterećenje.

„Celibat ne znači odsutnost potrebe za bliskošću. Kad nema prostora za autentične odnose, može se pojaviti emocionalna zatvorenost, povlačenje, kompenzacijska ponašanja kao rad, perfekcionizam i bijeg u poroke.

Zajednica od svećenika očekuje da bude uvijek dostupan, stabilan i duhovno jak. To može dovesti do potiskivanja vlastitih osjećaja, straha od slabosti i unutarnje podjele između uloge i stvarne osobe“, upozorila je s. Danijela. Rekla je i da rad s patnjama ljudi, bez odgovarajuće emocionalne obrade, vodi kroničnom stresu, emocionalnoj iscrpljenosti i sindromu sagorijevanja.

Najčešći psihološki izazovi s kojima se svećenici mogu susresti su anksioznost (unutarnji nemir, napetost), depresivna stanja, umor, gubitak radosti, osjećaj besmisla, problemi s identitetom (pitanje tko sam izvan funkcije), poteškoće u odnosu prema autoritetu i poslušnosti, neprerađeni emocionalni konflikti iz ranijih životnih faza. To nisu „duhovni neuspjesi“, nego signali da je potrebna pažnja i briga, poručila je s. Danijela Kovačević u svom izlaganju svećenicima okupljenim na rekolekciji u Zadru.

Govorila je i o sindromu sagorijevanja (burnout). To je sagorijevanje našeg duha i volje koji ne dolazi samo zbog obavljanja više posla, nego i jer osoba igra ulogu koja ona zapravo nije, zbog užurbanosti ili povreda u našim odnosima.

Kovačević je izlagala i o acediji u životu pastira koja u kršćanskoj duhovnosti znači gubitak duhovne gorljivosti, umor od molitve i vjere, osjećaj praznine i besmisla, duhovnu lijenost i malodušnost.

„Pustinjski oci je nazivaju podnevnim demonom jer ne dolazi na početku kad postoji zanos, ni na kraju kad se vidi plod, nego u sredini, u podne – kad život postane rutinski, naporan, bez dramatičnih promjena“, rekla je s. Danijela.

Podnevni demon dolazi pustinjaku u ćeliju koju ne bi smio napuštati. „Njegova ćelija nije samo fizičko prebivalište, nego mjesto zavjeta, identiteta i duhovne borbe. Podnevni demon čini sve da pustinjak napusti svoju duhovnu ćeliju, a napustiti ćeliju znači napustiti borbu, time i život koji je izabrao. U simboličkom smislu, to je duhovna smrt – prekid odnosa s Bogom, sa smislom i sa samim sobom“, upozorila je Kovačević, rekavši da je acedija duhovna ravnodušnost prema vlastitom životu, unutarnji otpor prema onome što bi nas moglo istinski ispuniti: Bogu, smislu, pozivu, ljubavi, odgovornosti, dubini.

Može se manifestirati kao depresija, burnout, aktivizam bez smisla, melankolija, malodušnost i gubitak radosti. Acediju se povezuje i s modernom depresijom. Moderna psihijatrija govori o poremećaju raspoloženja, a pustinjski oci o krizi smisla.

„Pustinjski oci inzistiraju da se ne napušta ćelija, da se ustraje; važna je disciplina, molitva, čitanje Svetog pisma, razgovor s duhovnikom“, potaknula je s. Danijela.

Acedija u svećeničkom životu se može javiti kao obeshrabrenost i dovesti u pitanje poziv. Njena manifestacija može biti funkcionalni svećenik koji odrađuje mise, ispovijedi i kateheze. Osoba je iznutra prazna, nema radosti, čežnje, gorljivosti, samo rutina. To je duhovna smrt u službi.

Nadalje, osoba može pobjeći i u aktivizam. „Umjesto molitve, tu su projekti, sastanci, gradnje, razne inicijative. Izvana to izgleda kao revnost, a iznutra može biti bijeg od tišine i od Boga. Može se manifestirati i kad je svećenik ciničan. Acedija rađa ironiju, sarkazam, prezir prema pobožnostima smatrajući ih nevažnima, podsmijeh prema idealima; sve postaje naivno, nerealno i to je znak da je srce otupjelo“, upozorila je predavačica.

„Bez unutarnjeg žara, svećenik postaje duhovni administrator. Mnogi svećenici se ‘raspadaju’ zbog dugotrajne acedije, da su godinama bez radosti, osobne molitve i istinske nade. Srce se ugasi, dolazi do burnouta, krize identiteta, napuštanja službe i bijega u distrakcije. To je plod neprepoznate acedije“, upozorila je s. Danijela.

„Borbu protiv acedije se mora dobiti. Sveci su prolazili kroz duhovnu tamu. U acediji se preporučuje strpljivo hodati, prihvaćati slabosti i postavljati manje ciljeve, da bi se nastavilo sa životom. Važno je ustrajati i oslanjati se na Isusa koji ne napušta čovjeka u kušnji. I u tami vjera ostaje kao žeravica ispod pepela – treba je čuvati i ići naprijed“, poručila je s. Danijela Kovačević. Podsjetila je pritom na poticaj apostola Pavla Timoteju da raspiruje milosni dar Božji koji je u njemu po polaganju Pavlovih ruku, „jer Bog nam nije dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora”.

Istaknula je opasnost da je osoba okružena svetim stvarima, a da joj srce nije uronjeno u Boga. Potaknula je na vježbanje bivanja u Božjoj prisutnosti, održavanja srca budnim i da je život stalno usmjeren na Boga.

„Svećenički identitet ne počinje u aktivnosti, nego u osobnom odnosu s Kristom. Bez tog odnosa, služba postaje funkcija, a govor o Bogu prazna retorika. Svećenik nije djelatnik, nego čovjek koji živi iz odnosa s Bogom. Intenzitet aktivnosti i vanjski uspjeh nisu mjerilo plodnosti. Bez duboke ukorijenjenosti u Bogu, život se iznutra raspada. Duhovni život ne daje plodove po onome što se vidi, nego po onome što je duboko ukorijenjeno u Bogu“, poručila je s. Danijela.

Nakon izlaganja, svećenici su sudjelovali u pobožnosti križnog puta u sjemenišnoj kapeli koju je predvodio don Igor Ikić.