Na isti dan godine 1944., zločinci pod zastavom 7. SS divizije „Prinz Eugen“ u jednome su danu pobili 272 nevinih mještana Donjeg Doca, među kojima je bilo i 103 djece mlađe od četrnaest godina. Tragični zločini učinjeni su krajem ožujka 1944. i u ostalim selima između Mosora i Kamešnice. U samo jednome tjednu ubijeno je 1534 katolika, Hrvata. Stradali su stanovnici mjesta Donji Dolac, Gala, Gljev, Otok, Ruda, Podi, Krivodol, Rože, Ljut, Voštane, Kamensko. Ovoj tragediji valja pribrojiti i nekoliko desetaka nerođene djece spaljenih i ubijenih trudnica.

U zajedništvu s biskupom za oltarom bili su domaći župnik don Josip Ulić, mons. Pavao Banić i drugi svećenici.

Nakon navještaja Evanđelja, mons. Banić, mještanin Donjeg Doca, pročitao je imena svih 272 poginulih u Donjem Docu na taj dan te drugih poginulih stanovnika Donjeg Doca u vrijeme Drugog svjetskog rata – ukupno 319 osoba.

Biskup Bogdan u propovijedi je istaknuo kako kršćanska vjera i u suočenju s najvećim tragedijama nosi poruku nade i života. Polazeći od Isusove riječi: „Ja sam uskrsnuće i život; tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada“ (Iv 11, 25–26), biskup je protumačio: „Te riječi Isus upućuje Marti u trenutku velike žalosti, nakon smrti njezina brata Lazara. Marta stoji pred stvarnošću smrti, u dubokoj boli gubitka voljene osobe i s pitanjem koje dotiče svako ljudsko srce: ima li smrt posljednju riječ? Isusov odgovor je jasan i snažan: smrt nema posljednju riječ u ljudskome životu. Smrt nije točka nego zarez na rečenici ljudskoga života. Posljednju riječ ima Bog – a ta riječ je život. Ova Isusova riječ, za nas okupljene dobiva posebno značenje, na krvavu i bolnu 82. obljetnicu žrtava Donjeg Doca, tragično stradalih 26. ožujka 1944. godine. Ondje gdje je ljudska mržnja pokazala svoje najmračnije lice, gdje su nevini izgubili svoje živote u nasilju i nepravdi.“

Biskup Bogdan posebice je istaknuo simboliku križa, koji je, premda znak patnje i smrti, u kršćanstvu ujedno znak pobjede i nade: „U središtu naše vjere stoji Kristov križ. Na koncu i ove mise uputit ćemo se ka Spomen-križu i tamo se u molitvi odrješenja još jednom spomenuti naših dragih i milih pokojnih – žrtava strašnog zatornog pohoda koji je prije 82 godine pogodio našu župu. Spominjemo se i svih žrtava Drugog svjetskog rata. Križ je znak patnje, boli i žrtve. Na njemu je Krist bio odbačen i osuđen. U ljudskim očima križ je bio znak poraza – ali u Božjem naumu postaje znak pobjede. Iz Kristove muke rađa se uskrsnuće, iz smrti novi život. Zato križ za kršćanina nije prokletstvo, nesreća, kraj, nego početak nade. On nas uči da Bog može preobraziti i najveću nepravdu u put spasenja.“

Posebno je istaknuo da kršćanska vjera ne niječe bol, nego je prepoznaje i dijeli. Podsjetio je na Isusove suze nad Lazarom kao znak da Bog nije ravnodušan prema ljudskoj patnji: „On ulazi u našu patnju. On dijeli naše suze. Ali Isus ne ostaje na suzama. On poziva Lazara iz groba i objavljuje snagu života nad smrću. Tu je temelj naše nade: Uskrsnuće! Isus je i sam prošao put nepravde, patnje, boli i smrti. Bio je nevino osuđen i ubijen, ali upravo kroz tu žrtvu Bog nam donosi spasenje“, pojasnio je.

Vojni ordinarij uputio je i snažan poziv na odgovornost, istaknuvši da spomen na žrtve ne smije ostati samo na komemoraciji prošlosti. „Sjećanje na nevine žrtve poziva nas da nikada ne dopustimo da mržnja i osveta upravljaju našim srcima. Povijest nas uči koliko daleko može otići čovjek kada zaboravi dostojanstvo drugoga čovjeka. Kao kršćani pozvani smo biti ljudi života, pomirenja i mira. Ljudi vjere. U svijetu podjela i sukoba Krist nas poziva: birati život, a ne smrt; ljubav, a ne mržnju“, poručio je biskup.

Nakon mise održano je predstavljanje dviju knjiga iz povijesti Donjeg Doca: „Matične knjige župe Donji Dolac“ (Književni krug Split, 2026.), koje su priredili Mate i Ivan Banić, a koje obuhvaćaju: Maticu krštenih (13. siječnja 1758. – 29. siječnja 1861.), Maticu umrlih (7. siječnja 1759. – 3. siječnja 1861.) i Maticu vjenčanih (8. siječnja 1825. – 13. studenog 1857.) te knjige „Što se radi 1885. – 1893.“ (HAZU – Književni krug Split, 2026.) autora Mate Banića. Okupljenima su se uvodno obratili predstavnici izdavača akademik Anđelko Akrap uime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te prof. dr. sc. Josip Vrandečić uime Književnog kruga Split. Knjigu „Matične knjige župe Donji Dolac“ predstavio je voditelj Nadbiskupijskog arhiva u Splitu Ivan Balta, dipl. teol., dok je knjigu „Što se radi 1885. – 1893.“ predstavila znanstvena suradnica na Odsjeku za etnologiju HAZU u Zagrebu dr. sc. Klementina Batina.

Komemoracija se nastavila na mjesnom groblju kod središnjeg križa gdje su položeni vijenci i upaljene svijeće za poginule. Vojni ordinarij. Jure Bogdan predvodio je molitvu odrješenja. Održani su i prigodni govori i recitacije.

Na komemoraciji su sudjelovali: izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora Ivan Budalić, izaslanik predsjednika Vlade RH i župan Splitsko-dalmatinske županije Blaženko Boban, gradonačelnik Grada Omiša Zvonko Močić, načelnica Općine Ernestinovo Marijana Junušić, drugi predstavnici državne i lokalne vlasti, mještani Donjeg Doca i drugih mjesta između Mosora i Kamešnice, i drugi.

Liturgijsko pjevanje predvodila je policijska klapa „Sveti Mihovil“.