„Ovo je slavlje za sve nas, a osobito za nas svećenike, poseban čas milosti: čas zahvalnosti, čas spomena i čas obnove“, istaknuo je nadbiskup u propovijedi koja je bila upućena prvenstveno svećenicima. Poručio je da svećeništvo nije pasivno izvršavanje unaprijed zadanih zadaća, nego raspoloživost Duhu Svetomu i njegovim nadahnućima. Podsjetio je i na poticaj pape Lava XIV. koji svećenike poziva da ne budu samo čuvari postojećega, nego suradnici u Božjem djelu koje se danas ostvaruje u Crkvi. Zbog pastoralnih je razloga i ove godine u Riječkoj nadbiskupiji Misa posvete ulja slavljena na Veliku srijedu umjesto na Veliki četvrtak ujutro, kako predviđa liturgijski obrednik.

Govoreći o izazovima današnjega pastoralnog djelovanja na koja upozorava papa Lav XIV., nadbiskup Uzinić najprije je izrazio zahvalnost svećenicima za njihovu vjernost i svakodnevno služenje koje često ostaje skriveno.

„Mnogo je vjernosti koja se ne vidi. Mnogo je služenja koje se živi uz mnogo napora i uz malo priznanja“, rekao je nadbiskup zahvaljujući svećenicima za slavljenje sakramenata, propovijedanje, ispovijedanje, pohode bolesnicima te pastoralni rad s djecom, mladima i starijima.

Kao prvi i jedan od najvećih izazova današnjega pastorala istaknuo je jaz između kršćanske inicijacije i evangelizacije. Društvo, primijetio je, više ne prenosi vjeru spontano kao nekada, pa je potrebno ponovno staviti u središte navještaj evanđelja i osobni susret s Kristom.

„Ne smijemo se zadovoljiti pastoralom koji dijeli sakramente, a ne pita se jesu li ljudi doista susreli Isusa Krista“, upozorio je nadbiskup ističući kako je potrebno više uključivanja roditelja, snažnije zajedničarsko iskustvo vjere te strpljivo praćenje procesa sazrijevanja vjernika. „Očito ćemo se tim trebati više baviti u slijedećoj pastoralnoj godini, želimo li da naša riječka Crkva doista postane sinodalna i misionarska“, rekao je nadbiskup.

Drugi izazov, prema riječima nadbiskupa Uzinića, jest jačanje zajedništva i zajedničkoga pastoralnoga djelovanja. Premda župa ostaje temeljno mjesto crkvenoga života, sama više nije dovoljna za sve izazove suvremenoga društva.

„Ljudi danas žive mobilnije, granice pripadnosti više nisu tako jasne, a usamljenost je sve dublja. Zato moramo nadvladati napast samodostatnosti“, rekao je nadbiskup upozorivši na opasnost razmišljanja u kategorijama „moja župa“, „moj program“ ili „moji ljudi“.

„Primjećujem često da u našoj nadbiskupiji vjernici nakon premještaja prate svećenika u novu župu. Isto tako, zna se dogoditi da se nakon nečijega odlaska sve ono što je on činio rasprši i ne ostane gotovo ništa. Mnogi se brinu samo za sebe i svoje, ponekad do te mjere da bi se trebalo zapitati ima li tu još uvijek Crkve. To nije dobro. To je znak da smo sebe stavili u središte“, upozorio je.

„Crkva nije naša. Crkva je Kristova. Ne smijemo mi biti u središtu. Zato nam na svim razinama, od župne, preko dekanatske do nadbiskupijske treba više zajedništva, više povjerenja, više dijeljenja karizmi i više zajedničkoga planiranja. To nije samo pitanje bolje organizacije. To je pitanje duhovne zrelosti“, istaknuo je nadbiskup podsjetivši da svećenici nisu zaređeni za sebe, nego za Božji narod.

Kao treći važan izazov, o kojemu govori papa Lav, nadbiskup je naveo blizinu mladima, ali i svima onima koji su se udaljili od Crkve ili joj pristupaju s nepovjerenjem.

„Mnogi nose rane, tjeskobe i osjećaj izgubljenosti, ali i traženje koje ne smijemo zanemariti“, rekao je nadbiskup uputivši da odgovor Crkve ne može biti osuda, nego razumijevanje i svjedočanstvo autentične vjere.

Mladi, dodao je, ne traže kopiju sebe u svećeniku, nego vjerodostojne svjedoke. Evangelizacija se često ne događa kroz velike javne manifestacije, nego kroz susret, dijalog i ljudsku blizinu. „Nekada će to biti molitva, nekada razgovor, nekada sport ili kultura, a nekada jednostavno ljudska prisutnost. Evangelizacija često započinje ljudskim susretom“, rekao je nadbiskup.

Na kraju, nadbiskup Uzinić pozvao je svećenike da vode brigu i o vlastitome duhovnom životu i međusobnim odnosima. Upozorio je na opasnosti umora, zatvorenosti, usamljenosti i zavisti koje mogu zahvatiti svećenički život. Istaknuo je važnost molitve kao izvora svećeničkoga poslanja. „Molitva nas vraća izvoru našega poslanja, a taj izvor je Krist“, zaključio je nadbiskup podsjetivši na temeljni sadržaj kršćanskoga poslanja: navijestiti radosnu vijest siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, slijepima vratiti vid i na slobodu pustiti potlačene.

Tijekom mise blagoslovio je bolesničko ulje, kojim se pomazuju bolesni i nemoćni pri primanju sakramenta bolesničkoga pomazanja, te posvetio ulje krizme koje se upotrebljava pri krštenju i potvrdi te u obredima svećeničkoga i biskupskoga ređenja. Svećenici su također obnovili svoja svećenička obećanja dana na ređenju, podsjećajući se na dar i odgovornost vlastitoga poziva.

U prinosu darova vjernici su prinijeli darove za nadbiskupijski Caritas, koje su tijekom korizme prikupljali u svojim župama kao znak solidarnosti s potrebitima.