Duhovnu obnovu predvodili su ludbreški župnik in solidum Petar Mlakar te medicinska sestra Gordana Šantek-Zlatar. Glazbeno su je animirale sestre Halužan, Magdalena i Katarina.

Govoreći o strahu od patnje i umiranja, vlč. Mlakar je rekao da je on prirodan, ali i pojasnio da ga vjera može preobraziti. Kao biblijski temelj naveo je Isusove suze nad Lazarom, ističući da Bog nije ravnodušan promatrač ljudske patnje već suosjeća s nama.

U drugom dijelu nagovora vlč. Mlakar je predstavio primjer blažene Chiare Badano, mlade djevojke koja je s nepunih 19 godina umrla od raka kostiju. Njezino svjedočanstvo opisao je kao posebno snažno nadahnuće: „Kad je čula dijagnozu, nakon kratkog vremena rekla je: ‘Ako Isuse ti to želiš, ja to želim.’ Nevjerojatne riječi za djevojku od 16 godina“, rekao je vlč. Mlakar.

Kroz bolest je, istaknuo je, Chiara svjesno prikazivala svoju patnju Bogu, čak i u sitnicama: „Kad bi joj ispadali pramenovi kose, ponavljala je: ‘Za tebe, Isuse.’“

Posebno je dojmljivo njezino prihvaćanje smrti i briga za roditelje rekao je vlč. Mlakar citirajući Chiarine riječi: „Majko, kad ćeš me spremati za sprovod, ponavljaj: ‘Chiara sada gleda Isusa.’ Tako će ti biti lakše.“

Nagovor je zaključio razmišljanjem o smrti iz perspektive vjere. Podsjetio je na riječi svetog Pavla da je „smrt dobitak“, te istaknuo kako duboka vjera mijenja pogled na kraj života. Kršćanska nada ne uklanja križ, ali mu daje smisao. U zajedništvu s Kristom, bolest i smrt ne predstavljaju kraj, nego prijelaz, put prema punini života, rekao je.

„Čovjek se boji nepoznatog, nečeg što ne poznaje, što ne zna. Ali ako smo mi, vjernici, kršćani, ako znamo kamo idemo, ako znamo kome idemo, ako znamo da nas čeka naš dobri Stvoritelj, naš nebeski Otac, da nas čeka njegov zagrljaj pun ljubavi, onda nije baš da ne znamo kamo idemo. Onda se i strah od smrti ublažava, a može čak i nestati. Ako imamo vjeru, možemo nekako zaključiti: što bolje poznajem Boga, to se manje bojim smrti. I to nekako smirenije i lakše podnosim muke i patnje“, zaključio je vlč. Mlakar.

Župna suradnica i voditeljica Kursiljo zajednice, medicinska sestra Gordana Šantek-Zlatar, koja ima dugogodišnje iskustvo rada s bolesnicima na odjelu nefrologije u koprivničkoj bolnici, svjedočila je koliko je snažan i vidljiv učinak susreta s Bogom u trenucima bolesti, osobito kada bolesnici prihvate dolazak svećenika i pristupe sakramentima ispovijedi, pričesti i bolesničkog pomazanja.

Objasnila je zašto duhovna skrb pripada i medicinskoj profesiji, ne samo kao dio stručnog, „holističkog“ pristupa, nego i kao duboki unutarnji poziv. Priznala je i vlastiti put od straha prema povjerenju: „Dugo sam Boga gledala kao strogog suca, a onda sam otkrila da je On milosrdni Otac koji traži i najmanju pukotinu da uđe u srce čovjeka.“

Ta promjena pogleda postala je temelj njezina poslanja među bolesnicima , da im omogući susret s Bogom prije smrti, kako nitko ne bi ostao sam: „Vjerujem da kroz ovu službu i sama rastem u milosrđu i sućuti i učim gledati bolesnika ne samo kao slučaj, nego kao osobu sa svojim putem, strahom i nadom. Moj rad tako postaje moj svakodnevni oltar. A svaki susret s umirućim bolesnikom, prilika mi je da posvjedočim da je Krist jači od smrti.“

Šantek-Zlatar opisala je konkretne promjene koje vidi kod pacijenata nakon primanja sakramenata. Premda, kako je rekla, strah ne nestaje uvijek u potpunosti, dolazi do duboke unutarnje promjene te je istaknula koliko je važan osjećaj dostojanstva koji bolesnik tada ponovno zadobiva: „Više nije samo broj kreveta, nego osoba. Osjeti da ga Bog nije zaboravio.“ Takvi susreti često vode i do pomirenja s bližnjima.

Posvjedočila je nadalje i o grubim reakcijama i odbijanjima: „Neki kažu da ne žele imati posla s Bogom. Tada osjetim žalost, ali poštujem slobodu i molim: Bože, pomozi njihovoj nevjeri.“

U svom radu Šantek-Zlatar se vidi kao „most između bolesnika i Boga“, a duhovnu skrb opisala je kao sastavni dio brige za čovjeka. Zaključno je uputila apel okupljenima da ne zanemaruju bolesne u vlastitim obiteljima: „Nemojte čekati posljednji trenutak, imajte hrabrosti pozvati svećenika. Neka ljudi ne ostanu sami sa svojim strahom.“

Nakon svjedočanstva sestre Gordane Šantek-Zlatar vlč. Mlakar je dodatno pojasnio značenje i pravodobnost sakramenta bolesničkog pomazanja, istaknuvši da je riječ o sakramentu namijenjenom onima koji se nalaze u ozbiljnoj, životno ugrožavajućoj bolesti ili pred zahtjevnim medicinskim zahvatima.

Upozorio je kako se ne smije čekati posljednji trenutak, nego svećenika treba pozvati već na početku teške bolesti, rekavši da Krist tada dolazi kao snaga i pomoć u slabosti. Sakrament je opisao kao „najsnažniju molitvu Crkve za zdravlje“, navevši da se u praksi događaju i neočekivana ozdravljenja ili produljenja života, što vjernici prepoznaju kao djelovanje Božje milosti.

Poseban naglasak stavio je na osobnu odgovornost vjernika: najzreliji je čin kada čovjek sam, svjestan svoje situacije, zatraži svećenika i sakramente. Time olakšava i sebi i svojim bližnjima, koji često iz straha ili nelagode odgađaju taj korak. Ako bolesnik sam ne može ili ne želi učiniti taj korak, vlč. Mlakar potaknuo je bližnje da ga s pažnjom i obzirnošću ohrabre, bez prisile, ali s jasnoćom o važnosti tog susreta s Bogom.

Nakon nagovora i svjedočanstva sudionici su izmolili krunicu Božjem milosrđu, a potom proslavili misu. Duhovna obnova završila je euharistijskim klanjanjem.