Na misnom slavlju koncelebrirali su provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Anto Barišić, OFMCap., župnik i rektor svetišta fra Josip Ćibarić, OFMCap., redovnički provincijali, svećenici Remetsko-dubravskog dekanata predvođeni dekanom preč. Vinkom Tomićem te ostali okupljeni svećenici, a liturgijsko pjevanje predvodio je župni zbor pod vodstvom Ivane Hrkać.

Na početku misnoga slavlja Nadbiskupa, okupljene svećenike, župljane i hodočasnike pozdravio je župnik fra Josip Ćibarić, OFMCap., a potom je nadbiskupski tajnik vlč. Domagoj Topić pročitao dekret o proglašenju župne crkve nadbiskupijskim svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića: “Uzevši u obzir da je u župi dostupan bogat duhovni sadržaj te da je mjesto prepoznato kao centar hodočasnika koji se žele upravo ondje pomiriti s Bogom u sakramentu pokore, ovime se žele dati crkvi kanonski status koji ističe njezin karakter mjesta hodočašća i duhovnog središta. Neka ovo svetište vjernicima bude utočište za ponovno otkrivanje samih sebe, kao i pronalaženje potrebne snage za vlastito obraćenje, napose u vidu sakramenta pokore.”

Nadbiskup Kutleša u uvodu je kazao: “Sveti Leopold Bogdan Mandić jest jedan poseban svetac, poseban za nas Hrvate. Na početku ove svete mise sama njegova pojava poziva nas da se skrušimo, tj. pokora na početku ove svete mise priziva nam u pamet da smo svi ljudi grešni pred Bogom.”

“Okupljeni smo danas u dubokoj radosti i zahvalnosti Bogu koji u svome milosrđu nikada ne prestaje pohoditi svoj narod. Ovaj je dan za vašu župu prepun milosti”, kazao je na početku homilije nadbiskup Kutleša i nastavio: “Slavimo blagdan svetoga Leopolda Bogdana Mandića, dvadeset petu obljetnicu osnutka župe, deset godina od kada je ova župa, nakratko, o Jubileju milosrđa, primila na čašćenje tijelo svetoga Leopolda. Kao kruni svih tih događaja i posebnoga čašćenja svetoga Leopolda na ovome mjestu, danas svjedočimo trenutku koji će ostati trajno upisan u duhovnu povijest ove župe i ovoga dijela Zagreba – trenutku proglašenja biskupijskoga svetišta posvećenoga ovome poniznom kapucinu, apostolu ispovjedaonice i svjedoku Božjega milosrđa.”

Nadbiskup je naglasio kako “čast proglašenja jednoga mjesta svetištem nije samo izvanjski čin podjeljivanja toga počasnog naslova. Svetište je prije svega prostor Božje posebne prisutnosti, mjesto gdje nebo na osobit način dotiče zemlju, gdje se čovjek vraća Bogu, gdje ranjeno srce nalazi utjehu, a izgubljeni ponovno otkriva put. Svetište je mjesto susreta – ne samo s uspomenom na sveca, nego sa živim Bogom koji po zagovoru svetaca djeluje i danas. U tome smislu, ovaj čin proglašenja nosi i veliku odgovornost da ova zajednica i svaki vjernik koji će ovdje dolaziti postanu živo svetište – prostor otvorenosti, milosrđa i pomirenja. Čineći živim milosni dar svetoga Leopolda, ovo mjesto na osobit način pozvano je biti utočište grešnika, dom onih koji traže oproštenje i luka za sve koji su umorni i opterećeni.”

U homiliji mons. Kutleša istaknuo je “Kristovu dobrotu, njegovu ljubav koja ide do predanja života te svetost onih koji s povjerenjem krenu za njim – a među njima na osobit način svetoga Leopolda.”

Govoreći o Kristovoj dobroti, rekao je kako je Dobri Pastir “živa objava Božjega srca u Isusu Kristu – Boga koji silazi k nama, ulazi u naše tame i preuzima na sebe teret našega lutanja i grijeha. On je dobar jer čini ono što nitko drugi ne može: štiti, vodi i traži izgubljene. U svijetu mnoštva glasova i lažnih pastira koji obećavaju sreću i sigurnost, Isus jasno kaže da je on jedini Pastir koji stvarno daje život, i to život vječni. Svi drugi, prije ili kasnije, ostave čovjeka praznim i ranjenim, dok Krist ostaje uz nas do križa i preko križa do uskrsnuća.” Istaknuo je kako uzdignućem župe na čast svetišta “ovo mjesto postaje još jasniji znak Kristova pastirskoga srca usred našega grada: mjesto gdje se dolazi po vodstvo, hranu i oproštenje, gdje je ispovjedaonica srce života, a svaki hodočasnik može iskusiti dobrotu i milosrđe našega Boga.”

Nadbiskup Kutleša poručio je kako je vrhunac Kristove ljubavi njegovo predanje samoga sebe – svoga tijela, krvi, života. “Ta ljubav ne ostaje na Kalvariji, nego se nastavlja u Crkvi i utjelovljuje u životima svetaca koji dopuštaju da Kristova ljubav oblikuje njihove odluke i rane; svetac je čovjek po kojemu Dobri Pastir i dalje polaže svoj život za ovce. Tu osobito susrećemo svetoga Leopolda. On nije prolio krv kao mučenik, ali je cijeli svećenički život pretvorio u jednu veliku žrtvu za duše, izgarajući desetljećima u skrovitosti ispovjedaonice, često bolestan, ali nepokolebljiv u povjerenju u Božje milosrđe.”

Dodao je kako “Crkva nije zajednica onih koji se pitaju što će dobiti, nego onih koji se pitaju što mogu darovati. Svećenici, redovnici, obitelji, mladi i stariji – svi smo, svaki na svoj način, pozvani „položiti život“ u vjernosti svakodnevice, u strpljivome služenju i spremnosti na oprost. Ovo mjesto neka bude škola takve ljubavi, gdje nećemo dolaziti samo po milost oproštenja, nego i po milost nasljedovanja Krista i svetoga Leopolda kako bi se i naš život polako pretvorio u kruh koji se lomi za druge.”

Tumačeći sliku stada, Nadbiskup je kazao kako ona govori “o bliskosti, pripadnosti i preobrazbi – ovce ostaju sigurne jer je pastir među njima, jer slušaju njegov glas i slijede njegove stope. Kršćanska svetost nije prije svega niz izvanrednih djela, nego suobličenje Kristu.” Istaknuo je kako su tri obilježja takve svetosti: poziv da se nikome ne nanosi zlo, strpljivo podnošenje nepravde i sebedarje.

“Svetište nije samo mjesto gdje dolazimo moliti ili tražiti pomoć, nego škola u kojoj učimo živjeti kao Kristovi: učimo čuvati srce od zla, učimo podnositi nepravde bez mržnje i učimo darivati se, svatko u svome zvanju. Ovo svetište želi od nas učiniti ne samo štovatelje jednoga sveca, nego zajednicu ljudi koji, poput njega, dopuštaju da ih Dobri Pastir preobrazi”, poručio je zagrebački nadbiskup i zaključio: “Ovdje ljudi trebaju pronaći zaštitu od zla, hranu Božje riječi i sakramenata te milost povratka kada zalutaju. Ovdje ispovjedaonica treba biti srce svetišta, kao što je bila srce života svetoga Leopolda. Ovdje svaki čovjek treba moći prepoznati Isusove riječi: „Ja poznajem svoje i mene poznaju moje“ (Iv 10, 14). I zato danas molimo zagovor svetoga Leopolda: da nas nauči slušati glas Dobroga Pastira, da nas nauči povjerenju, da nas nauči milosrđu. Neka ovo svetište bude mjesto pomirenja, mjesto nade, mjesto novoga početka. A mi, kao Kristove ovce, idimo putem svetosti ne čineći zlo, strpljivo noseći križ i darujući se drugima kako bismo jednom čuli riječ: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu kraljevstvo pripravljeno za vas“ (Mt 25, 34).”

Nakon popričesne molitve nadbiskup Kutleša blagoslovio je nove orgulje, a zatim je župni vikar fra Tomislav Trandler pročitao dekret o imenovanju fra Josipa Ćibarića prvim rektorom svetišta svetog Leopolda Bogdana Mandića. Potom je upućen zahvalni govor župniku Ćibariću u kojem su suradnici zahvalili “što ste nam pokazali ljepotu odricanja, umiranja sebi i neprestanog traženja Božje volje. Hvala što smo od vas mogli učiti kako se daje život za Gospodina i povjereno stado. Hvala što ste nas naučili kako križ nije sablazan ni ludost, već snaga i sila Božja onome koji ga zagrli. Vaša velikodušnost i nesebičnost ostaje kao trajni znak u našim srcima. Toliko puta smo se s vama od srca nasmijali i čudili se vašoj jednostavnosti, a ujedno smo i toliko puta bili ohrabreni u vašem prisustvu da s Gospodinom pođemo u dubinu, da rastemo i jačamo u odnosu s njim.”

Zahvalni govor izrekao je i župnik Ćibarić te poručio kako “uvijek kada bude teško, kada grijeh zavlada u našim životima i kada nam bude najteže, sjetite se da u onoj malenoj sobici čeka Krist, koji je spreman dati vam ljubav i milosrđe.” Zahvalio je župljanima, suradnicima, subraći u samostanu, provincijalu, obitelji i prijateljima te nadbiskupu Kutleši kojem su župljani uručili prigodne darove.

Župna se zajednica s velikim brojem hodočasnika za uzdignuće crkve na čast svetišta i župnu svetkovinu pripremala devetnicom i bogatim programom.

FOTO Proglašeno svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj Dubravi