Uz mons. Luku Tunjića, domaćeg gvardijana i župnika fra Ivana Nujića i gvardijana u Đakovici fra Aleksandra Tanushia koncelebriralo je još šezdesetak svećenika.

Govoreći o životu i djelu pokojnog fra Ilije provincijal Dadić je naglasio kako je čitav svoj život pretočio u čistu i nesebičnu ljubav.

„Kada bismo u nekoliko riječi morali sažeti fra Ilijino zemaljsko poslanje, onda bi to bila rečenica: gdje god je bio, posve je davao sebe. Nije znao živjeti napola, nije znao kalkulirati sa svojim snagama, vremenom, niti svojim zdravljem. U svaku župu, svaki samostan, među ljudima kojima je bio poslan, ulazio je cijelim svojim bićem, s onim prepoznatljivim franjevačkim mirom, ali s neizmjernim žarom u srcu. Taj žar izvirao je iz trostruke, duboke i neraskidive ljubavi, koja je obilježila i usmjerila njegov svećenički i redovnički hod. To je ljubav prema hrvatskom katoličkom narodu i rodnom Plehanu, ljubav prema Kosovu i albanskom narodu među kojima je proveo većinu svog svećeničkog života, te ljubav prema vlastitoj provinciji Bosni Srebrenoj“, rekao je provincijal Dadić.

Dodao je kako je to oporuka svima koji ostaju da ljube svoju zajednicu, svoj narod i svoje poslanje onako kako ga je on ljubio, do kraja, bez ostatka. Iskazao je sućut svima koji su rodbinski i prijateljski vezani za pokojnika kao i svim franjevcima Bosne Srebrene, a osobiti braći samostana u Đakovici i braći samostanskog područja Plehan.

Uime vrhbosanskog nadbiskupa Tome Vukšića sućut je uputio nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u Bosni i Hercegovini mons. Luka Tunjić ustvrdivši da je pokojni fra Ilija svojim životom na najizvrsniji način doista Boga proslavio na ovoj zemlji te kako je mnoge priveo Bogu i tako ih spasio.

Oproštajni govor uputio je i gvardijan franjevačkog samostana u Đakovici fra Aleksandar Tanushi. On je zahvalio Bogu za dar da je pokojnog fra Ilije koji je u svojih 44 godine svećeničkog života albanskom narodu služio 36 godina. Sažalnicu je poslao fra Lovro Gavran koji je sa pokojnikom proveo mnogo godina zajedno služeći na Kosovu i u Albaniji, a pročitao ju je gvardijan u Livnu fra Marko Ešegović. Sažalnicu su poslale i redovnice Crnogorske provincije franjevki Bezgrješnog Začeća i redovnice Milosrdnih sestara sv. Križa iz Đakova.

O životu i djelu pokojnog fra Ilije govorio je plehanski župnik i gvardijan fra Ivan Nujić koji je zahvalio bolničkom osoblju i redovnicama sv. Križa u Đakovici te braći samostana u Đakovici, koji su se brinuli i njegovali pokojnog fra Iliju. „Prije svega fra Ilija je bio zaista rijetko dobar čovjek, franjevački jednostavan, uslužan i strpljiv. Ukras njegove duše bila je nesvakidašnja blagost. Bio je potpuno bezazlen i bezopasan, ljude pamtio samo po dobrim osobinama, duhovitim i vedrim stvarima. O tuđim manama nije govorio, a kamoli ih isticao, čak ni onda kada je bio žrtvom nepravde. Strpljenja je imao na pretek, te ga njegovi kolege i fratri s kojima je živio ne mogu sjetiti da se ikada ljutio, pa čak ni ton povisivao. Uvijek je bio raspoloživ. Ništa mu nije bilo teško i sve je stizao. Strpljiv, neumoran, dosljedan u poštovanju prema običnim, malim ljudima, napose djeci“, rekao je gvardijan fra Ivan o smo bratu fra Iliji.

Ustvrdio je da je volio svoj plehanski zavičaj i puk, ali posebno su njegovu ljubav osjetili vjernici albanskog naroda koji je najviše godina služio. „To je bila njegova velika ljubav, albanski narod njegova velika obilje, kuća, njegova Njiva Gospodnja. Orao je fra Ilija tvrdu kosovsku i albansku brazdu strpljivo, uporno i radosno. Dao Bog po svome milosrđu da plodovi njegova neumornog rada budu izvorom novih blagoslova za mjesnu Crkvu na Kosovu i Albaniji te da se Crkva u Hrvata i Crkva na Kosovu još tješnje povežu“, zaključio je gvardijan fra Ivan.

Uz rodbinu i brojne vjernike među kojima je bio i znatan broj redovnica iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i iz Đakovice poslije mise pokopan je na samostanskom groblju. Sprovodne obrede predvodio je provincijal Dadić.

Misom zadušnicom ispratili su ga u utorak, 16. lipnja, njegovi župljani u Đakovici.

Fra Ilija Kovačević rođen je 3. ožujka 1957. u Kovačevcima, župa Plehan, od oca Ante i majke Anđe r. Matković. Osnovnu školu završio je Bunaru od 1963. do 1971. Srednju školu pohađao je u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom u periodu od 1971. do 1975., a teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu od 1975. do 1982.

Franjevački habit obukao je 15. srpnja 1975. i stupio u godinu novicijata u franjevačkom samostanu u Visokom. Iduće godine 10. srpnja 1976. u franjevačkom svetištu na La Verni položio je prve redovničke zavjete, a u ruke provincijala fra Alojzija Ištuka dao je svečane zavjete 26. travnja 1981. u samostanu sv. Ante na Bistriku u Sarajevu. Red đakonata primio je 5. srpnja 1981. u Sarajevu, a sveti red svećeništva po rukama nadbiskupa Marka Jozinovića 29. lipnja 1982. u Sarajevu.

Nakon svećeničkog ređenja fra Ilija je u svojoj redovničkoj zajednici i mjesnoj Crkvi obavljao sljedeće službe: župni vikar u župi Đakovica na Kosovu od 1982. do 1988.; župni vikar u Gornjoj Dubici od 1988. do 1989.; župni vikar u Đakovici od 1989. do 1991.; gvardijan i župnik u samostanu i župi Đakovica od 1991. do 1997.; župni vikar u Đakovici od 1997. do 2009.; samostanski i župni vikar i ekonom u samostanu i župi Plehan od 2009. do 2012.; gvardijan i župnik u samostanu i župi Plehan od 2012. do 2016.; župni vikar u župi Lezhë u Albaniji od 2016. do 2018.; I. meštar novaka u novicijatu Albanske franjevačke provincije i samostanski vikar u samostanu Gjuhadol u Albaniji od 2018. do 2021.; samostanski vikar u svetištu sv. Ante u Laçu u Albaniji od 2021. do 2022.; župni vikar u župi Đakovica od 2022. sve do svoje smrti.