Ozbiljni znakovi krize u kaznenom pravosuđu, koji se gotovo svakodnevno pojavljuju u hrvatskim medijima – od sporosti postupaka preko korupcije do propusta sa smrtonosnim posljedicama – bili su u središtu razgovora Glasa Koncila s prof. Eusebijem, koji smatra da se kaznena djela ne mogu spriječiti povećanjem ili pooštravanjem zatvorskih kazni.

„Primjer smrtne kazne u društvu slabi osjećaj poštovanja prema životima drugih. No to se odnosi i na svaki oblik kažnjavanja koji je u sukobu s vrijednostima koje navodno štiti. Jednako tako, počinitelje se može fizički spriječiti da počine nova kaznena djela. Međutim, nikada nije dokazano da takozvana politika neutralizacije smanjuje stopu kriminala jer neutralizirane počinitelje neprestano zamjenjuju drugi pojedinci. Stoga je ključno poduzeti mjere koje bi i osuđene počinitelje potaknule na distanciranje od zločinačkoga djelovanja“, upozorio je prof. Eusebi, istaknuvši koliko se zločinačka udruženja boje svojih rehabilitiranih članova.

Takav pristup kaznenomu sustavu ujedno je u skladu s katoličkim naukom, istaknuo je sugovornik.

„Vršiti pravdu ne znači primjenjivati odmazdu, ‘vraćati zlo za zlo’, kako govori Prva Petrova poslanica, jer to umnaža zlo, a ne rješava ništa. Božja pravda – u Starom zavjetu tsedaka – pravda za koju je Isus posvjedočio i predložio je ljudskomu djelovanju, spasonosna je pravda. Cilj joj je donijeti istinu o počinjenom zlu, ali tako da se zlo napusti te da se čovjek ponovno otvori dobru“, ocijenio je.

Govoreći o zatvorskom kažnjavanju kao jedinom sredstvu ostvarivanja pravde, prof. Eusebi istaknuo je da ono od osuđenika ne traži aktivno preuzimanje odgovornosti, nego mu često nameće samo patnju i očaj.

„Italija proživljava tragediju brojnih samoubojstava u zatvorima, kojih je 2024. godine bilo 91, a takav sustav ne nudi ništa ni žrtvama. S druge strane, kazna projektne naravi omogućuje da počinitelj izvrši materijalnu ili simboličnu zadovoljštinu. Žrtvi je potrebno da se rasvijetle svi vidovi zločina i da krivac bude sposoban prepoznati počinjenu nepravdu“, istaknuo je opisujući talijanski program restorativne pravde.

Ocijenivši da se problem korupcije u pravosuđu ne može riješiti izricanjem nekoliko primjernih kazni radi umirenja javnoga mnijenja bez istinske težnje k njezinu iskorjenjivanju, sugovornik se osvrnuo i na problem rastuće maloljetničke delinkvencije u Hrvatskoj, ali i na neuspjeli pokušaj kriminalizacije „homofobije“ u Italiji.

„Postavlja se pitanje je li prihvatljivo stvarati diferencirane oblike zaštite – možda i kontraproduktivne za strane u postupku – od jednako ozbiljnih prekršaja koji pogađaju druge kategorije ljudi. Također se postavilo pitanje je li se odredbama o kojima se raspravljalo zapravo željelo društveno opravdavati određene izbore povezane sa spolnošću, što nije uloga kaznenoga prava“, rekao je prof. Eusebi.

Osvrnuvši se na nedavne Papine opaske o zastarjelosti teorije pravednoga rata te na ugrožavanje ljudskoga prava na život od začeća u predmetima pred Sudom Europske unije, prof. Eusebi zaključio je:

„Srž demokracije čini činjenica da je svaka ljudska jedinka važna, bez obzira na bilo kakav sud o njezinu egzistencijalnom stanju ili o sposobnostima i kvalitetama koje je u stanju izraziti u bilo kojem trenutku”, izvijestio je Glas Koncila.