Koncelebrirali su međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić te brojni svećenici iz Broćanskoga dekanata, kao i svećenici iz različitih dijelova svijeta koji ovih dana u Međugorju borave sa svojim hodočasnicima.

„Ovdje smo danas da proslavimo zaštitnika župe, da zajedno zahvalimo dragomu Bogu za sve što je učinio i što čini u našim životima, ali i da se, po primjeru svetoga Jakova, koji je odgovorio na Gospodinov poziv, i sami odazovemo tome pozivu. Pozvani smo prepoznati koliko smo milosti primili od Gospodina i staviti ih na raspolaganje jedni drugima. Neka Božja milost bude u našim srcima“, pozvao je, uvodeći u misno slavlje, biskup Miro Relota.

Često se ističe kako je Međugorje jedina župa u Bosni i Hercegovini koja je još 1892. godine stavljena pod zaštitu svetoga Jakova. Sveti Jakov zaštitnik je i hodočasnika, a gotovo stoljeće nakon osnutka župe u Međugorje su počeli pristizati brojni hodočasnici iz cijeloga svijeta, pa je tada mala župa postala poznata diljem svijeta. Upravo je o tome u svojoj homiliji govorio i biskup Relota, istaknuvši na početku kako je sveti Jakov bio jedan od prvih koji je čuo Isusov poziv: „Hajde za mnom“, te je odmah imao dovoljno hrabrosti ostaviti sve i slijediti Gospodina.

„Nije bez značenja što je upravo sveti Jakov zaštitnik Međugorja. Prije nego što je Međugorje postalo poznato svijetu, prije nego što su milijuni hodočasnika počeli dolaziti u ovo mjesto, ovdje je već živjela jednostavna, duboka i postojana vjera.

Ova je župa bila povjerena svetomu Jakovu. On je odgajao naraštaje ljudi koji su živjeli od zemlje, od rada svojih ruku i od pouzdanja u Boga. Možda upravo zato Bog nikada ne bira slučajno. On priprema povijest mnogo prije nego što mi možemo razumjeti njezin smisao.

Danas, kada cijeli svijet poznaje ime Međugorja, lako je zaboraviti da je temelj svega župna zajednica koja se okuplja oko Krista u euharistiji. Zato je današnja svetkovina podsjetnik da srce Međugorja nije neki događaj, nego sam Isus Krist, a sveti Jakov upravo nas tome uči“, kazao je biskup Relota. Nastavio je kako sveti Jakov nije bio bez mana te je izdvojio neke od njih, naglasivši da Isus nikada nije odbacio Jakova zbog njegovih slabosti, nego ga je odgajao.

Kazao je kako Bog voli konkretnoga čovjeka, onakvoga kakav jest, te ga odgaja, jer je svetost dug put. Tako je i sveti Jakov, da bi postao mučenik, najprije morao postati učenik.

„I mi smo ovdje da otkrijemo svoju svetost“, poručio je okupljenima biskup Miro Relota te izdvojio dio iz današnjega evanđeoskog ulomka za koji je rekao da predstavlja trajni program Crkve. Riječ je o Isusovim riječima, izrečenima nakon molbe majke Zebedejevih sinova da njezini sinovi zauzmu prva mjesta: „Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj“, što je, istaknuo je, potpuno suprotno logici današnjega svijeta.

„Današnji svijet možda veliča moć, novac, popularnost, utjecaj, broj pratitelja na društvenim mrežama i vidljivost, a Isus kaže da se čovjek ne mjeri po tome koliko ljudi njemu služi, nego koliko je spreman služiti drugima. To je revolucija evanđelja. A to nas kao vjernike, osobito na ovim prostorima, ohrabruje. Nije važno koliko nas ima kao vjernika, katolika, pa, evo, i Hrvata. Nije važan broj. Važna je kvaliteta našega života i koliko smo spremni služiti jedni drugima. Svetost nije biti iznad drugih. Svetost znači biti ispod drugih, poput temelja kuće koji se ne vidi, a nosi cijelu građevinu“, kazao je biskup Relota te potom pojasnio što danas znači biti župa svetoga Jakova.

„Ovdje svakoga dana dolaze ljudi iz cijeloga svijeta. Neki dolaze puni vjere, neki puni sumnji. Neki dolaze ranjeni, neki nose bolest, neki raspadnute obitelji, neki tuguju zbog izgubljene djece, neki se bore s ovisnošću, a neki dolaze nakon desetljeća bez ispovijedi. Svi oni nešto traže, ali možda je još važnije pitanje – i volio bih da ga posebno istaknemo – što će ovdje pronaći? Hoće li pronaći zajednicu koja moli? Hoće li pronaći osmijeh? Hoće li pronaći čovjeka koji ima vremena saslušati? Hoće li pronaći svećenika koji će strpljivo ispovijedati? Hoće li pronaći obitelj koja živi vjeru? Lijepo se sjećam ratnih dana, kada smo s Talijanima dolazili ovamo u Međugorje“.

„Obitelji su nas primale bez najave i s nama dijelile ono što su imale. Ne znam tko je vidio Gospu, ali svi su vidjeli ljubav i pažnju koje su ovdje vladale. Hoće li pronaći trgovca koji pošteno posluje? Hoće li pronaći konobara koji u čovjeku vidi osobu, a ne samo gosta? To je posebnost Međugorja. Hoće li pronaći mlade koji svjedoče radost evanđelja? Hoće, jer ovdje ima mnogo mladih i framaša! Najveće čudo koje hodočasnik može doživjeti nije nešto izvanjsko. Najveće je čudo susresti čovjeka koji živi Krista, a to se događa ovdje u Međugorju“, kazao je vojni biskup u Bosni i Hercegovini.

Kazao je kako se u Međugorju snažno osjeća marijanska pobožnost te istaknuo da ona nikada ne završava na Mariji, jer „Marija uvijek pokazuje na Isusa, kao u Kani“.

„Ako nakon hodočašća više ljubimo euharistiju, ako češće pristupamo ispovijedi, ako više molimo i više opraštamo, onda smo razumjeli Mariju. Ako ne, promašili smo put“, kazao je mons. Relota te nastavio kako je najveća kušnja Međugorja naviknuti se na milosti koje se ovdje primaju, ali i na sve ono što živimo u obitelji i u svojoj župnoj zajednici.

„Čovjek se može naviknuti čak i na čudo. Zato danas molimo da nam Bog vrati osjećaj zadivljenosti. Da, draga braćo i sestre, posebno se obraćam vama, vjernicima ove župe i svima koji živite u blizini. Za vas je Međugorje već postalo nešto svakodnevno, ali nije tako za nas koji dolazimo izdaleka. Kad se približimo Međugorju i ugledamo prvu ploču s natpisom Međugorje, srce nam zaigra. U nama se nešto probudi. Osjećamo nešto posebno. To osjećaju svi vjernici koji ovamo dolaze. Zato je važno da ovdje budemo zajednica koja će se uvijek iznova diviti Gospi koja je s nama i Gospodinu koji je s nama“.

„Nemamo tu milost da vidimo Gospu. Nemamo tu milost da možda fizički vidimo nešto, ali srcem vidimo. Dušom vidimo. I upravo to želimo. Ne dolazimo ovamo, draga braćo i sestre, da bismo vidjeli Gospu ili sunce koje pleše na nebu. Ne! Dolazimo osjetiti onaj tihi, blagi lahor i dodir Božje milosti u našem životu. I to se doista događa. To se događa“, kazao je mons. Relota, naglasivši kako se to na poseban način ostvaruje u sakramentu ispovijedi.

„Draga braćo i sestre, na današnji blagdan zamolimo svetoga Jakova da našoj župi isprosi milost da uvijek ostane vjerna Kristu. Župna zajednico, župo Međugorje, ostani vjerna Kristu. Ostani po Kristu vjerna sama sebi kako nikada ne bi izgubila svoju jednostavnost“.

„Nemojte dopustiti da sve ono što se događa oko vas uništi ili ugasi jednostavnost koju ste tijekom ovih desetljeća sačuvali“, kazao je biskup Relota te pozvao: „Da nas svakodnevica ne učini ravnodušnima. Da nas križevi ne obeshrabre. Da nas uspjesi ne uspavaju.“

Na kraju misnoga slavlja međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić uputio je riječi zahvale te istaknuo kako biskup Miro Relota često dolazi u Međugorje i da je „i ovoga puta došao tri dana ranije te tijekom ta tri dana ispovijedao, što je i prije, dok je bio fratar, često činio, a sada nastavlja kao biskup“.

Upravo je ispovijed bila jedna od najčešće spominjanih tema u homiliji biskupa Relote, koji je objasnio kako je najbolja i najljepša ispovijed ona u kojoj svećenik ne mora mnogo govoriti, nego vjernik sam iznese svoje grijehe i potrebe.

„To je najljepša ispovijed, jer svećenik nije tu da, kako bismo rekli, pametuje ili prodikuje. On je tu da pokaže radosno i milosrdno Božje lice koje te prima i govori: Oprošteni su ti grijesi. Idi i ne griješi više. Dragomu Bogu ne treba dugačak popis naših grijeha, jer ih poznaje bolje od nas. Ono što mu je potrebno jest raskajano srce“, kazao je vojni ordinarij u Bosni i Hercegovini mons. Miro Relota, a izvijestila je Radiopostaja Mir Međugorje.

FOTO Međugorje proslavilo sv. Jakova: Biskup Relota pozvao na svetost i služenje