„Bog je naše utočište i snaga, pomoćnik spreman u nevolji” (Ps 46, 2)

Uvod

Draga braćo i sestre, poštovani vjernici i svi ljudi dobre volje povezani s Vojnom biskupijom u Republici Hrvatskoj!

S dubokom zahvalnošću Bogu i iskrenom radošću obraćam vam se u povodu tridesete obljetnice osnutka Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj i blagdana naše nebeske zaštitnice Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta. Prije trideset godina, 19. prosinca 1996. godine, Sveta Stolica i Republika Hrvatska, potpisale su Ugovor o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika Oružanih snaga i Redarstvenih službi Republike Hrvatske.[1] Slijedom toga Ugovora, papa sveti Ivan Pavao II. osnovao je Vojnu biskupiju u Republici Hrvatskoj i time je ponovno uspostavljeno organizirano dušobrižništvo za katoličke vjernike pripadnike Hrvatske vojske i policije.

Tri desetljeća u životu čovjeka nisu kratko razdoblje. U njima se može proći put od djetinjstva do zrelosti, oblikovati vlastiti poziv, izgraditi obitelj, prihvatiti odgovornost i ostaviti trag u životima drugih. Trideset godina pred dugim hodom povijesti tek je kratak odsječak, gotovo jedan trenutak u vremenu.

Naša obljetnica je stoga pogled unatrag i zahvalno prisjećanje na ljude, događaje i žrtve koje su omogućile da Vojni ordinarijat danas živi svoje poslanje. Istodobno je i poziv da ponovno osvijestimo ono što nas povezuje: vjeru koja nadilazi prolaznost vremena, služenje koje se ne mjeri samo godinama i zajedništvo koje se ne temelji samo na instituciji, nego na živim ljudima – vjernicima, okupljenima oko Krista Gospodina.

1. „Naša je zemlja sačuvala uspomene naše, a naša Gospa lozu našu“

Riječi su to hrvatskog umjetnika Ivana Meštrovića, izgovorene prigodom posvete crkve Svete Marije u Biskupiji kod Knina 18. rujna 1938. godine. Toj je proslavi nazočio tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, koji je svojim govorom dao povijesni i pastirski pečat tom velebnom slavlju. Te riječi sažimaju povijest hrvatskoga naroda i njegovo duhovno kršćansko iskustvo tijekom četrnaest stoljeća prisutnosti na ovim prostorima. Hrvatska je zemlja bogate povijesti, obilježena vjerom svojih predaka, njihovom postojanošću u kušnjama i trajnom težnjom za slobodom.

Brojne starohrvatske crkvice, samostani, svetišta, stolne crkve, te grobovi narodnih velikana svjedoče o dubokoj ukorijenjenosti Evanđelja u život našega naroda. Posebno mjesto u toj povijesti pripada Isusovoj majci Blaženoj Djevici Mariji.

2. Helena Mater – Jelena Majka – svjetlo majčinstva kroz hrvatsku povijest

Dok sa zahvalnošću promišljamo o dugoj povijesti hrvatskoga naroda i Crkve u našoj domovini, ove se godine na poseban način spominjemo jedne velike žene iz naše povijesti. Godine 2026. obilježavamo 1050. obljetnicu smrti hrvatske kraljice Jelene, koju je povijest sačuvala pod časnim naslovom Helena Mater – Jelena Majka. Taj naslov je osim formalnog izraza dvorskoga poštovanja, i veliko svjedočanstvo života obilježenoga vjerom, ljubavlju i brigom za narod kojemu je služila. Kao supruga kralja Mihajla Krešimira II. i majka kralja Stjepana Držislava živjela je u vremenu učvršćivanja hrvatske državnosti, a svoj je kraljevski položaj shvaćala kao služenje, a ne kao povlasticu.

Natpis pronađen na njezinu sarkofagu u Solinu opisuje ju kao zaštitnicu udovica, siročadi i siromaha. U tim je riječima sačuvana uspomena na osobu koja je vjeru pretakala u konkretna djela milosrđa i prepoznavala potrebe najslabijih. U njezinu se životu odražavaju Kristove riječi: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25, 40).

Naslov Jelena Majka snažno odjekuje i u našem vremenu. Majka je prvo lice ljubavi koje dijete susreće. Ona riječju, primjerom i žrtvom oblikuje ljudsko srce, prenosi vjeru i odgaja za odgovornost. U hrvatskoj je povijesti majčinstvo uvijek uživalo posebno poštovanje. Naše su obitelji, osobito u teškim povijesnim razdobljima, opstajale zahvaljujući vjeri, požrtvovnosti i ustrajnosti brojnih majki. Mnoge su ostale nepoznate široj javnosti, ali je njihova ljubav neizbrisivo utkana u život hrvatskoga naroda.

Kraljica Jelena podigla je crkvu u čast Gospi prije 1050 godina, te je poput Marije, u pamćenju naroda do danas ostala znakom majčinske blizine i skrbi. Njezin nas primjer podsjeća da se istinska snaga ne očituje u moći, nego u ljubavi, služenju i vjernosti pozivu. Ova nas obljetnica potiče da uvijek i iznova prepoznajemo vrijednost majčinstva i obitelji kao temeljne zajednice života i ljubavi. Budućnost čovječanstva prolazi kroz obitelj. To vrijedi i za budućnost hrvatskoga naroda.

3. Kralj Dmitar Zvonimir – svjedok kršćanskog vladanja

Među hrvatskim vladarima ističe se kralj Dmitar Zvonimir, čiji je lik u povijesnoj i duhovnoj svijesti naroda ostao simbol odgovornoga služenja, državničke mudrosti i vjernosti kršćanskim vrijednostima. Njegova vladavina u drugoj polovini jedanaestoga stoljeća upamćena je kao razdoblje stabilnosti, mira i međunarodnoga ugleda Hrvatskoga Kraljevstva. Zvonimirova krunidba u crkvi sv. Petra i Mojsija zbila se prije 950 godina u listopadu 1076. g. u Solinu, drevnoj kolijevci kršćanstva i hrvatske državnosti. Povijesni izvori svjedoče da je Zvonimir prilikom krunidbe obećao štititi Crkvu, pomagati siromašnima, braniti udovice i siročad te promicati pravdu i zakonitost. U tim obećanjima prepoznajemo temeljnu kršćansku istinu da vlast nije ponajprije povlastica, nego služenje. Na to nas podsjećaju Kristove riječi: „Tko hoće među vama biti najveći, neka vam bude poslužitelj“ (Mt 20, 26).

Kralj Zvonimir razumio je da se društveni razvoj ne može odvojiti od duhovnih i moralnih temelja. Podupirao je i štitio crkvene ustanove koje su i u njegovo vrijeme bili središta molitve, pismenosti, kulture i obrazovanja. To nam i danas poručuje da se snaga naroda ne mjeri samo materijalnim bogatstvom i političkom moći, nego ponajprije njegovom vjernošću istini, pravdi i moralnim i duhovnim vrijednostima koje su ga oblikovale kroz stoljeća i koje ga čvrsto drže i danas.

4. Bog koji hodi sa svojim narodom

Od samih početaka objave Bog se očituje kao Bog koji prati svoj narod. Nije to Bog dalek i nezainteresiran za ljudsku sudbinu, nego Bog koji ulazi u povijest, sluša vapaj svojih ljudi i vodi ih kroz kušnje prema slobodi. Sveto pismo uvijek iznova svjedoči o toj istini. Bog je bio s Abrahamom kada je napuštao svoju zemlju. Bio je s Mojsijem kada je vodio narod kroz pustinju. Bio je s prorocima koji su naviještali nadu u vremenima nevolja. U punini vremena poslao je svoga Sina Isusa Krista da trajno ostane s ljudima i objavi im Božju ljubav. U Evanđelju po Mateju Krist ostavlja obećanje koje odjekuje kroz stoljeća: „I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28, 20). To je obećanje postalo izvorom snage nebrojenim naraštajima kršćana u svim vremenima i među svim narodima.

Naši su preci gradili crkve i svetišta kao mjesta molitve i kao znak pouzdanja u Boga koji ne napušta svoj narod. U njima su nalazili snagu za suočavanje s izazovima vremena. U tom svjetlu promatramo i nastanak Vojnog ordinarijata. Njegovo je osnivanje s administrativne strane čin osnivanja nove crkvene ustanove – personalne biskupije, ali je s duhovne, vjerničke i društvene strane mnogo više od toga. On želi biti znak Kristove blizine vojniku na dužnosti, policajcu na terenu, branitelju koji nosi sjećanja na rat, obitelji koja proživljava razdvojenost i svakom čovjeku koji traži smisao i nadu. Bog koji je pratio hrvatski narod kroz stoljeća ostaje prisutan i danas. Božja vjernost ne prestaje, a njegova providnost nastavlja voditi našu povijest.

5. Domovinski rat – vrijeme kušnje i svjedočanstva

U godinama kada je hrvatski narod branio svoje pravo na slobodu i samostalnost, Vojni ordinarijat izrastao je upravo iz toga iskustva zajedništva, žrtve i služenja. On ostaje trajni spomen na vrijeme kada je hrvatski narod branio svoju slobodu, ali i znak da Crkva želi ostati blizu svima koji služe miru, sigurnosti i dobru zajednice. Mnogi su svećenici odlazili u bolnice i skloništa. Dijelili su sakramente, hrabrili obeshrabrene, pratili ranjenike, pokapali mrtve, tješili ožalošćene, pratili i zbrinjavali tisuće prognanih…

Domovinski rat je bio duboka ljudska i narodna patnja u kojoj su mnogi izgubili svoje domove, zdravlje i najmilije. U tim je okolnostima osobitu važnost imala duhovna snaga koja proizlazi iz vjere. Mnogi su naši sunarodnjaci svjedočili i svjedoče da su upravo sveta misa, sakramenti i molitva krunice bili izvor njihove hrabrosti, moralni i etički orijentir djelovanja u tim teškim i dramatičnim okolnostima rata. Vjera im je pomagala da ne izgube ljudskost ni onda kada su bili suočeni s nasiljem i razaranjem. Njihova žrtva ostaje trajni zalog naše odgovornosti da slobodu koju smo primili čuvamo i prenosimo budućim naraštajima.

Dok govorimo o tom dramatičnom razdoblju, kako ne spomenuti slugu Božjega kardinala Franju Kuharića i njegovo djelovanje? On je bio i ostao moralni autoritet hrvatskoga naroda. Njegove riječi o praštanju i odbacivanju osvete pokazivale su da se ni u ratu ne smije izgubiti dostojanstvo čovjeka. U jednom od najtežih razdoblja hrvatske povijesti kardinal Kuharić ostao je glas savjesti, razboritosti i evanđeoske dosljednosti. Dok je narod prolazio kroz teška ratna stradanja, kardinal Kuharić nije prestajao naviještati istinu, pravdu i mir.

Njegove su riječi ostale trajno upisane u moralnu svijest hrvatskoga naroda: „Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu. Ako je razorio moju crkvu, ja neću dirati njegovu. Ako je napustio svoj dom, ja neću njegov ni taknuti.“[2]

Te riječi nisu bile izraz slabosti, nego snage koja proizlazi iz Evanđelja. U vremenu kada su emocije bile snažne, a rane duboke, kardinal Kuharić podsjećao je da se zlo ne može pobijediti novim zlom. Njegova poruka bila je ukorijenjena u Kristovim riječima: „Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone“ (Mt 5, 44). Nije pozivao na zaborav nepravde ni na odustajanje od obrane vlastite slobode. Pozivao je na očuvanje ljudskoga dostojanstva i u najsloženijim situacijama i okolnostima. U tom se očitovala njegova duhovna veličina. Branio je pravo hrvatskoga naroda na slobodu, ali je istodobno upozoravao da se ni u ratu ne smije izgubiti moralni orijentir. Pokazao je da istinski domoljub nikada ne gubi ljudskost i da obrana slobode mora biti povezana s poštovanjem moralnih načela. Njegov nauk ostaje iznimno aktualan i danas. Virus mržnje i osvete ne smije nikada zaraziti naše srce. U svijetu obilježenom sukobima, podjelama i rastućim nepovjerenjem, njegova poruka pomirenja i poštovanja ljudskoga dostojanstva ostaje trajni putokaz.

6. Spomen na poginule, nestale i preminule branitelje

U slavlju tridesete obljetnice Vojnog ordinarijata s poštovanjem i zahvalnošću u molitvi se spominjemo svih poginulih, nestalih i preminulih hrvatskih branitelja. Njihova su imena upisana u povijest hrvatskoga naroda, ali još više u srca njihovih obitelji, prijatelja i suboraca. U najtežim trenucima pokazali su spremnost žrtvovati vlastitu sigurnost, pa i život, kako bi zaštitili druge. Njihovu žrtvu na poseban način osvjetljuju Kristove riječi: „Nitko nema veće ljubavi od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15, 13).

S osobitim pijetetom spominjemo se i nestalih osoba čija sudbina još nije rasvijetljena. Njihove obitelji desetljećima nose težak križ neizvjesnosti i iščekivanja. Crkva ostaje uz njih u molitvi i suosjećanju te podupire svaki napor usmjeren na otkrivanje istine i pronalaženje nestalih. Spominjemo se i svih preminulih hrvatskih branitelja koji su nakon rata nastavili nositi vidljive i nevidljive rane ratnih stradanja. Njihova patnja i njihovo svjedočanstvo čine dio povijesti hrvatske slobode. Njihova žrtva ne pripada samo prošlosti. Ona ostaje moralna obveza sadašnjih i budućih naraštaja da čuvaju slobodu, ljudsko dostojanstvo, demokratske vrijednosti i mir.

Svaki rat je uvijek velika nevolja i ostavlja za sobom duboke rane, razrušene obitelji, uništene osobnosti. Koliko li je samo stradalnika mrtvih i poginulih i u našoj domovini i u godinama Domovinskoga rata? Rane i posljedice rata su duboke i podjednako bole. Svakoga! Ne možemo, ne želimo i ne smijemo zaboraviti istinu o uzrocima i posljedicama ratnih stradanja. Mi smo kršćani, Isusovi učenici, i u vjeri znademo da je svaki čovjek stvoren na sliku Božju i da ima svoje ljudsko i kršćansko dostojanstvo djeteta Božjega i da nam je svima jednom stupiti pred sudište Božje. U miru i slobodi, u slobodnoj domovini Hrvatskoj želimo sačuvati dostojanstvo u žalosti i trpljenju, živjeti skladno pod istim suncem u zajedničkoj nam zemaljskoj Domovini. Ne želimo da nam prešućivanje i iskrivljivanje činjenica o Domovinskome ratu, lažne manipulacije o prognanima, mrtvima i poginulima, razaranjima i uništavanjima, postanu izvor mržnje, porasta netrpeljivosti, isključivosti, stvaranju novih napetosti koje mogu uroditi novim sukobima. I živi i mrtvi, kršteni u Isusovo ime, braća smo i sestre, imamo istoga Boga za Oca i mi smo njegova djeca. Samo priznanje istine u ljubavi, ma kako to bilo bolno, može nas osloboditi i sačuvati od novih i velikih zala.

7. Poslanje Vojnog ordinarijata

Trideset godina nakon osnutka Vojni ordinarijat nastavlja svoje poslanje u okolnostima novih suvremenih izazova, društvenih odnosa među ljudima i narodima… Svijet je duboko označen novim ratovima, sigurnosnim prijetnjama, društvenim podjelama, ubrzanim tehnološkim promjenama i krizom povjerenja. U takvim okolnostima raste potreba za snažnim duhovnim osloncem, ispravno oblikovanom savješću i jasnim moralnim vrijednostima i etičkim načelima.

Poslanje Vojnog ordinarijata prije svega je pastoralno. Ono se svakodnevno ostvaruje u vojnim i policijskim kapelanijama, ondje gdje pripadnici Hrvatske vojske i policije žive i vrše svoju službu. U njima se slavi euharistija, dijele sakramenti krštenja, potvrde i ženidbe, pruža mogućnost za ispovijed te se vjernike prati u trenucima bolesti, smrti i žalovanja.

Ipak, djelovanje kapelana ne odvija se samo u kapelicama i tijekom javnih slavlja. Vojni i policijski kapelani obilaze vojarne, zapovjedništva, policijske uprave i postaje i druga mjesta službe povjerenih im vjernika. Ondje susreću ljude u njihovoj svakodnevici, dijele njihove brige i nastoje biti dostupni za osobni susret i duhovni razgovor. Upravo su ti susreti, skriveni od očiju javnosti, jedan od najdragocjenijih oblika pastoralnoga djelovanja. U njima sugovornik može izreći ono što ga opterećuje, potražiti svjetlo u moralnoj dvojbi, pronaći utjehu nakon gubitka ili ohrabrenje u obiteljskim i profesionalnim teškoćama.

Vojni ordinarijat organizira i duhovne vježbe i obnove za pripadnike Hrvatske vojske i policije, kao i bračne susrete za supružnike koji uz zahtjevnost obiteljskoga života nose i poseban teret vojne ili policijske službe. Ti programi pružaju vrijeme za molitvu, sabranost, razgovor i obnovu obiteljskoga zajedništva. Posebna se briga posvećuje obiteljima čiji su članovi zbog službenih zadaća dulje odsutni od svojih domova, kao i onima koji se suočavaju s posljedicama ratnih iskustava, bolešću ili gubitkom svojih najmilijih.

Kapelani su prisutni i u slavljima dana i obljetnica postrojbi, grana Hrvatske vojske i policijskih uprava. Slave mise za njihove pripadnike, predvode molitve kod spomen-obilježja te čuvaju uspomenu na poginule, nestale i preminule hrvatske branitelje. Ta prisutnost nije tek dio svečanoga protokola. Ona izražava zahvalnost prema onima koji su položili život za domovinu i pomaže novim naraštajima da razumiju moralnu vrijednost služenja, žrtve i odgovornosti.

Pastoralna skrb prati hrvatske vojnike i izvan granica domovine. Vojni kapelani sudjeluju u njihovoj pripravi za međunarodne mirovne misije i aktivnosti, a prema potrebama i mogućnostima odlaze zajedno s hrvatskim kontingentima. Njihova prisutnost posebno je važna u okolnostima dugotrajne odvojenosti od obitelji, izloženosti opasnosti i susreta s ljudskom patnjom. Uz to, međunarodno vojno hodočašće u Lourdes, nacionalno vojno-redarstveno hodočašće u Mariju Bistricu te pokrajinska i lokalna hodočašća ostaju važne prigode za molitvu, pristupanje sakramentima obnovu vjere i izgradnju zajedništva.

Djelovanje Vojnog ordinarijata stoga se ne mjeri samo brojem održanih slavlja, hodočašća ili drugih događaja. Ona se ponajprije očituje u blizini čovjeku: u sakramentu koji mu daje snagu, u molitvi za poginuloga suborca, u razgovoru koji ostaje povjerljiv, u potpori obitelji i u prisutnosti kapelana ondje gdje se izvršavaju teške i odgovorne zadaće. Tako Vojni ordinarijat i danas nastoji biti živa zajednica vjere i znak Kristove blizine svima koji služe hrvatskoj domovini i općemu dobru.

8. Služenje miru prema nauku Crkve

Jedna od najvažnijih zadaća Vojnog ordinarijata svakako je promicanje kulture mira. Krist u Govoru na gori kaže: „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati“ (Mt 5, 9). Mir nije samo odsutnost rata. Mir je plod pravednosti, istine, ljubavi i poštovanja ljudskoga dostojanstva. Sveti papa Ivan XXIII. u enciklici Pacem in terris naglašava da se trajni mir može graditi samo na poštovanju prava i dužnosti svake ljudske osobe.[3] Crkva prepoznaje legitimno pravo države na obranu svojih građana i zaštitu općega dobra. Zato služba vojnika i policajca ima posebno moralno dostojanstvo kada je usmjerena na zaštitu života, slobode i sigurnosti ljudi. Papa Franjo pak u enciklici Fratelli tutti poziva sve narode da grade kulturu susreta, dijaloga i bratstva.[4] A papa Lav XIV. od prvog javnog nastupa kad je 8. svibnja 2025. izabran rimskim prvosvećenikom neumorno promiče i zagovara mir među ljudima i narodima.[5]

Ta je poruka osobito važna u svijetu obilježenom novim sukobima i podjelama. Stoga Vojni ordinarijat u našoj domovini nastavlja odgajati svoje vjernike za odgovornost, poštovanje ljudskoga dostojanstva i služenje miru kao jednom od najuzvišenijih ljudskih poziva.

9. Hodočašća kao škole vjere

Tijekom proteklih trideset godina hodočašća su zauzela posebno mjesto u životu Vojnog ordinarijata. Marija Bistrica, Lourdes, Rim, Sveta Zemlja i druga svetišta, kako spomenusmo postala su mjesta molitve, duhovne obnove i zajedništva. Hodočašće nije samo putovanje. Ono je slika ljudskoga života, koji je trajni hod prema Bogu. U svetištima vjernici ponovno otkrivaju važnost molitve, sakramenata i zajedništva. Ondje nalaze mir, ohrabrenje i novu snagu za svakodnevni život.

Osobito mjesto među našim hodočasničkim susretima zauzimaju međunarodno vojno hodočašće u Lourdes, na kojem Vojni ordinarijat redovito sudjeluje zajedno s pripadnicima Hrvatske vojske i policije, hrvatskim braniteljima, stradalnicima Domovinskoga rata te članovima njihovih obitelji. Sudjelovanjem u zajedničkim slavljima hrvatski hodočasnici svjedoče svoju vjeru, odanost domovini i bogatstvo tradicije koja je duboko prožeta kršćanskim vrijednostima. Okupljeni pod majčinskom zaštitom Gospe Lurdske, oni iznova potvrđuju da su mir, služenje bližnjemu i poštovanje ljudskoga dostojanstva temeljne vrijednosti na kojima počiva njihovo poslanje.

Neka naša hodočašća i u budućnosti ostanu škole vjere, nade i zajedništva, mjesta susreta s Bogom i ljudima te trajni izvor duhovne snage za sve koji služe hrvatskom narodu i domovini.

10. Gospa Velikog Hrvatskog Krsnog zavjeta

Posebno mjesto u životu Vojnog ordinarijata zauzima Gospa Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta. Lik Bogorodice u stavu moliteljice (adorantkinje) pronađen u ruševinama crkve svete Marije u Biskupiji kraj Knina, nekadašnjoj stolnoj crkvi kralja Zvonimira, smatra se našim najstarijim sačuvanim prikazom Blažene Djevice Marije koji je povezan s najranijim razdobljem Crkve u Hrvata. Taj dragocjeni pralik svjedoči o dubokoj marijanskoj pobožnosti hrvatskoga naroda još od najranijih vremena hrvatskih narodnih vladara. Od njegovih početaka ona je zaštitnica Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj. Time je ovaj drevni Gospin lik postao i poseban znak duhovne zaštite hrvatskih vojnika, policajaca i svih vjernika okupljenih u Vojnoj biskupiji. On je prepoznatljivo obilježje Vojnog ordinarijata, duboko utkano u hrvatsku kršćansku baštinu i duhovni identitet našega naroda. On nas podsjeća na početke pokrštenja Hrvata, naš krsni sakramentalni savez s Bogom, te na vjernost koju su naši preci tijekom stoljeća iskazivali Kristu i njegovoj Majci. [6]

Kao nebeska zaštitnica hrvatskih vojnika i policajaca, ona simbolizira mir, odanost, požrtvovnost i spremnost na služenje. Njezina majčinska prisutnost podsjeća nas da služenje domovini nije samo profesionalna obveza nego i moralno poslanje utemeljeno na poštovanju ljudskoga dostojanstva te zauzimanju za pravdu i mir. Zato danas ponovno povjeravamo Gospi Velikoga Hrvatskoga Krsnog Zavjeta hrvatske vojnike i policajce, branitelje, njihove obitelji i čitavu našu domovinu.

11. Pogled u budućnost

Novi naraštaji vojnika, policajaca i službenika obavljat će svoje zadaće u svijetu koji se brzo mijenja. Suočavat će se s novim sigurnosnim prijetnjama, složenim međunarodnim okolnostima, ubrzanim tehnološkim razvojem i sve zahtjevnijim moralnim i etičkim pitanjima. Tehnologija može unaprijediti sposobnosti čovjeka i pomoći mu u izvršavanju zadaća, ali ne može umjesto njega preuzeti moralnu odgovornost. Upravo će zato, uz stručnost i profesionalnu osposobljenost, biti sve potrebniji ispravno oblikovana savjest, poštovanje ljudskoga dostojanstva i svijest da svaka odluka mora ostati u službi čovjeka i općega dobra.

Vjerodostojnost Vojnog ordinarijata neće se mjeriti samo brojem održanih slavlja i programa, nego sposobnošću da ostane blizu čovjeku, da ga sasluša, razumije njegove dvojbe i pomogne mu povezati vjeru s odgovornošću svakodnevnoga života.

Za takvo poslanje potrebni su nam dobro pripravljeni vojni i policijski kapelani, sposobni razumjeti posebnosti vojne i policijske službe i koji s razboritošću i osjetljivošću prate povjerene im ljude. Valja trajno nastaviti ulagati u njihovu duhovnu i pastoralnu izgradnju, razvijati nove načine naviještanja Evanđelja te preko tiskanih i suvremenih komunikacijskih sredstava biti dostupan svima koji traže smisao, razgovor i duhovnu pomoć.

Vojni ordinarijat nastavlja čuvati živom uspomenu na Domovinski rat i žrtvu hrvatskih branitelja. No čuvanje spomena ne znači ostati zatvoren u prošlosti. Ono nas obvezuje da nove naraštaje odgajamo za mir, odgovornost, poštovanje istine, spremnost na služenje, suživot s drugima koji su različiti po životnome svjetonazoru i vjerničkome opredjeljenju. Čuvanje istine i spomen na pokojne nije i ne smije biti sjeme novih podjela, virus razorne mržnje koja rađa novim sukobima među ljudima i narodima. Svaki čovjek, i živi i mrtvi, stvoren je na sliku Božju, ima svoje ljudsko dostojanstvo i ono je nepovredivo. Sloboda vlastitoga naroda i domovine sa svim njenim stanovnicima, čuva se gradeći društvo u kojem se jednako poštuje svaki ljudski život, dostojanstvo svakoga čovjeka i mir u pravdi, istini i ljubavi.

Kršćanska nada nije tek neki optimizam. Ona proizlazi iz vjere u Boga koji ostaje vjeran svojim obećanjima i vodi ljudsku povijest prema punini svojega Kraljevstva. Zato budućnosti pristupamo s pouzdanjem u Božju dobrotu i blizinu, ali i sa sviješću o odgovornosti koja nam je povjerena.

Blagoslov

Draga braćo i sestre! Dok slavimo tridesetu obljetnicu Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj, zahvaljujemo Bogu za sve primljene milosti i povjeravamo mu svoju budućnost. Ponizno i ustrajno molimo da nas na našem putu prati zagovor Blažene Djevice Marije, Gospe Velikoga Hrvatskoga Krsnog Zavjeta, svetoga Josipa zaštitnika hrvatske domovine, blaženoga Alojzija Stepinca i svetoga Ivana Pavla II. Neka Gospodin blagoslovi hrvatske vojnike, policajce, djelatnike, branitelje, sve naše obitelji. Neka Gospodin blagoslovi našu domovinu Hrvatsku i sve njezine stanovnike. Na sve vas zazivamo obilje Božjega blagoslova.

✠ Jure Bogdan, vojni biskup u Republici Hrvatskoj

Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

[1] Ugovor, NN–MU 2/1997; Objava o stupanju na snagu, NN–MU 8/1997; dekret Qui successimus, 25. travnja 1997.

[2] Franjo Kuharić, Propovijed u Petrinji, 15. kolovoza 1991., u: Poruke i propovijedi kardinala Kuharića tijekom Domovinskog rata, Glas Koncila, Zagreb, 1995.

[3] Papa Ivan XXIII., Enciklika Pacem in terris, br. 20. Ova Enciklika danas je jedan od najvažnijih dokumenata Katoličke Crkve o miru. Sveti Papa Ivan XXIII. uči da se istinski mir može graditi samo na četiri temeljna stupa: istini, pravdi, ljubavi i slobodi. Ova načela ostaju trajno nadahnuće i za pripadnike Hrvatske vojske, policije i svih službi koje služe zaštiti ljudskoga života i sigurnosti.

[4] Papa Franjo, enciklika Fratelli tutti, 3. listopada 2020. Ovdje papa Franjo poziva sve ljude na bratstvo, dijalog i izgradnju kulture susreta. Posebno naglašava: „Nitko se ne spašava sam.“ Ta misao snažno podsjeća na važnost zajedništva, solidarnosti i međusobne odgovornosti među narodima i ljudima.

[5] Papa Lav XIV., Enciklika Magnifica humanitas, br. 205, 214, 216-217, 221. „Onima koji imaju čast i odgovornost upravljanja, želio bih ponoviti riječi koje sam izrekao na početku svojega pontifikata: ‘Narodi žele mir, a ja odgovornima za sudbinu narodâ otvorena srca poručujem: sastanimo se, razgovarajmo, pregovarajmo! Rat nikada nije neizbježan, oružje može i mora utihnuti jer ono ne rješava probleme, nego ih umnaža; jer će u povijest ući onaj tko sije mir, a ne onaj tko žanje žrtve; jer drugi nisu ponajprije neprijatelji, nego ljudska bića: nisu zlotvori koje treba mrziti, nego osobe s kojima valja razgovarati.’“ (br. 222)

[6] Godine 1976, u povodu 1300. obljetnice kršćanstva u Hrvata i 1000. obljetnice prve poznate crkve posvećene Blaženoj Djevici Mariji u hrvatskoj povijesti: Gospe od Otoka u Solinu obavljena je jubilarna nacionalna proslava Krsnog zavjeta hrvatskog naroda pod zaštitom Gospe, pred čijim je povijesnim spomen-likom obavljen zavjet vjernosti prvom krsnom zavjetu cijelog našeg naroda. Biskupi hrvatskog jezičnog područja odlučili su, da se taj spomendan slavi svake godine u nedjelju nakon Male Gospe (Rođenje B.D.M) pod nazivom Gospe Velikoga zavjeta. Vidi Dodatak Časoslovu naroda Božjega, Crkva u svijetu, Split, 1994., str. 41.