Papa se spomenuo sluge Božjega opata Prospera Guérangera, zahvaljujući kojemu se način određivanja ciklusa kršćanskih blagdana proširio u crkvenom jeziku kao „liturgijska godina“.

Također je podsjetio da je u enciklici Mediator Dei papa Pio XII. istaknuo da liturgijska godina „nikada nije hladno i mrtvo predstavljanje stvari koje pripadaju prošlim vremenima ili puko […] spominjanje davnine; nego je to sam Krist koji trajno živi u svojoj Crkvi i koji nastavlja put svojega neizmjernog milosrđa što ga je započeo u ovomu smrtnom životu […] s milosrdnom nakanom da ljudske duše poveže sa svojim otajstvima, te one po njima takoreći žive. A ta su otajstva […] neprestano prisutna i djelatna.“

Liturgijsku godinu treba shvatiti kao trajno posadašnjenje djela spasenja koje Krist ostvaruje u povijesti, nastavio je Papa. Prolazeći kroz to vremensko kolo, Crkva ostaje u dodiru s Gospodinovim otkupiteljskim djelovanjem, tako da svi vjernici bivaju ispunjeni njegovom milošću. Susret s Isusom, koji je za nas umro i uskrsnuo, cilj je kojemu Crkva uvijek teži, stavljajući svakoga trenutka u središte slavlje vazmenog događaja.

„Stoga saborski oci upravo nedjelju smatraju temeljem i jezgrom liturgijske godine. U različitim suvremenim jezicima njezin naziv potvrđuje da je ona dies Domini – Dan Gospodnji. Čak se i u jezicima u kojima je prevladao izraz dan sunca (Sunday, Sonntag), može nazrijeti povezanost s Kristom: on je istinsko Sunce pravde koje prosvjetljuje svakoga čovjeka“, istaknuo je Sveti Otac.

Sveti Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Dies Domini poučava da je nedjelja dan Gospodnji, dan Crkve i dan čovjeka i, naposljetku, dan dana. „Budući da je nedjelja tjedni Uskrs, u kojem se spominje i uprisutnjuje dan kada je Krist uskrsnuo od mrtvih, ona je također dan koji otkriva smisao vremena. Proizlazeći iz Uskrsnuća, ona presijeca čovjekova vremena, mjesece, godine i stoljeća, poput usmjeravajuće strijele koja ih prožima i usmjerava prema cilju Kristova drugog dolaska. Nedjelja je predznak posljednjega dana, dana Paruzije, kada ćemo svi uskrsnuti.“

„A da bi se nedjelja posvetila, temeljno je slaviti Euharistiju. Slušanje Riječi i sudjelovanje u Kristovu Tijelu, prema saborskim ocima, podrazumijevaju radosno okupljanje vjernika. To okupljanje ne može se zamijeniti samo virtualnom prisutnošću niti se svodi na puko pasivno okupljanje. Liturgijsko se okupljanje, naime, ostvaruje u aktivnom sudjelovanju braće i sestara, okupljenih zajedno da bi „zahvalili Bogu koji ih je preporodio“, podsjetio je Papa. Pozvao je sve da nastoje stvoriti najbolje uvjete da bi na svetoj misi mogli sudjelovati i oni koji nedjeljom nisu u mogućnosti uzdržati se od rada.

Ističući da liturgijska godina, u ritmu nedjelja, ima zanimljivu povijest u kojoj se isprepliću vjera i pobožnost Crkve. „Već se od 2. stoljeća poslije Krista slavlju tjednoga Uskrsa pridružilo slavlje godišnjega Uskrsa, najveće svetkovine koje se protegnulo na najradosnije razdoblje od pedeset dana kojemu je vrhunac Pedesetnica, a prethodi mu korizmeno vrijeme s njegovim pokorničkim obilježjem. Razvoj božićnoga ciklusa, koji se kasnije odvijao po uzoru na vazmeni ciklus, omogućio je ponovno proživljavanje otajstava utjelovljenja Božje Riječi, njegova rođenja i njegova očitovanja svijetu. Crkva je potom u različita liturgijska vremena uključila čašćenje Blažene Djevice Marije, „nerazdvojivo sjedinjene s otkupiteljskim djelom svoga Sina“, kao i „spomene mučenika i drugih svetaca koji na nebu pjevaju Bogu savršenu hvalu i zagovaraju za nas“.

Liturgijska godina tako u sakramentalnom obliku ponovno predstavlja pedagogiju povijesti spasenja, vodeći vjernike od iščekivanja Mesije prema punini vazmenog otajstva i anticipaciji buduće slave. U liturgiji Crkva slavi spasenjsku aktualnost Kristova otajstva, omogućujući vjernicima da u njemu sve dublje sudjeluju.

„Stoga liturgijska godina predstavlja nadahnjujuće načelo i temeljni okvir svake pastoralne djelatnosti“, zaključio je Sveti Otac.