Draga braćo i sestre u Kristu, hodočasnici i svi koji nas pratite diljem domovine i svijeta!

Danas nas na ovome blagoslovljenome tlu svetišta Majke Božje Bistričke okuplja Marija, Majka Gospodinova i naša Majka. No svetkovina njezina Uznesenja ne govori samo o Mariji. Ona govori i o nama. Govori o tome tko smo, zašto živimo i kamo idemo.

Suvremeni čovjek raspolaže znanjem i mogućnostima kakve prethodni naraštaji nisu poznavali, a ipak ostaje nesiguran tko je i ima li njegov život trajno značenje. Tehnološki smo povezaniji nego ikada, a u isto vrijeme mnogi ljudi trpe duboku osamljenost. Upravo takvu čovjeku danas dolazi Marija. Ne kako bi mu ponudila još jednu teoriju o životu, nego kako bi mu pokazala njegovu budućnost.

Zato danas ne slavimo samo jednu Marijinu povlasticu. Slavimo Božji odgovor na najdublje čovjekovo pitanje: postoji li život koji smrt ne može uništiti? Marija uznesena na nebo odgovara: postoji. Čovjek nije stvoren za nestanak, nego za vječnost. Naš put ne završava u grobu, nego pred licem Boga koji nas ljubi.

1. Marija pokazuje tko je čovjek

Prvo čitanje iz Knjige Otkrivenja stavlja pred nas veličanstven znak: Ženu odjevenu suncem, s mjesecom pod njezinim nogama i vijencem od dvanaest zvijezda na njezinoj glavi (usp. Otk 12,1). U toj Ženi Crkva prepoznaje Mariju, ali i vlastito otajstvo i dovršenje. Kako bismo razumjeli što se u Mariji ostvarilo, vratimo se prvoj biblijskoj istini o čovjeku: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori” (Post 1,27). To je temeljna istina o čovjeku. Čovjek nije slučaj, broj ni algoritam kojim se može upravljati. On je netko, a ne nešto; lice, a ne podatak; osoba stvorena na sliku Božju.

Zato njegovo dostojanstvo ne ovisi o zdravlju, uspjehu, snazi, korisnosti ni društvenome priznanju. Stariji, bolesni, nerođeni, nemoćni i odbačeni nisu teret: oni su osobe koje je Bog stvorio, koje Krist ljubi i za koje je umro i uskrsnuo. „Pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš?“ pita se psalmist i dodaje: „Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni“ (Ps 8,5-6). To dostojanstvo ne dolazi iz uspjeha, moći ili priznanja, nego iz odnosa s Bogom. Marijin život pokazuje kako se čovjekova prava veličina ne rađa iz samodostatnosti, nego iz slobodnoga prihvaćanja Božje milosti.

Kada ju je anđeo pohodio, Marija je imala pitanja, ali nije postavljala uvjete; prihvatila je Božju riječ: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ (Lk 1,38). U tome je tajna njezine veličine: čovjek postaje velik kada dopusti Bogu da u njemu ostvari svoje djelo. Zato u hvalospjevu „Veliča“ Marija ne slavi sebe, nego Gospodina koji „pogleda na neznatnost službenice svoje“ (Lk 1,48). Sve prima kao dar milosti.

Marijino uznesenje nije povlastica odvojena od Kristova vazmenog otajstva, nego njegovo sjajno očitovanje u njoj. Ono je, kako uči Katekizam, „posebno sudioništvo u uskrsnuću njezina Sina i anticipacija uskrsnuća drugih kršćana” (KKC 966). U Mariji Crkva već promatra ono što će, Božjom milošću, biti dovršeno u svim Kristovim udovima. U vremenu u kojemu se čovjeka pokušava svesti na razum, osjećaje, korisnost ili čak na DNK zapis kojim se može upravljati, Marija stoji kao živi znak: čovjek nije slučajna epizoda svemira, nego osoba koju je Bog stvorio i ljubi te je u Kristu poziva na posinstvo i vječnost. Gledajući Mariju uznesenu na nebo, kršćanin otkriva da je dijete Božje i da ide prema vječnosti. To su dvije velike istine koje svijet ne može dati.

2. Marija Europi vraća izgubljenu nadu

Drugo čitanje iz Prve poslanice Korinćanima govori jasno: „Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni“ (1Kor 15,22). To je temelj kršćanske nade. Nije riječ o utješnoj priči za teška vremena, nego o središnjoj istini kršćanske vjere.

Europa ne oskudijeva ponajprije znanjem, bogatstvom ni organizacijom. Njezina je najdublja rana kriza nade. Kada se izgubi pogled prema nebu, slabi i povjerenje u život, obitelj, budućnost i međusobnu odgovornost. Jer čovjek koji izgubi nebo, prije ili poslije počinje gubiti i zemlju. Crkva ne govori o tim ranama kako bi osuđivala svijet, nego kako bi ga dovela Kristu koji je pobijedio smrt. Ipak, za nas je važno znati razliku između optimizma i nade.

Optimizam se oslanja na povoljne okolnosti: na rast, sigurnost i dobre prognoze. Kršćanska nada je dublja: ona je krepost utemeljena u Bogu koji ostaje vjeran i onda kada prolazimo kroz tamu. Zato nada ne niječe križ, nego zna da križ nema posljednju riječ, jer je Krist uskrsnuo. Marijin život nije bio lak: upoznala je siromaštvo Betlehema, izbjeglištvo u Egiptu, tjeskobu traženja Sina i bol pod križem. Ipak, sačuvala je nadu, jer se oslanjala na Božje obećanje, a ne na svoje planove.

U Uznesenju Marijinu Crkva slavi ostvarenje kršćanske nade: Bog ostaje vjeran svojim obećanjima. Bez nade život gubi perspektivu, a društvo lako postaje zarobljenik straha i zatvorenosti. I naš hrvatski narod nosi rane ratova, nepravdi i raseljavanja. Mnogi strahuju za budućnost svoje djece; mnogi su otišli, a mnogi koji su ostali pitaju se kakva nas budućnost čeka. Hrvatska neće imati budućnosti samo ako bude gospodarski uspješnija. Ni Europa se neće obnoviti samo novim tehnologijama, boljim institucijama ili većim blagostanjem. Čovjeku treba razlog zbog kojega vrijedi živjeti, ljubiti, zasnovati obitelj, ostati vjeran, žrtvovati se – i na kraju umrijeti s nadom. Za nas kršćane taj razlog nije neka ideja. On ima ime: Isus Krist. Krist je pobijedio smrt, a Marija je već potpuno ušla u njegovu pobjedu. Zato se ne bojmo budućnosti: Bog i danas čini velika djela u životima onih koji mu vjeruju.

3. Marija okuplja duhovne beskućnike

Evanđelje kaže da Marija usta i pohiti Elizabeti (usp. Lk 1,39). Ona ne nosi samo vijest, nego samoga Krista. Zato njezin dolazak budi radost, vjeru i blagoslov. U tome je obrazac Crkve: ne zatvoriti se u sebe, nego ponijeti Krista onima koji čekaju riječ utjehe, oproštenja i nade. Danas milijuni ljudi idu k Mariji: u Lourdes, Fatimu, Loreto – i ovdje, u Mariju Bistricu. Zašto? Zasigurno ne dolaze tražiti teorije. Ne dolaze tražiti ideologije. Dolaze tražiti dom.

Naše je stoljeće, možda više nego ijedna prethodna epoha, stvorilo novu vrstu siromaha: ljude koji ne oskudijevaju materijalnim dobrima, nego pate od duhovnoga siromaštva i gubitka zavičaja. Mogli bismo ih nazvati duhovnim beskućnicima. To su ljudi koji imaju krov nad glavom, a ne osjećaju se kod kuće; imaju mnoštvo kontakata, a nemaju zajednicu; imaju informacije, a ne nalaze mudrost i smisao. Mogu živjeti u obilju, a ipak imati prazno srce.

Koliko je samo mladih koji ne znaju kome mogu povjeriti svoje srce! Koliko je roditelja koji nose brige koje nikome ne mogu izreći! Koliko je starijih koji se osjećaju zaboravljenima! Koliko je onih koji su napustili domovinu, ali nose bol jer su morali otići i koliko je onih koji su ostali, ali se osjećaju kao stranci u vlastitoj zemlji. Marija razumije njihove čežnje. Vjernici ne dolaze k Mariji kako bi pronašli uporište za teološke rasprave, nego zato što u njoj prepoznaju Majku. Ona ne zauzima Kristovo mjesto – ona uvijek vodi k Njemu. Ali vodi poput majke: nježno i strpljivo, blizinom i šutnjom. Zato se pred Marijom ljudi usuđuju zaplakati, priznati vlastite slabosti i započeti iznova.

Možda je i među nama danas netko tko je došao s teretom koji nikome nije povjerio. Možda majka zabrinuta za svoje dijete. Možda supružnik koji više ne zna kako spasiti svoj brak. Možda mladi čovjek koji ne zna kojim putem krenuti. Možda netko tko nosi bolest, osamljenost, žalost ili teret vlastitoga grijeha. Pred Majkom ne moramo glumiti da smo jaki. Marija poznaje ljudsku bol. Stajala je pod križem svoga Sina. Zato nas prima s majčinskom blizinom. Ali nas ne zadržava kod sebe. Pokazuje na Krista i ponavlja ono što je rekla u Kani: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2,5). Marija nas prima takve kakvi jesmo, ali nas ne ostavlja takvima. Ona nas vodi Kristu.

Marija Bistrica nije samo nacionalno svetište. Ovo je mjesto znak da hrvatski narod još uvijek zna gdje tražiti utjehu i izvor životne nade. Ovdje se na poseban način očituje ono što Crkva treba biti: ne hladna institucija koja promatra i prosuđuje iz distance, nego majčinski dom koji prima; dom u kojemu nitko nije stranac, u kojemu se svaki čovjek osjeća prihvaćeno, saslušano i ljubljeno. U vremenu kada mnogi gube korijenje, ovo svetište postaje mjesto gdje se to korijenje ponovno otkriva: u vjeri otaca, u čežnjama majki, u nevinoj molitvi djece, u zajedničkoj pjesmi naroda koji zna da nije sam.

4. Marija – slika Crkve koja izlazi i donosi Krista

Marijin hvalospjev „Veliča“ nije samo lijepa pjesma. To je program života. To je pjesma duše koja Bogu dopušta ući u povijest, preokrenuti je, uzdignuti ponizne, a oboriti oholice.

Od trenutka Kristova začeća, Marija je žena koja hita drugima ususret: prvo k Elizabeti, potom u Betlehem, Egipat, Jeruzalem. Pratila je put svoga Sina sve do križa, a nakon njegova uzašašća nalazimo je s apostolima ustrajnu u molitvi i iščekivanju Duha Svetoga (usp. Dj 1,14). Uvijek je ondje gdje Bog pripravlja put čovjeku.

Crkva, poput Marije, ne živi od nostalgije za prošlošću, premda zahvalno čuva svetu predaju. Ona nije tek kulturna ili društvena ustanova, nego živi sakrament Kristove blizine, znak i sredstvo spasenja za svijet. Stoga smo kao sinovi i kćeri Crkve pozvani biti narod koji svojoj sredini donosi živoga Krista. Krista koji iscjeljuje ranjena srca. Krista koji prašta grijehe i vraća dostojanstvo. Krista koji prima grješnike i otvara im novi početak. Crkva koja ne evangelizira iznevjerava svoje poslanje. Kršćanin koji tvrdi da ne može biti od koristi drugima vrijeđa Boga jer, ako je doista kršćanin, ne može ne širiti Kristovo svjetlo (usp. sv. Ivan Zlatousti, Homilije o Djelima apostolskim, 20, 4: PG 60, 162-164).

Mnogo je danas onih koji su čuli za Krista, ali ih je malo doista iskusilo njegovu ljubav. Mnogi su kršteni, ali nikada nisu doživjeli radost osobnoga susreta s Gospodinom. Zato evangelizacija koja se od nas danas očekuje nije neka nova strategija, nego nova vjernost Evanđelju. To znači: živjeti ono što vjerujemo.

Svaka kršćanska obitelj pozvana je biti mali Nazaret: dom u kojemu se moli, oprašta, ljubi i čuva nedjelja kao Gospodinov dan. Svaka župa pozvana je biti dom u kojemu ljudi susreću Krista. A svaki od nas neka se danas upita: komu ovoga tjedna mogu donijeti Kristovu blizinu pomirenjem, posjetom, riječju ohrabrenja ili tihom molitvom? Hrvatskoj nisu potrebni malodušni kršćani. Potrebni su joj muškarci i žene koji vjeruju da je Krist doista uskrsnuo. Potrebni su joj vjernici koji donose mir gdje su podjele, istinu gdje je zbunjenost, ljubav gdje je ravnodušnost i nadu gdje je očaj. To je put kojim je išla Marija. To je put Crkve. To je put na koji smo danas pozvani i mi.

Draga braćo i sestre, kada se danas budemo vraćali iz Marije Bistrice, pođimo s uvjerenjem: nebo nije prazno. Ondje je Krist, raspeti i uskrsli Gospodin. Ondje je Marija, naša Majka, dušom i tijelom proslavljena. Ondje je i cilj našega života. Čovjek koji izgubi nebo, počinje gubiti i zemlju. Ali čovjek koji nosi nebo u srcu zna kako treba živjeti na zemlji.

Vratimo se zato svojim domovima ne samo s lijepim osjećajem hodočašća, nego s odlukom da živimo ono što vjerujemo: da molimo i opraštamo, da čuvamo svoje obitelji, da služimo potrebitima i da donosimo Krista onima koje nam Bog šalje na put.

Marijo, Majko Božja Bistrička, čuvaj naše obitelji. Čuvaj našu djecu i mlade. Čuvaj naš hrvatski narod. Vodi nas svome Sinu. I nauči nas živjeti na zemlji tako da jednom s tobom stignemo u nebo. Amen.