Svakog dana svećenici su imali prigodna razmatranja o temi „Tko sam u objavljenoj i zadanoj molitvi“, misno slavlje u sjemenišnoj kapeli, molitvu Časoslova, jednu večer klanjanje i prigodu za ispovijed. Na duhovnim vježbama sa svećenicima bio je i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„U molitvi Crkve je objavljen Bog, ali i čovjek. Čovjek je religiozno biće i treba Boga. Tko ne prizna da je stvoren na sliku Božju, on će stvarati bogove na svoju sliku kojima će se klanjati i žrtvovati vrijeme, zdravlje, novac“, upozorio je fra Andrija, rekavši da je molitva središte čovjekovog postojanja. Istinska molitva znači stupiti u odnos, zajedništvo. Ona je izlazak iz sebe i pokušaj ulaska u drugoga, otvorenost drugome, protumačio je.

Govorio je o važnosti liturgijske molitve, kako po molitvi čovjek sudjeluje u božanskim i duhovnim otajstvima. Sadržaj molitve može biti različit: prosbeni, zahvalni, hvalbeni, pokajnički, molitva osluha, posluha, tužaljka, poklon. Molitva je preobražavanje, novo rađanje i čovjek treba učiniti pravilni potez upravo iz molitve, biti pobijeđen i oslobođen molitvom, rekao je o. Bilokapić.

Upozorio je da čovjek u našem vremenu ima veliku moć, a bez molitve, mudrosti i duhovnosti ta moć postaje opasna. „Molitva je najdublja čovjekova moć i uvijek je odnos, čin ljubavi. Ljubav, praštanje, čovjek je odnos. Molitva nam otvara vrata do drugoga, po njoj dopuštamo Bogu da uđe u prostor našeg srca. Molitva nije samo naš napor da pokrenemo sebe prema Bogu, nego i duboka Božja čežnja. Katekizam Katoličke Crkve kaže da je molitva susret dviju čežnji: Boga za nama i nas za Bogom“, rekao je fra Andrija, istaknuvši da smisao našem životu može dati upravo drugi.

O. Bilokapić razmatrao je i Isusovu velikosvećeničku molitvu koja je oporučna molitva Ocu. Isus dolazi u svoj Čas, gdje iznosi Ocu svoju dušu u drami muke. To je molitva proslave, zagovornička molitva. Proslava se zbiva po ulasku Isusa u cjelovitu poslušnost Ocu.

„Isus ne moli samo za apostole, nego i za one koji će na njihovu riječ povjerovati. To smo mi.  Tu je riječ o svakome od nas, o Crkvi. Isus tu ima u vidu Crkvu, našu sadašnjost, ali i budućnost. On čovjeka vidi u njegovoj cjelini. Riječ je o božansko – ljudskom otajstvu“, rekao je fra Andrija, dodavši da Isus u svom Času moli za Crkvu svih vremena.

„Sin nas posvećuje Ocu, Otac je nas dao Crkvi koja je darovana svakome od nas; ne da budemo gospodari, nego službenici, sluge Isusa. U toj molitvi Isus nas zagovara da nas Otac posveti u istini. Istina je zbivanje Isusovog poslanja u povijesti. To je tvoje poslanje, zadatak. Biti darovan od Oca Sinu, od Sina svijetu. Istina je odnos čovjek – čovjek i čovjek – Bog. Ta istina uključuje djelovanje. Ona ne može biti teoretska, nego je način postojanja“, rekao je fra Andrija.

Naglasio je da je istina čovjeka dopustiti ljubavi da ravna našim postojanjem. „Sve drugo će otpuhnuti prah – sve naše titule, službe, posjede, uspjehe. Isus je viseći na križu uspio ljubiti s križa. Ljubio je cijelim bićem, pa i s križa je ljubio. Čovjekova istina je prihvatiti ponuđeni spas za kojeg se Isus žrtvuje, daruje“, rekao je fra Andrija.

Istaknuo je da smo posvećeni jer je Bog svet. „Svetost nije punina koju će čovjek sam sebi dati, da je svet zato što je dobar. Svetost je praznina koju čovjek osjeća i dopušta Bogu da ga ispuni. Svetost je grešnost koju čovjek spoznaje i dopušta Bogu da ga oslobodi grešnosti“, poručio je o. Bilokapić.

U velikosvećeničkoj molitvi Isus čezne da budemo jedno, s Bogom i međusobno.

„Jedno s Bogom i kao kršćansko bratstvo – ne psihičko bratstvo, da čovjek bude samo s onim tko mu se sviđa, tko se slaže s njegovim mislima, tko ugađa njegovim nutarnjim, emotivnim, intelektualnim potrebama. To nije kršćansko bratstvo. Ono raste i tamo gdje se ljudi ne slažu. Svaki čovjek je original, ima svoje mišljenje, ali mi ćemo raditi da postanemo dio mozaika. Zato je na nadbiskupu da pokuša slagati mozaik i da se osoba prilagodi tom mozaiku. To je umirati sebi, a živjeti Kristu. To je prelaziti iz smrti u život. Vrhunac je da budu jedno, s Bogom i međusobno“, rekao je fra Andrija, dodavši da to jedinstvo nije svjetovni plod ljudskih tehnika.

Govoreći o naravi grijeha, o. Bilokapić rekao je da grijeh vrijeđa Boga jer je to uvreda ljubavi. Rekao je da se pred evanđeljem čovjek treba zapitati gdje je tu on, postoji li raskol između onoga što govori i što jest. Potaknuo je da se uskladi Riječ evanđelja s onim kako čovjek živi.

„Sveci se ne stide svoje grešnosti. Prema Evanđelju, najgori osjećaj je osjećaj vlastite pravednosti, jer pravednik sam sebi daje puninu. Svi sveci priznaju grijehe. Dajmo se pobijediti Bogom, Riječju Božjom. Tamo gdje smo Bogom pobijeđeni, tamo smo oslobođeni. Petar je trajno pobjeđivan u svojoj vjeri. Gospa i apostoli su trajno nadvladavani u svojoj vjeri. Nadvladani su kad su vidjeli dramu križa, božansko – ljudsku bol na križu; kad je došao Duh Gospodnji, koji neka i nas uvede u svu istinu”, poručio je fra Andrija, a prenio je Ured za medije Zadarske nadbiskupije.