Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici grada Zagreba, osobito vi, dragi mladi!

Evo nas pred licem naše Majke, u svetištu u koje Zagreb već više od tri stoljeća dolazi sa svojim molitvama, zahvalama, strahovima i nadama. Došli smo različitim putovima, neki pješice, umornih nogu, neki autobusom ili automobilom. Svatko je od nas sa sobom donio i onaj nevidljivi teret, nerijetko teži od svega podnesenoga na hodočasničkome putu.

Netko je došao zahvaliti za primljenu milost. Netko moliti za zdravlje. Netko u srcu nosi dijete koje se udaljilo od Boga. Netko brak koji prolazi kroz kušnju ili bol za dragom osobom čiji odlazak godine ne mogu izbrisati iz srca. A možda je netko došao jer više ne zna komu bi povjerio ono što ga boli. Pred Majkom, međutim, ne moramo sve izgovoriti ni znati objasniti. Majčino srce razumije i ono što usne ne mogu izreći. Majka prepoznaje teret svoga djeteta i onda kada ono samo šuti.

Kada je 1723. godine velika suša zaprijetila poljima, vrtovima i vinogradima Zagreba, njegovi su se stanovnici uputili Majci Božjoj Bistričkoj. Već sljedeće godine taj je hod prerastao u trajni godišnji zavjet. Naši su stari dolazili moleći da kiša natopi osušenu zemlju. Mi danas molimo da Božje milosrđe natopi srca sasušena od razočaranja, podjela, nepovjerenja i nepraštanja.

Zato geslo ovoga hodočašća: „Veličajte sa mnom Gospodina!“ danas dobiva osobitu dubinu upravo u svjetlu Božje riječi koja nam govori o praštanju. Pozvani smo zajedno, kao jedan Božji narod, u zajedništvu s njegovom i našom Majkom, veličati Gospodina. Ali Evanđelje nas pita možemo li doista jednim glasom veličati Boga dok u srcu jedni protiv drugih čuvamo stare dugove. Možemo li doista veličati Gospodina ako jedni drugima ne opraštamo; ako u istoj obitelji godinama šutimo; ako se ne možemo osloboditi ni najmanje povrede; ako tuđe grijehe pamtimo dulje nego oproštenje koje smo primili?

Gospodin od nas danas traži da na ovome mjestu ostavimo teška bremena koja nosimo. Poziva nas da ne nosimo natrag svaki kamen koji nas već dugo pritišće. Ostavimo ovdje kamen gnjeva, povrijeđenosti i razočaranja; teret nepraštanja, narušenih odnosa i izgubljenoga povjerenja. Zamolimo Mariju da nas povede svome Sinu jer jedino on može osloboditi srce od dugova koje samo nije kadro izbrisati i dati nam milost da drugome darujemo ono što smo toliko puta primili od Boga – oproštenje.

1. Odložimo kamen

Knjiga Sirahova ne uljepšava ljudsko srce. Ona kaže: „Mržnja i srdžba jednako su gnusne, i grešan ih čovjek obje u sebi nosi“ (Sir 27,30). Zatim postavlja pitanje koje prodire u našu savjest: „Ako čovjek gaji mržnju na drugoga, kako može od Gospoda tražiti ozdravljenje?“ (Sir 28,3). Božja riječ ne osuđuje samu bol. Rana boli. Nepravda ostavlja trag. I nitko nema pravo čovjeku koji je teško povrijeđen olako reći: „Samo oprosti i zaboravi.“ Neke rane dugo krvare. Neke se uspomene vraćaju i onda kada bismo ih najradije zauvijek udaljili od sebe.

Katekizam Katoličke Crkve podsjeća: „Nije u našoj moći ne osjetiti i zaboraviti uvredu, ali srce koje se predaje Duhu Svetomu pretvara ranu u samilost i pročišćava sjećanje preokrećući uvredu u zagovor“ (KKC, br. 2843). Oprostiti, dakle, ne znači zanijekati bol, nego ne dopustiti da ona postane naša duhovna domovina. Koliko puta netko godinama nosi breme riječi koje su ga ranile? Koliko se obitelji dijeli zbog nasljedstva, stare uvrede ili šutnje koja traje predugo? Koliko je u našemu gradu, u našim domovima i župama riječi koje su zapalile oganj razdora, a nitko se nije potrudio ugasiti ga?

Čovjek koji se čvrsto drži nepraštanja sličan je hodočasniku koji bi od Zagreba do Bistrice nosio teški kamen na ramenima i s njime se natrag vratio. Zato je danas pitanje za svakoga od nas jednostavno i ozbiljno: Koji kamen nosim? Čije ime još ne mogu izgovoriti bez nemira? Gospodin ne traži da kažemo kako zlo nije bilo zlo. Ne traži da se odreknemo istine i pravednosti. Oproštenje ne znači odobriti nasilje, poniženje, izdaju ili nepravdu. Ne znači ni vratiti se u odnos u kojemu traje nasilje, manipulacija ili zlostavljanje. Kada zaštita i sigurnost traže razboritu udaljenost, ona nije manjak ljubavi, nego dužnost prema istini i dostojanstvu osobe.

Oproštenje znači: neću dopustiti da zlo koje mi je učinjeno upravlja mojim srcem. Neću konačni sud uzeti u svoje ruke, nego ću ga predati Bogu. Njemu predajem i svoju ranu i onoga koji me ranio. Možda danas još ne možemo reći: „Opraštam.“ Ali možemo reći: „Gospodine, volio bih željeti oprostiti. Pomozi mojoj nemoći.“ I ta iskrena molba već je znak da Božja milost započinje oslobađati naše srce.

2. Oprošteni dug mijenja srce

U Evanđelju Petar pita Isusa: „Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?“ Isus odgovara: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam“ (Mt 18,21-22). To ne znači da trebamo voditi račun i nakon određenoga broja reći: sada je dosta. Isus nam otkriva da oproštenje nije matematika, nego način života onoga koji je iskusio Božje milosrđe.

Zato pripovijeda o sluzi kojemu je gospodar oprostio deset tisuća talenata, dug koji nije mogao vratiti ni za cijeli život. Taj isti sluga zatim susreće čovjeka koji mu duguje sto denara. To nije izmišljen ni beznačajan dug, ali je malen u usporedbi s milosrđem koje je upravo primio. Umjesto da se pokaže milosrdnim prema svome dužniku kad ga za to moli, hvata ga za vrat i traži svoje. Tragedija nije u tome što bi tražio što mu pripada, nego što je zaboravio vlastiti oprošteni dug koji nije mogao vratiti. Milost je došla do njega, ali nije kroz njega i prošla.

Draga braćo i sestre, to je ogledalo koje Gospodin danas stavlja pred nas. Koliko smo puta kleknuli u ispovjedaonici, priznali svoju slabost i čuli riječi odrješenja? Koliko nam je puta Krist oprostio ono čega se stidimo, ono što nismo mogli sami ispraviti, ono za što smo mislili da je neoprostivo? A onda smo možda izašli iz crkve i nastavili ugnjetavati bližnjega zbog njegovih „sto denara“. Tajna kršćanskoga opraštanja nije u tome da se čovjek silom uvjeri kako rana ne boli. Tajna je u iskustvu da nam je u Kristu sve oprošteno. Krist nije samo Učitelj koji nas poziva na praštanje. On je Raspeti i Uskrsli koji nam daruje snagu da oprostimo.

Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima govori: „Jer nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo – Gospodinovi smo“ (Rim 14,7-8). Ne pripadamo svojoj rani. Ne pripadamo svojoj prošlosti. Ne pripadamo onima koji su nas povrijedili. Pripadamo Gospodinu koji je za nas umro i uskrsnuo. To je sloboda koju nam Krist želi dati: da rana ostane dio naše životne priče, ali ne i gospodar našega života.

3. Marija pamti milosrđe

Zašto se  evanđelje o oproštenju reflektira upravo u geslu našega hodočašća Majci Božjoj Bistričkoj? Zato što Marija cijelim svojim bićem svjedoči da se od primljene milosti živi i da se Boga veliča pamćenjem njegovih dobročinstava. Geslo „Veličajte sa mnom Gospodina!“ u našem srcu budi njezin hvalospjev: „Veliča duša moja Gospodina.“ Marija ne veliča sebe. Ona gleda svoju neznatnost i veliča Boga koji čini velika djela: „Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje“ (Lk 1,50). Suprotno od nemilosrdnoga sluge iz Evanđelja, Marija ne zaboravlja što je Bog učinio. Ona pamti milosrđe i zato ga nosi drugima.

Na Kalvariji je stajala pod križem dok je njezin Sin molio: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34). Mač joj je probadao dušu, ali bol se u njoj nije pretvorila u mržnju. U najtežem času ostala je sjedinjena sa Sinovljevom ljubavlju koja oprašta. Marija ne obećava lak put i ne umanjuje križ. Ona stoji pod križem u svojoj boli. Zato joj smijemo donijeti i onu ranu za koju mislimo da je prevelika, preteška i preduboka. Smijemo joj reći: „Majko, ne mogu sam. Ne mogu oprostiti. Ne mogu dalje nositi ovaj kamen. Prinesi ga svome Sinu.“ Ona nas neće zadržati kod sebe. Kao u Kani, upućuje nas na Isusa, koji jedini može našu ranu preobraziti milošću. Neka nam pomogne da Božje milosrđe pamtimo više nego tuđe uvrede.

Draga braćo i sestre, svako hodočašće ima dva puta: put prema svetištu i put povratka kući. Ovaj drugi pokazuje je li prvi bio samo lijep događaj ili je postao početak obraćenja. Zato prije povratka pred Majkom donesimo tri odluke. One ne ovise o našoj snazi, nego o milosti koju u ovome slavlju primamo.

Prvo, ostavimo jedan kamen. U tišini svoga srca izgovorimo pred Gospodinom ime osobe kojoj teško opraštamo. Ne moramo danas riješiti cijelu svoju prošlost. Dovoljno je započeti s molitvom: „Gospodine, želim krenuti putem oproštenja. Pomozi mi.“ Možemo svaki dan izmoliti jednu Zdravomariju za osobu koja nas je ranila, ne kako bismo time opravdali nanošenje rana, nego kako bi Bog oslobodio naše srce i sve priveo pomirenju sa sobom.

Drugo, vratimo se sakramentu pomirenja. Ondje ne dobivamo samo utjehu, nego novo srce. Krist nas u njemu oslobađa duga koji sami ne možemo podmiriti i uči nas da ne priječimo bujicu milosrđa koju preko nas želi dijeliti. Čovjek koji je primio oproštenje može postati nositelj oproštenja.

Treće, učinimo jedan razborit i siguran korak prema miru. Možda je to poziv, poruka, ponizno priznanje vlastite pogreške ili pozdrav susjedu kojega dugo izbjegavamo. Ako susret nije moguć ili nije siguran, predajmo osobu i svoju ranu Kristu. I to je stvarni čin slobode.

Zagreb se još obnavlja nakon rana potresa. Ne dopustimo da ta obnova bude samo materijalna. Neka zahvati srca preko pomirenja. Grad se obnavlja kada se obnavljaju obitelji; kada supružnici ne dopuštaju da ponos bude jači od sakramenta; kada roditelji ne prenose djeci stara neprijateljstva, nego vjeru; kada mladi ne pristaju na porugu, klevetu i javno ponižavanje; kada župe postaju mjesta istine, zaštite i milosrđa.

Zagreb treba hodočasnike koji će se vratiti kao mirotvorci. Treba ljude koji neće raspirivati svađe i podjele, kojima tuđa slabost neće biti tema razgovora, koji će znati prvi prekinuti šutnju i pružiti ruku. Svijet često misli da prvi korak čini slabiji. Evanđelje kaže suprotno: prvi korak čini onaj koji je dovoljno snažan i nije rob vlastitoga ponosa.

Draga braćo i sestre, pred Majkom Božjom Bistričkom položimo danas svoje kamenje. Pođimo iz ovoga svetišta rasterećeni jer smo svoje rane i svoje breme predali Kristu. Majko Božja Bistrička, ti poznaješ naše neizrečene molitve i suze koje drugi ne vide. Prinesi ih svome Sinu. Nauči nas pamtiti Božje milosrđe više nego tuđe uvrede. Isprosi našim obiteljima pomirenje, našemu Zagrebu zajedništvo, našoj domovini i cijelome svijetu mir, a svima nama milost da živimo kao oni koji znaju da pripadaju Gospodinu. Amen