Franjo Asiški: Sjeme vječnoga života –
Duhovna ostavština jednog kršćanina

Prije osamsto godina Franjo Asiški je napustio ovaj svijet. No sjeme koje je posijao nastavlja klijati.

Sveti Pavao, u Poslanici Galaćanima, piše pomalo otajstvene riječi: Tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni.[1]

Ove su riječi ispunjene u Franji. Nakon što je usvojio Isusov duh do te mjere da je na svom tijelu nosio biljege Raspetoga, on sam je postao sjeme Evanđelja ispunjenog plodovima vječnoga života.

Uistinu je dragocjena ostavština koju nam je ostavio. Ostavština koja i danas govori srcu i pameti našeg naraštaja, pomažući nam tako da vjerujemo u Evanđelje, da imamo Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje[2] te da postanemo znakom mira.

Ovim pismom želimo zahvaliti Gospodinu na evanđeoskom sjemenu koje je posijao u Crkvi prije 800 godina i koje je i danas živo i plodonosno. Želimo zajedno podsjetiti na neke temeljne vidove te kršćanske povijesti. Vidove koji ostaju kao ostavština svima koji žele slijediti stope Isusa Krista po Franjinu primjeru.

Prepustit ćemo se vodstvu Oporuke koju je Svetac napisao neposredno prije svoje smrti. U njoj Franjo podsjeća na temeljne trenutke svoga iskustva: na početke, na susret s Crkvom te na plodove koji su došli zajedno s braćom. Samo polazeći od te povijesti, kaže, moguće je razumjeti sadašnjost i graditi budućnost.

Upravo stoga i za nas ovo promišljanje stvara dragocjenu ostavštinu kako bismo upoznali „Franjine nakane“. Moći ćemo ponovno izabrati naš evanđeoski poziv, slijedeći projekt života koji je Svetac živio.

1. Susret koji sve mijenja

Sjeme ispunjeno milosrđem i vjerom

Gospodin ovako dade meni bratu Franji da počnem činiti pokoru.[3]

Ovako počinje Oporuka. Franjo govori o dubokom obraćenju: Gospodin mu je dao priliku da radikalno promijeni svoj način gledanja na život. Ne razmišlja više kao vitez koji treba nad svima vladati, penjući se prema moći. Nego kao brat koji dijeli sudbinu s najmanjima, silazeći među njih i postajući kao oni, zato što je i on gubavac.

Bilo je to iskustvo koje je preobrazilo okuse njegova srca i logiku njegova uma. Oslobodilo ga je gorčine postojanja u kojem je prevladavalo suparništvo. I vodilo ga je k slatkoći života darovana u radosti dijeljenja.

Oči gubavaca

Ovaj preokret dogodio se zahvaljujući dvostrukom susretu. Najprije s licima gubavaca[4]. Franjo napušta udobnost Asiza i odlazi među njih. Oporuka na to podsjeća jednostavnim i dubokim riječima: Ali sam me Gospodin dovede među njih i iskazah im milosrđe.[5]

I to je ključna riječ: milosrđe. Franjin se život nije promijenio jer je izabrao siromaštvo, nego zato što je činio milosrđe. Naravno, siromaštvo mu je pomoglo da to postigne. Da nije postao bližnji, dijeleći sudbinu siromaha, ne bi bio mogao njihovoj bijedi darovati svoje srce.

Izabirući siromaštvo, Franjo nalazi i sve ostale drage mu vrline: poniznost, strpljivost, jednostavnost, malenost. Bez njih ne bi bilo ni milosrđa.

Iz tog razloga nikad ne bi trebalo razdvajati te dvije riječi. Siromaštvo bez milosrđa postaje idol. Milosrđe bez siromaštva postaje puka ideologija.

Oči Raspetoga

Obraćenje je dovršeno u trenutku kad Franjo susreće Isusa raspetoga u Svetom Damjanu. Pred njim iz srca izvire ona molitva, koju će zajedno s molitvom Očenaša neprestano moliti s braćom, a koju potom unosi i u Oporuku: Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, u svim tvojim crkvama koje su na cijelome svijetu, i blagoslivljamo te, jer si svetim križem svojim svijet otkupio.[6]

Na licu slavnog Krista raspetog, Franjo vidi otvorene oči Sina koje su usmjerene prema Ocu. Te su oči bile siguran znak Božje ljubavi prema svakome ranjenom čovjeku potrebnog spasenja.

Ovo je besjeda o križu[7] koju je čuo u Svetom Damjanu: Bog je postao siromašan, došavši među nas, da bi nam iskazao milosrđe. U toj i u svim ostalim crkvama, u kojima je razmatrao slavnoga Krista, ponavljao je tu molitvu kao sažetak svoga vjerskog iskustva prema tome licu u kojemu je svaki puta prepoznavao, pa stoga i klanjao se i blagoslivljao, hvalio i zahvaljivao ljubavi koja je sam Bog.

Rođen je novi čovjek.

Oči gubavaca, kao i oči Raspetoga, davale su Franji sjeme vječnoga života. Od tog je trenutka počeo živjeti u hvaljenju Boga Oca koji se objavio u Kristu, u poniznosti prema sebi jer se osjećao kao ljubljeno dijete Božje, i u milosrđu prema svim ljudima koje je primao kao blagoslovljenu braću. Rođen je novi čovjek, u kojem se ukorijenilo Evanđelje, dobivajući tako novu i istinsku spoznaju o sebi, čovjeku i Bogu.

To je prvi element ostavštine koji nam je Franjo ostavio: siromasi i raspeti Krist kao temeljne polazišne točke našeg kršćanskog gledišta na život. Zaboraviti na to i živjeti na drugačiji način znači dopustiti da naše zvanje franjevaca i franjevki, naša istinska pokora odnosno naše evanđeosko obraćenje nestane.

2. Crkva, siromašna, ali plodna zemlja

Gdje posijati sjeme

Nakon obraćenja, Franjo se našao pred ključnim pitanjem: gdje posijati sjeme koje je Bog stvorio u njemu? Kakva zemlja je najprikladnija da to sjeme raste i donosi plodove?

Situacija u Crkvi u to vrijeme nije bila jednostavna. Svećenstvo je bilo moralno i duhovno osiromašeno. Mnogi laički pokreti, iako snažni po svom evanđeoskom odabiru, sudili su, osuđivali i napuštali takvu Crkvu.

Za Franju je pak Crkva bila ona zemlja iz prispodobe o Sijaču[8] koji neprestano baca svoje sjeme. I na kamenje, i u trnje, i suhu zemlju, pa ipak to polje postaje mjesto gdje evanđeosko sjeme sija i raste.

Sveti Damjan: mjesto gdje se uči ljubiti Crkvu

Franjo je proveo otprilike godinu dana u Svetom Damjanu nakon što je napustio očevu kuću i nakon što je raskinuo s trgovačkim i natjecateljskim mentalitetom[9]. Bilo je to vrijeme u kojem se Franjo odgajao za crkveni život, učeći ljubiti Crkvu u poniznosti i vjernosti, izbjegavajući zamku duhovne oholosti savršenih. Živio je zajedno sa siromašnim svećenikom Petrom[10] koji je tamo služio i s kojim je stvorio prijateljski odnos[11].

U tom mu razdoblju Gospodin dade i daje takvu vjeru u svećenike[12], odnosno u Crkvu. Duboko je to iskustvo koje se zauvijek urezuje u srce: da nađem siromašne svećenike… Njih i sve druge hoću poštivati, ljubiti i častiti kao svoje gospodare.[13]

S tim siromašnim svećenikom proveo je ključno vrijeme za svoj evanđeoski identitet. Odgajan je u vjeri prema Crkvi, koju smatra sakramentalnim mjestom gdje se očituje Božja ljubav.

Euharistija: srce otajstva

Euharistija je bila sigurno mjesto toga otajstva. U njoj se, svakoga dana[14] Svevišnji i Svemogući prepuštao siromašnim, i možda nečistim rukama svećenika.

Franjo s divljenjem na to podsjeća: u ovome svijetu od samoga svevišnjega Sina Božjega ne vidim ništa tjelesno do presveto tijelo i presvetu krv njegovu[15].

U velikom štovanju Euharistije, isprepleću se dvije temeljne stvari: ljubav prema toj siromašnoj zemlji, odnosno Crkvi, u kojoj Bog svaki dan po rukama svećenikovim silazi[16] i ponizno mu se podređuje; te razmatranje otajstva o Bogu koji je „poniznost“ koja nam se daruje pod prilikom malo kruha[17].

U siromašnom i poniznom kruhu Euharistije, Franjo u rukama ima ne samo uspomenu na vrijednost Crkve nego i sakrament u kojem može svakoga dana razmatrati Isusovu logiku: poniznost i siromaštvo kao jedini put da postane dar milosrđa.

Crkva i Euharistija drugi je element Franjine ostavštine: zemlja u koju možemo posijati evanđeosko sjeme kako bi ono postalo uistinu kršćansko, i način razmišljanja kojim se hranimo kako bismo svakoga dana donosili plodove za vječni život.

3. Braća s kojom svijetu donosi mir

Braća kao dar

Franjo je u Svetom Damjanu pronašao svoje mjesto za život. Nije tražio ništa drugo. No, Bog ga je još jednom iznenadio darujući mu neočekivan dar: braću.

S njima će živjeti po uzoru na sveto evanđelje[18] i ići će svijetom naviještajući mir[19]. Evanđeosko sjeme donijet će obilate plodove.

Bratstvo bez moći

Franjo se prisjeća: A kad mi Gospodin dade nekoliko braće, nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi sam Svevišnji objavi kako da živim po uzoru na sveto evanđelje.[20]

S prvom braćom nije želio uspostaviti hijerarhijsku strukturu, nego bratstvo jednakih. Nije želio imati vertikalnu liniju moći koja je bila tipična za feudalni poredak, nego je želio uspostaviti uzajamno služenje kako ga je iščitavao iz evanđelja.

I međusobna su oslovljavanja trebala odgovarati tom snu: I neka se nijedan ne zove priorom, nego neka se svi općenito zovu manjom braćom. I neka jedan drugome pere noge.[21]

Dvije su osobe trebale jamčiti taj način ophođenja: „poglavar“ kao ministar i sluga u službi braći[22], i „majka“, koja je sposobna za blizinu i brigu u teškoćama[23]. Samo na taj način braća će među sobom moći pokazati da su domaći[24] i bliski[25], što je autentičan plod i sigurno jamstvo zajedničkog života „po uzoru na sveto evanđelje“.

To je način razmišljanja koji Franjo potvrđuje u prekrasnom Pismu jednom ministru: teškoće kroz koje prolazi tijekom vođenja braće treba smatrati milostima[26]. Čudo, iako ponekad bolno, ljudskih odnosa ono je što, ako se živi uime Evanđelja, vodi k bratskijem svijetu.

Svjedoci koji naviještaju mir

Iz bratskog načina života rađa se još jedan važan plod: biti svjedocima i navjestiteljima mira.

Franjo podsjeća na zadaću koju je primio od Gospodina: Gospodin mi je objavio pozdrav da govorimo: Gospodin ti dao mir.[27]

Bilo je to mnogo više od običnog pozdrava: bio je to navještaj koji će se ostvariti samo ako ostanu istinska manja braća među ljudima. Neuki i podložni svima[28]: njihova jednostavnost i malenost trebaju biti srž tog pozdrava mira i način kojim će iskazivati njegovu vjerodostojnost.

U Pravilu je to i precizirao: Da se ne svađaju i ne prepiru kad idu po svijetu i da druge ne osuđuju; nego neka budu blagi, miroljubivi i čedni, krotki i ponizni, neka sa svakim razgovaraju uljudno kako i dolikuje[29].

Samo tako, slobodni od nasilja i jaki u svojoj poniznoj podložnosti moći će izvršiti zadaću: U koju god kuću uđu, neka najprije reknu: Mir kući ovoj[30].

I upravo zato što su trebali biti „manja braća“, odnosno njegovi pjevači koji treba da razigravaju ljudska srca i da ih potiču[31] na mir, Franjo u tekstu Pravila zabranjuje braći da jašu na konju[32]. Nisu trebali svijetom ići kao Kristovi vitezovi i svisoka drugima nametati moć svoje istine. Bili su pozvani ostati dolje i živjeti među osobama beznačajnim i prezrenim, među siromašnima, slabima, bolesnima, gubavcima i među prosjacima kraj puta[33].

Samo su na taj način mogli biti ponizno i miroljubivo prisutni kako bi stvorili ozračje poštovanja i dijaloga. Samo na taj način mogli su promicati mir u Crkvi, društvu i svijetu.

Danas više no ikad primjećujemo da je put krotka i ponizna srca, kakvo je bilo Isusovo[34], jedini put koji može ljude navesti da iskreno traže puteve mira. Međusobno povezan i višeslojan svijet poput našeg zahtijeva duh dijaloga i suradnje kako bi se upravljalo napetostima i suparništvima bez nasilja.

Sjeme nastavlja klijati

Ostavština koja nas poziva

To je sjeme vječnoga života posijanog u Franjino srce. To je sjeme ispunjeno milosrđem prema ljudima i vjerom u ljubav raspetog Krista.

Da bi ono raslo, povjerio ga je siromašnoj, ali plodnoj zemlji Crkve. U njoj želi započeti već ovdje, u povijesti, onaj evanđeoski san o svijetu mira u kojem su svi ljudi braća.

Tri su ključne evanđeoske riječi ove dragocjene ostavštine:

• Milosrđe sa siromasima i ljubav Krista
• Podložnost Crkvi, u kojoj se jedinoj uprisutnjuje Božja ljubav po Euharistiji.
• Bratski život koji se ostvaruje u služenju i prihvaćanju preduvjet je za vjerodostojno naviještanje pomirenja i

Naša odgovornost

Ova se zadaća nastavlja i danas. Od nas se traži odgovornost da bi to sjeme evanđeoskog života bilo još vidljivije i plodonosnije.

Već 800 godina muškarci i žene Franjevačke obitelji uprisutnjuju ovaj poziv. U obiteljskom duhu, svatko prema svome osobnom pozivu, živi po uzoru na sveto evanđelje.

Ono što se traži od svakoga od nas jest plodnost poniznog i siromašnog, no ustrajnog i velikodušnog sjemena našeg kršćanskog života. Bez obzira na stalež u kojem jesmo.

Biti istinski kršćani znači ujedno biti i dobri građani. Suočavati se sa stvarnim problemima i tražiti inovativna rješenja za pravedniji i bratskiji svijet. To je jedini uvjet koji daje nadu u mir.

Hodočasnici prema konačnom Gradu

Kako se ne bismo obeshrabrili na ovome putu, Franjo nas podsjeća da smo kao pridošlice i putnici na ovome svijetu[35]. Ljudi koji žive u iščekivanju konačnoga Grada.

Naši napori su napori „hodočasnika“, ljudi koji nemaju konačno rješenje, ali znaju kamo idu. Znaju da su dovijeka pozvani živjeti u zajedništvu sa živim Bogom i u zajedništvu jedni s drugima.

I znaju da će ovo zajedništvo biti puno i konačno tek kada Bog bude sve u svemu[36].

Gospodine Isuse Kriste,
hvala ti za sjeme vječnoga života
koje si posijao u Franji.

Hvala ti što to sjeme nastavlja klijati
iz naraštaja u naraštaj.

Neka i u svakome od nas donese plodove
milosrđa prema siromasima,
ljubavi prema Tebi raspetome,
vjernosti Crkvi, ljubavi prema Euharistiji,
bratstva bez moći, svjedočanstva mira.

Pomozi nam da živimo po uzoru na sveto evanđelje
ondje gdje jesmo i gdje djelujemo.

Neka nas Duh učini gorljivim kršćanima,
građanima sadašnjeg vremena,
sposobnima suočiti se sa stvarnim problemima
i tražiti pravedniji i bratskiji svijet.

I sjeti nas da smo samo hodočasnici nade,
na putu prema konačnome Gradu,
gdje će Bog, tvoj i naš Otac, biti sve u svemu.

Amen.

Franjino sjeme nastavlja klijati. Na nama je da donese plod.

Urbroj: 01/26
Asiz, 10. siječnja 2026.
800. obljetnica smrti svetoga Franje, 1226. – 2026.

Br. Massimo Fusarelli, OFM
Generalni ministar

Br. Carlos Alberto Trovarelli, OFM Conv.
Generalni ministar

Br. Roberto Genuin, OFM Cap.
Generalni ministar

Br. Amando Trujillo Cano, TOR
Generalni ministar

Tibor Kauser, OFS
Generalni ministar

Sr. Daisy Kalamparamban
Predsjednica IFC-TOR

[1] Gal 6, 8.

[2] PPr X, 5.

[3] Opor 1.

[4] Opor 1 – 3.

[5] Opor 2.

[6] Opor 5.

[7] 1 Kor 1, 18.

[8] Usp. Mt 13, 1 – 23, Mk 4, 1 – 20, Lk 8, 4 – 15.

[9] 1Čel 15, LegTd 19.

[10] AsZb 7.

[11] LegTd 21 – 22.

[12] Opor 6.

[13] Opor 7, 8.

[14] Opom I,16 – 18.

[15] Opor 10.

[16] Opom I, 18.

[17] PRe 28.

[18] Opor 14 – 15.

[19] Usp Opor 23.

[20] Opor 14.

[21] Npr 6 ,3.

[22] Usp. PPr X, 1.

[23] Usp. PPr VI, 8.

[24] Usp. PPr VI, 7.

[25] Usp. PPr X, 5.

[26] Usp. PMin 2.

[27] Opor 23.

[28] Opor 19.

[29] PPr 3,10 – 11.

[30] PPr 3, 13.

[31] AsZb 83.

[32] PPr 3, 12.

[33] PPr 9, 2.

[34] Usp. Mt 11, 29.

[35] PPr 6, 2; 1 Pt 2, 11.

[36] 1 Kor 15, 28.

PDF Cijelo pismo s dodatkom s prijedlozima za produbljivanje

Dekret o potpunom oprostu u Godini sv. Franje