Nagradu je fra Josipu uručila ministrica kulture i medija dr. sc. Nina Obuljen Koržinek, a dodijeljena mu je za dugogodišnji i predani rad na zaštiti i promicanju kulturne i sakralne baštine na dubrovačkom području.

Fra Josip Sopta rođen je 1952. godine u Dužicama kod Širokog Brijega. U Franjevačku provinciju sv. Jeronima stupio je 1971., a za svećenika je zaređen 1978. godine u crkvi Svetoga Križa u Splitu. Doktorat iz teologije stekao je na Sveučilištu u Freiburgu u Njemačkoj.

Velik dio njegova franjevačkog i svećeničkog života vezan je uz Dubrovnik i dubrovačko područje. Od 1987. do 2000. živio je i djelovao u samostanu male braće u Dubrovniku, potom šest godina kao župnik i gvardijan u Rožatu, dok je od 2006. do 2016. obnašao službu provincijalnog ministra Provincije sv. Jeronima. Nakon ponovnog djelovanja u Rožatu, 2022. vraća se u samostan male braće u Dubrovniku, gdje je do 2025. obnašao službu gvardijana.

Uz pastoralni, odgojni, znanstveni i predavački rad, desetljećima je posebnu pozornost posvećivao kulturnoj baštini koja je bila povjerena franjevcima. Njegovo djelovanje nije se zaustavljalo samo na pojedinačnim obnovama, nego je obuhvaćalo brigu za samostane i crkve, njihove knjižnice, arhive i vrijedan pokretni inventar.

Posebno se posvetio očuvanju knjižnice i arhiva samostana male braće u Dubrovniku. Neposredno prije Domovinskog rata pokrenuo je obnovu franjevačkog samostana u Pridvorju i zaštitu njegova inventara.

Posebno mjesto u fra Josipovom djelovanju pripada godinama Domovinskog rata. U vrijeme granatiranja Dubrovnika 1991. i 1992. godine fra Josip skrbio je o zaštiti knjižnice male braće, čiji je inventar radi sigurnosti u cijelosti premješten u samostanski refektorij.

Istodobno je, zajedno s fra Matom Polonijem, sudjelovao u skrbi za potrebite. Samostan Male braće, u kojem su djelovali Caritas i Crveni križ, postao je jedno od važnih mjesta humanitarnog djelovanja u ratnom Dubrovniku, dok je samostanska crkva, uz svoju duhovnu ulogu, ostala prostorom društvenoga i kulturnoga života Grada.

Razumijevajući da se vrijedna baština može sačuvati samo stručnim i sustavnim radom, fra Josip je 1993. godine omogućio osnivanje Restauratorske radionice tadašnjega Zavoda za zaštitu spomenika kulture u prostorima samostana Male braće. Od početka devedesetih kontinuirano je poticao i koordinirao radove na očuvanju samostana Male braće te franjevačkih samostana na Badiji, u Pridvorju i Cavtatu.

Važan dio njegova djelovanja predstavlja i Franjevački samostan na Lopudu. Zajedno sa subraćom iz Provincije sudjelovao je u pronalaženju modela kojim je omogućena sustavna obnova vrijednoga samostanskog kompleksa, ali i njegova buduća kulturna i javna namjena. Od 2018. pokrenuo je i obnovu samostanske crkve Gospe od Špilice na Lopudu, na kojoj radovi još traju.

Za vrijeme služenja u Rožatu poticao je obnovu crkava na području župe, a njegov interes za nekadašnji franjevački samostan na Daksi bio je povezan i s nastojanjem da se sačuva trajna uspomena na žrtve stradale na tom otoku u listopadu 1944. godine.

Fra Josip je svoje iskustvo prenosio i kao predavač u Biskupijskoj klasičnoj gimnaziji Ruđera Boškovića u Dubrovniku te na katehetskim institutima u Dubrovniku i Zadru, sudjelujući na brojnim znanstvenim i stručnim skupovima. Autor je i urednik brojnih knjiga i radova iz povijesti Crkve i franjevačkoga reda.

Nagrada „Vicko Andrić“ je priznanje fra Josipu za desetljeća rada u kojemu su se povezivali franjevačko poslanje, ljubav prema povijesti i odgovornost prema kulturnim dobrima. Fra Josip nije baštinu promatrao samo kao svjedočanstvo prošlosti koje treba sačuvati, nego kao povjereno dobro koje treba zaštititi, obnoviti i ponovno uključiti u život ljudi i zajednice.

Takvim pristupom, surađujući tijekom desetljeća s konzervatorima, restauratorima, arhitektima, povjesničarima umjetnosti i drugim stručnjacima, pridonio je da brojna vrijedna dobra franjevačke i hrvatske kulturne baštine budu sačuvana za buduće naraštaje, objavljeno je na provincijskoj stranici.