Kardinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup u miru

Homilija na misi investiture vitezova i dama Papinskoga viteškog reda Svetoga groba jeruzalemskog

Katedrala sv. Lovre, Trogir, 3. listopada 2026. godine

Liturgijska čitanja: Otk 21, 1–5a; Ps 122, 1–9; Iv 12, 23–28

Draga braćo i sestre!

1. Nakon znakovitoga slavlja obreda investiture novih vitezova i dama Viteškoga reda Svetoga groba jeruzalemskog u Namjesništvu za Hrvatsku, ovdje u drevnoj trogirskoj katedrali svetoga Lovre, nastavili smo svečano slavlje euharistijom. Ona je središte svekolikoga kršćanskog života jer su svi drugi sakramenti, sav duhovni i apostolski život te svi oblici crkvenoga služenja i poslanja tijesno povezani s otajstvom euharistije i prema njoj usmjereni. Ona, naime, sadrži svekoliko duhovno dobro Crkve.

U ovom slavlju novi vitezovi i dame primljeni su u naš Viteški red Svetoga groba jeruzalemskog kao članovi Hrvatskoga namjesništva. Drage dame i vitezovi, Red kojemu ste pristupili nosi ime Svetoga groba jeruzalemskog. A upravo je taj grob jedno od najvećih kršćanskih proturječja: govori o smrti, a naviješta život; govori o završetku, a postaje novi početak. Kristov je grob prazan. Zato Krist ne treba čuvare svoje prošlosti. On treba svjedoke svoga uskrsnuća. To je prva i najdublja zadaća svakoga viteza i dame Svetoga groba.

2. Današnje prvo čitanje iz Knjige Otkrivenja govori o »novome nebu i novoj zemlji« i o »svetome gradu, novom Jeruzalemu, koji silazi s neba od Boga«.

To je iznimno važno za razumijevanje Viteškoga reda Svetoga groba jeruzalemskog. Jer kršćanin ne gleda prema Jeruzalemu samo unatrag, prema povijesti. On gleda i naprijed. Prema novom Jeruzalemu. Prema gradu u kojem će, kako kaže Knjiga Otkrivenja, »Bog otrti svaku suzu i u kojem smrti više neće biti« (Otk 21, 4). Zato pripadnost Jeruzalemu nije nostalgija. Ta je pripadnost eshatološka nada.

Vitezovi i dame Svetoga groba ne čuvaju samo uspomenu na ono što se dogodilo. Pozvani su svojim životom svjedočiti ono što Bog želi učiniti: obnoviti, pomiriti, iscijeliti, učiniti novim. »Evo, sve činim novo!« (Otk 21, 5) To je riječ nade. Ali i riječ obveze. Jer tko vjeruje u novi Jeruzalem, pozvan je već sada ostvarivati njegove znakove na zemlji: mir, pravednost, pomirenje, služenje, poštovanje života i dostojanstva svakoga čovjeka.

3. Misni psalam kao da je pisan upravo za ovo slavlje. »Obradovah se kad mi rekoše: Hajdemo u Dom Gospodnji!« (Ps 122, 1) To je pjesma hodočasnika. Ali zatim slijedi rečenica koja zvuči gotovo kao zapovijed, kao poziv: »Molite za mir Jeruzalemov!« (Ps 122, 6)

Ta molitva danas ima posebnu težinu. Sveta zemlja, zemlja Isusova rođenja, života, smrti i uskrsnuća, ponovno je zemlja teške ljudske patnje. Rat i sukobi ostavljaju duboke rane. Kršćanske zajednice žive u nesigurnosti. Obitelji odlaze. Škole, župe i ustanove teško opstaju.

Zato pomoć kršćanima Svete zemlje nije neka dodatna djelatnost Reda. Ona pripada samoj njegovoj biti. Ne možemo ljubiti svete gradove, a zaboraviti ljude koji u njima žive. Ne možemo častiti Betlehem, a ne misliti na obitelji. Ne možemo štovati Kalvariju, a ostati ravnodušni prema patnji. Ne možemo klečati pred Svetim grobom, a ne pitati se hoće li pokraj toga groba i sutra biti kršćana koji će svjedočiti vjeru svojih otaca.

Stoga je naša dužnost moliti, pomagati, biti blizu, ohrabrivati i čuvati živu kršćansku prisutnost u Svetoj zemlji. Ali u svemu tome postoji nešto još dublje. Tko moli za mir Jeruzalema, mora biti čovjek mira i ondje gdje živi. Inače molitva ostaje isprazna.

4. A misno evanđelje o pšeničnom zrnu isto je ono koje je naviješteno prije 28 godina, na današnji dan, 3. listopada 1998. godine, u Hrvatskom nacionalnom marijanskom svetištu u Mariji Bistrici, kada je papa hrvatske nade Ivan Pavao II. proglasio blaženim kardinala Alojzija Stepinca. I tada je bila subota, a slavlje se održavalo otprilike u isto vrijeme kao i naše današnje slavlje.

Sveti je papa tada rekao: »Pšenično zrno palo na zemlju prije svega je sam Krist, koji je umro na Kalvariji i koji je potom pokopan u zemlju da bi svima dao život. Ali ovo se Otajstvo smrti i života ostvaruje također i u ovozemnom životu Kristovih učenika… Nije li možda upravo to bila tajna vašega nezaboravnog i nezaboravljenog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, kojega danas motrimo u slavi blaženika. On (…) poput pšeničnoga zrna pade na zemlju, na ovu hrvatsku zemlju, te je, umrijevši, donio obilat rod« (Ivan Pavao II., Homilija u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998.). Sveti Ivan Pavao II. upravo nam je slikom pšeničnoga zrna protumačio Stepinčev život.

A u Stepinčevu životu postoji jedan znak koji u ovom slavlju gotovo postaje proročki. Blaženi Alojzije po povratku s hodočašća u Isusovu domovinu 1937. godine ovako se obratio zagrebačkim vjernicima: »S Božjom pomoću evo smo dovršili teški hodočasnički put. Hodočastili smo u ono mjesto, kuda su stupale noge Krista, Spasitelja našega i najvećega dobročinitelja čitavog čovječanstva… A što smo donijeli iz Svete Zemlje? Donijeli smo običan veliki drveni križ… Za nas nema ljepše uspomene od križa, koji je bio položen na grobu našega Otkupitelja« (Batelja, J. [prir.], Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački. Propovijedi, govori, poruke [1934–1940], Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 179.).

To nije samo zanimljiv povijesni podatak. U tom se križu može čitati gotovo sva povijest Stepinčeva života. Stepinac je iz Isusove domovine donio križ svojoj domovini. A poslije je morao dopustiti da isti križ postane njegov vlastiti život. Prvotno ga je donio kao dar. Zatim ga je primio kao poslanje. Najprije ga je položio pred svoju Crkvu. Zatim ga je uzeo na svoja leđa i nosio svojim životom i svojom savješću. To je križ odgovornosti, križ vjernosti, križ pastirske službe, križ trpljenja, križ zatočeništva, križ mučeništva, križ odluke da se istinom ne trguje.

Tu se krije vrlo važna poruka za sve vitezove i dame Svetoga groba jeruzalemskog: križ nije dovoljno donijeti iz Jeruzalema. Treba ga unijeti u život. Nije dovoljno nositi ga na plaštu. Treba ga ugraditi u život. Nije dovoljno častiti ga. Treba dopustiti da on oblikuje naše odluke. To je možda i jedna od najdubljih pouka Stepinčeva života. On je donio križ iz Svete zemlje u Zagreb. Ali poslije je životom pokazao da taj križ nije ostao samo u riznici zagrebačke katedrale. Bio je upisan u njegovo svakodnevno »da« Kristu.

To je mudrost križa. Križ nije samo znak trpljenja. On je objava ljubavi. Krist ne spašava čovjeka tako da nekoga prisiljava. Spašava čovjeka tako da sebe daruje. Na križu se ne pokazuje moć koja gospodari. Pokazuje se moć koja služi. Zato je križ najradikalnija kritika svake težnje za privilegijem, društvenim statusom ili vanjskim sjajem.

Križ govori: što si više primio, više duguješ. Što ti je veće dostojanstvo, veća je odgovornost. Što je znak vidljiviji, služenje mora biti dublje. To je kršćansko viteštvo. Ne biti iznad drugih, nego biti raspoloživiji za druge. Ne koristiti ugled za sebe, nego pretvoriti ugled u služenje. Ne tražiti da drugi nose teret, nego biti spreman nositi dio njihova tereta.

5. Dragi vitezovi i dame koji ste danas, nakon dulje pripreme, ušli u Red Svetoga groba jeruzalemskog, kao veliki prior Hrvatskoga namjesništva radosna vam srca čestitam na novom poslanju u Crkvi koje ste danas primili. U obredu investiture susreli ste se sa znakovima koji dolaze iz kršćanske davnine: križem, plaštem, mačem, obećanjem i viteštvom.

Ali Crkva nikada ne daje znak bez poslanja. Križ nije ukras. Plašt nije povlastica. Mač nije znak sile. Viteško dostojanstvo nije čast koja čovjeka izdiže iznad drugih. Sve to dobiva smisao samo ako vodi Kristu i potiče na služenje. Zato u središtu današnjega slavlja nije viteštvo, nego učeništvo. Nije ljudska čast, nego Krist. Nije beznadan grob, nego prazan grob koji svjedoči da je Gospodar života i smrti uskrsnuo. U tom svjetlu možemo bolje razumjeti znakove današnjega obreda.

Križ je program. Stepinčev križ iz Svete zemlje poučava nas: križ treba donijeti kući, ali još više – križ treba živjeti.

Plašt govori o pripadnosti. Ali prije viteškoga plašta postoji bijela haljina krštenja. Prije nego što pripadamo Redu, pripadamo Kristu. Zato je uvijek lakše zaodjenuti se plaštem nego Kristom. A upravo je to naša zadaća: zaodjenuti se Kristom, Kristovom poniznošću, blagošću, istinoljubivošću, njegovom spremnošću na služenje.

I mač za kršćanina nije znak nasilja. Sveti Pavao govori o »maču Duha, to jest Riječi Božjoj«. Vaš mač neka zato bude istina, vaša snaga – savjest, vaša obrana slaboga – pravednost, vaša pobjeda – pomirenje.

Kršćanski vitez i dama nemaju čovjeka za neprijatelja. Njihova se borba vodi protiv onoga što čovjeka ponižava: protiv laži, protiv nepravde, protiv nasilja, protiv mržnje, protiv ravnodušnosti. A prva bojišnica uvijek je vlastito srce. Poštovani vitezovi i dame, odajem vam priznanje za vašu službu i poslanje u Crkvi i društvu.

6. Godine 1998. Ivan Pavao II. svojim je marijanskim hodočašćem Hrvatskoj povezao hrvatski sjever i jug, pohodivši hrvatsko nacionalno svetište Mariju Bistricu i hrvatsko prasvetište Gospe od Otoka u Solinu. A kada je na sutrašnji dan, u nedjelju 4. listopada 1998. godine, nakon velebne mise na Žnjanu u Splitu ušao u splitsku katedralu sv. Dujma, uskliknuo je: »Ovdje povijest ne šuti«.

Te riječi, braćo i sestre, smijemo i mi ponoviti danas u drevnom Trogiru i u ovoj katedrali sv. Lovre, biseru koji čuva spomen na svoga biskupa svetoga Ivana Trogirskoga, benediktinca iz samostana sv. Petra u Osoru na Cresu. Sveti Ivan Trogirski dolazi iz monaške škole molitve, tišine i poslušnosti, a potom postaje pastir ovoga grada. Njegov život pokazuje put od kontemplacije prema služenju. Od molitve prema odgovornosti. Od osobne posvete prema brizi za povjereni narod. Nalazimo ga u ispravama hrvatskih krajeva, a njegovom je zaslugom Trogir 1105. godine sačuvan od razaranja.

Trogir pred nas stavlja još jednoga velikog svjedoka i uzora: blaženoga Augustina Kažotića, zagrebačkoga biskupa koji je snažno djelovao na obnovi crkvenoga, prosvjetnoga i društvenoga života. On je »dika Trogira« i »svjetlost Zagreba«.

Tako se danas pred nama otvara gotovo simboličan zemljovid: Jeruzalem – Zagreb – Trogir – Osor (sjeverni Jadran). Sveti Ivan Trogirski – blaženi Augustin Kažotić – blaženi Alojzije Stepinac. A svi zajedno upućuju prema Svetom grobu jeruzalemskom i uskrslom Kristu. Lijepa je to slika Crkve. Ona je ukorijenjena u konkretnom mjestu, u određenom narodu, ali nikada zatvorena u sebe. Isto vrijedi i za domovinu. Tko istinski ljubi Isusovu domovinu, može dublje naučiti ljubiti i vlastitu.

Kršćanin je pozvan ljubiti svoju domovinu. Domovina je mjesto primljenoga života, jezika kojim smo naučili govoriti, kulture koju nismo sami stvorili, povijesti koju nismo mi započeli.

Ali domovina nije samo narod, povijest i kultura. Domovina je i zemlja, sinje more i čista voda, polja i šume, otoci, mjesta, sela i gradovi naši. Sve što smo primili, a nismo sami stvorili. Zato su zaštita okoliša i čuvanje domovine dio iste odgovornosti.

Tu Stepinac ponovno postaje učitelj. On nije izražavao ljubav prema domovini da bi bio protiv nekoga. Ljubio je domovinu Hrvatsku tako da je svoju pastirsku odgovornost mjerio evanđeljem i savješću.

Draga braćo i sestre, ugledajmo se u Kraljicu neba, Presvetu Bogorodicu Mariju, i blaženoga Alojzija Stepinca i slijedimo ih, jer posljednju riječ nema križ, posljednju riječ nema grob, posljednju riječ nema ljudska sila, posljednju riječ ima uskrsli Krist. Njemu slava i čast u sve vijeke vjekova. Amen.