Poštovani mons. Cavalli,
poštovani fra Stefano Cecchin, predsjedniče Papinske međunarodne marijanske akademije,
poštovani profesori i predavači,
draga braćo svećenici i redovnici, drage sestre redovnice,
poštovani sudionici Marioloških dana!

Srdačno vas pozdravljam i želim vam dobrodošlicu u Mostarsko-duvanjsku biskupiju i u Međugorje. Raduje me što prvi Mariološki dani polaze od Drugoga vatikanskoga koncila i njegova govora o Blaženoj Djevici Mariji. Takav izbor na ovome mjestu ima posebno značenje jer nas vraća pitanju koje stoji u temelju svake mariologije i svake marijanske pobožnosti: koje mjesto Marija zauzima u otajstvu Krista i Crkve i kamo vjernika vodi njezino štovanje.

Odgovor Drugoga vatikanskoga koncila ni nakon šezdeset godina nije izgubio svoju snagu. Smještajući govor o Mariji u osmo poglavlje dogmatske konstitucije Lumen gentium, Koncil ju je promatrao u cjelini povijesti spasenja. Marijina veličina otkriva se u njezinu odnosu prema Kristu, u vjeri kojom prima Božju riječ i u njezinu mjestu među učenicima. Mariologija zato vodi dubljem razumijevanju Krista, dok Crkva u Mariji prepoznaje i vlastiti lik: poziv da sluša Božju riječ, primi je u vjeri i dopusti da Bog djeluje u njezinoj povijesti.

Takav je pogled osobito važan za Međugorje. Tijekom proteklih desetljeća ovamo su dolazili milijuni ljudi, noseći različite životne priče, pitanja i traženja. Mnogi su ovdje ponovno otkrili molitvu, sakrament pomirenja, Euharistiju i ozbiljnost kršćanskoga života. Crkva je te plodove ozbiljno uzela u obzir u svojoj prosudbi. Nota Dikasterija za nauk vjere Kraljica Mira omogućila je da se pastoralna vrijednost ovoga iskustva prihvati s povjerenjem, a istodobno je odredila okvir u kojemu ga valja razumijevati.

Pozitivna prosudba duhovnih plodova ipak ne znači potvrdu nadnaravnosti navodnih ukazanja niti jamči vjerodostojnost svake pojedine poruke. Zato razlučivanje ostaje potrebno. Ono nije izraz nepovjerenja prema vjernicima, nego odgovornosti Crkve za njihovu vjeru.

U tom su smislu vrijedne teme koje su organizatori uvrstili u program: odnos racionalnosti i lakovjernosti, pitanje ukazanja kao senzacije ili putokaza te promišljanje međugorskoga fenomena u svjetlu Koncila i suvremenoga crkvenog razlučivanja.

Ta pitanja zadiru u samu srž teologije. Kada se neka poruka pripisuje Blaženoj Djevici Mariji, Crkva ima odgovornost ispitati njezin sadržaj i značenje. Božje se ime ne može olako vezati uz ljudske riječi, očekivanja ili interese.

Međugorje nam tako otvara i šire pitanje suvremene religioznosti. U vremenu u kojemu nove poruke i znakovi lako privlače pozornost postoji opasnost da se ono izvanredno počne smatrati potrebnim za vjeru. Kršćanska vjera, međutim, živi od Objave darovane u Isusu Kristu. Privatna objava, i kada je Crkva prihvati, ništa ne dodaje toj Objavi. Njezina je vrijednost u tome što može pomoći čovjeku da dublje živi Evanđelje koje mu je već predano. Kada se ta mjera izgubi, zanimanje za izvanredno lako potisne ono svakodnevno i zahtjevno što pripada životu vjere.

Upravo nas Marija uči drukčijem odnosu prema Božjoj riječi. Evanđelja nam pokazuju njezinu vjeru, njezino razmatranje u srcu, prisutnost uz Krista i vjernost onda kada nestaju izvanjske sigurnosti. Njezino „Neka mi bude po tvojoj riječi“ i „Što god vam rekne, učinite“ otkrivaju unutarnju logiku zdrave marijanske duhovnosti. Marija vjernika vodi u poslušnost Kristu.

Zrelost marijanske pobožnosti stoga se očituje u životu Crkve: u slušanju Božje riječi, sakramentalnom životu, obraćenju, pomirenju i odgovornosti prema drugome. Tu se pokazuje i odgovornost Međugorja. Njegova će budućnost ponajviše ovisiti o tome koliko će ljude voditi prema samom središtu kršćanske vjere, mnogo više nego o novim tvrdnjama o izvanrednim događajima.

Kao mjesni biskup svjestan sam odgovornosti da se dobro koje se ovdje događa čuva i razvija u zajedništvu s Crkvom. To zajedništvo ne može počivati na usporednim autoritetima niti na pozivanju na privatne poruke kao da imaju veću težinu od nauka i prosudbe Crkve. Crkveno razlučivanje služi upravo tomu da se sačuva ono što vodi Kristu i pročisti ono što to može zamagliti.

U tome vidim i dublji smisao ovoga skupa. Međugorju je potrebna ozbiljna teološka refleksija. O iskustvu koje privlači tolike vjernike potrebno je razgovarati otvoreno, s poznavanjem crkvenoga nauka i s poštovanjem prema ljudima koji ovamo dolaze moliti, ispovjediti se i tražiti novi početak.

Volio bih da ovi Mariološki dani pridonesu takvom promišljanju, da nam pomognu jasnije razumjeti Mariju u otajstvu Krista i Crkve i da pastoralnu snagu Međugorja još čvršće usmjere prema onome zbog čega Crkva postoji: prema susretu čovjeka s Isusom Kristom.

Biskup Novare i teolog Franco Giulio Brambilla na kraju jednog svojega osvrta na Notu o Međugorju kaže kako mu je već dovoljno izvanredno i zahtjevno slijediti „raspetoga i prašnjavoga Krista svoje Crkve“, koji uvijek ide pred njim, dok ga on sam uspijeva slijediti tek nesigurnim korakom.

Ta mi je misao veoma bliska. U Isusu Kristu Bog nam je već darovao samoga sebe. Njega trebamo bolje upoznati, vjernije slijediti i dopustiti da preobrazi naš život. Na kraju, nije presudno koliko smo neobičnoga doživjeli, nego koliko smo spremni živjeti ono što nam je Krist već objavio. To je i pravo mjerilo svakoga duhovnog iskustva, pa tako i onoga koje je povezano s Međugorjem.

Zahvaljujem Papinskoj međunarodnoj marijanskoj akademiji, mons. Aldu Cavalliju, organizatorima i svim predavačima koji su prihvatili sudjelovati u ovom prvom susretu. Želim vam plodan rad, otvoren i ozbiljan dijalog te slobodu u traženju istine.

Neka nas Blažena Djevica Marija, Majka Crkve i Kraljica Mira, prati svojim zagovorom i vodi onome kojemu je posvetila cijeli svoj život – Isusu Kristu, Gospodinu i Spasitelju.

Dobro došli u Međugorje!