Preuzvišenom gospodinu
mons. dr. Đuri Hraniću
nadbiskupu metropolitu đakovačko-osječkom
Nadbiskupski ordinarijat

Strossmayerov trg 6
31400 ĐAKOVO

Preuzvišeni gospodine Nadbiskupe, dragi brate!

S iskrenom žalošću i dubokim poštovanjem, ali i s čvrstom kršćanskom nadom u uskrsnuće i život vječni, primili smo vijest o preminuću mons. dr. Marina Srakića, umirovljenoga đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolita, nekadašnjega đakovačkog i srijemskog biskupa.

U ime svećenika, redovništva i svih vjernika Srijemske biskupije, kao i u svoje osobno ime, upućujem Vama, pomoćnom biskupu mons. Ivanu Ćuriću, čitavoj Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji te obitelji i rodbini pokojnog nadbiskupa Marina izraze iskrene kršćanske sućuti, pridružujući se vašoj žalosti, molitvi i zahvalnom spomenu na njegov život i dugogodišnje služenje Crkvi.

Za našu Srijemsku biskupiju odlazak nadbiskupa Marina ima osobito značenje. Ne opraštamo se samo od uglednoga crkvenog pastira i prvoga đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolita, nego i od posljednjega zajedničkog dijecezanskog biskupa Đakovačke i Srijemske biskupije, čije je ime neraskidivo povezano s novijom poviješću naše mjesne Crkve, njezinim stradanjima, očuvanjem i obnovom.

Od svojega biskupskog ređenja 24. ožujka 1990., preko preuzimanja službe dijecezanskoga biskupa 6. veljače 1997., pa sve do ponovne uspostave samostalne Srijemske biskupije 18. lipnja 2008. godine, mons. Srakić nosio je pastirsku odgovornost i za Crkvu u Srijemu, dijeleći s njom jedno od najtežih razdoblja njezine novije povijesti.

S osobitom zahvalnošću prisjećamo se njegove blizine svećenicima i vjernicima Srijema u bolnim godinama ratnih stradanja, progona, iseljavanja i nesigurnosti. U vrijeme kada su državne granice i političke okolnosti ozbiljno otežavale redoviti crkveni život, nastojao je sačuvati živu povezanost s povjerenim mu narodom. Ostaje zabilježeno kako je, još kao pomoćni biskup, u proljeće 1994. godine, zaobilaznim putem preko Mađarske, došao u Srijem te tijekom dvadesetodnevnoga pastirskog pohoda obišao sva četiri tadašnja srijemska dekanata, susreo se sa svećenicima i predvodio liturgijska slavlja Velikoga tjedna. Bio je to već njegov peti pohod Srijemu od početka rata.

U tim je teškim okolnostima njegova pastirska prisutnost bila mnogo više od redovitoga izvršavanja biskupske službe. Bila je znakom crkvenoga zajedništva, očinske blizine i ohrabrenja vjernicima koji su, nerijetko prepušteni neizvjesnosti i strahu, nastojali sačuvati svoju vjeru, dostojanstvo i pripadnost Crkvi.

Posebno želimo istaknuti njegovu dalekovidnu brigu za prikladnije pastoralno uređenje Srijema. Svjestan posebnih okolnosti u kojima se našla Crkva srijemska, mons. Srakić je 1999. godine od Svete Stolice zatražio rješenje koje bi omogućilo djelotvorniju i neposredniju pastirsku skrb za ovdašnje svećenike i vjernike. Iz tih je nastojanja proizišlo imenovanje mons. Đure Gašparovića generalnim vikarom za Srijem s posebnim ovlastima i obvezom stalnoga boravka među povjerenim mu narodom.

Osobitu i trajnu povijesnu vrijednost ima i činjenica da je upravo biskup Marin Srakić Svetoj Stolici uputio izričitu molbu za ponovno osamostaljenje drevne Srijemske biskupije. Na temelju odluke pape Benedikta XVI., 18. lipnja 2008. godine započelo je novo poglavlje njezina života, a nadbiskup Marin postao je prvim metropolitom novoosnovane Đakovačko-osječke crkvene pokrajine, kojoj je Srijemska biskupija ostala pridružena kao sufraganska Crkva.

Time je zaokruženo jedno dugo povijesno razdoblje zajedničkoga života dviju biskupija, ali nije prekinuto njihovo duhovno, povijesno i bratsko zajedništvo. Naprotiv, upravo je nadbiskup Marin, kao posljednji zajednički biskup i prvi metropolit, ostao osobitim svjedokom kontinuiteta tih veza i njihove trajne vrijednosti.

U zahvalnom sjećanju posebno nam ostaju njegove riječi izgovorene u Srijemskoj Mitrovici, uoči svečane proslave ponovne uspostave Srijemske biskupije, 25. listopada 2008. godine. Promatrajući slavnu, ali često mučeničku povijest Crkve u Srijemu, od prvih kršćanskih svjedoka i mučenika drevnoga Sirmija do suvremenih kušnji i stradanja, nadbiskup Marin u središte je svojega razmišljanja stavio pitanje apostola Pavla: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?” (Rim 8, 35).

U tom je duhu tada poručio i da nas podjela na dvije biskupije ne dijeli u vjeri i zajedništvu, nego poziva na još snažnije međusobno povezivanje. Danas te riječi odjekuju posebnom snagom. One nas podsjećaju da ni promjene crkvenoga ustroja, ni državne granice, ni povijesne neprilike, pa ni sama smrt, ne mogu poništiti zajedništvo koje je utemeljeno u Kristu.

Uz njegovu neposrednu pastirsku službu, s poštovanjem se spominjemo i bogatoga svećeničkog, odgojiteljskog, znanstvenog i crkvenog djelovanja nadbiskupa Marina. Kao dugogodišnji odgojitelj i rektor Bogoslovnoga sjemeništa u Đakovu te profesor moralne teologije, svojim je radom sudjelovao u odgoju i obrazovanju brojnih naraštaja svećenika, među kojima i onih koji su služili i danas služe u Srijemu. Njegovo zauzimanje za crkveno obrazovanje, teološku znanost, katehezu i svećenička zvanja ostaje dragocjenim dijelom njegova nasljeđa.

Posebno mjesto u njegovu biskupskom djelovanju zauzima Druga biskupijska sinoda đakovačka i srijemska, kojom je nastojao potaknuti duhovnu i pastoralnu obnovu mjesne Crkve, osnažiti odgovornost svih njezinih članova i odgovoriti na izazove nastale nakon velikih društvenih i povijesnih promjena. I ta je Sinoda, koja je okupljala svećenike, redovništvo i vjernike obiju današnjih biskupija, ostala trajnim svjedočanstvom njihova zajedničkoga hoda.

Njegov znanstveni i publicistički rad, osobito proučavanje povijesti Đakovačke i Srijemske biskupije, svjedoči o dubokoj svijesti da Crkva ne živi samo od sadašnjega trenutka, nego i od vjernoga čuvanja spomena na one koji su prije nas naviještali Evanđelje, podnosili kušnje i ugrađivali svoj život u njezine temelje. Stoga i njegova pisana ostavština ostaje vrijednim doprinosom poznavanju povijesti naše Srijemske Crkve.

Njegovo biskupsko geslo „Nadom i radom” na osobit način sažima duh služenja kojemu je posvetio svoj život. U tim jednostavnim, ali sadržajnim riječima prepoznajemo i poruku koju ostavlja svima nama: ne dopustiti da poteškoće ugase nadu, niti da nada ostane bez konkretnih djela ljubavi, odgovornosti i služenja.

Preuzvišeni gospodine Nadbiskupe!

Dok se zajedno s Vama opraštamo od nadbiskupa Marina, naša se žalost sjedinjuje sa zahvalnošću Bogu za sve dobro koje je po njegovoj svećeničkoj i biskupskoj službi darovao svojoj Crkvi. Osobito zahvaljujemo za njegovu pastirsku brigu prema Srijemu, za očuvanje povezanosti naših mjesnih Crkava i za doprinos ponovnom osamostaljenju Srijemske biskupije.

Svjesni da je svaki ljudski život, pa i život Kristova službenika, na koncu povjeren neizmjernom Božjem milosrđu, preporučujemo pokojnog nadbiskupa Marina Gospodinu kojemu je služio. Molimo da mu oprosti ljudske slabosti, primi sve plodove njegova predanoga rada i obdari ga mirom i radošću nebeskoga zajedništva.

Upravo u drevnom Srijemu, zemlji natopljenoj krvlju kršćanskih mučenika, snažno odjekuje nada da smrt nema posljednju riječ. Neka zato Krist, uskrsli Gospodin i Dobri Pastir, kojemu je nadbiskup Marin posvetio svoj svećenički i biskupski život, bude njegova vječna nagrada, a svima koji za njim tuguju izvor utjehe i mira.

Uvjereni da ono što nas je u Kristu povezivalo tijekom zemaljskoga hoda nadilazi granice ovoga života, ostajemo s Vama sjedinjeni u molitvi i zahvalnom spomenu.

Neka Gospodin svojemu službeniku udijeli vječni pokoj, a svjetlost vječna neka mu svijetli. Počivao u miru Božjem!

U ime svećenstva, redovnika i redovnica i svih vjernika Srijemske biskupije, s izrazima bratske blizine, poštovanja i kršćanske sućuti,

mons. Đuro Gašparović                                                                                                           mons. Fabijan Svalina
srijemski biskup u miru                                                                                                           srijemski biskup