O odgovornosti javnih govornika, utjecaju medija i društvenih mreža na oblikovanje stavova i ponašanja te važnosti istinite i vjerodostojne komunikacije govorile su diplomirana novinarka i voditeljica odnosa s javnošću Etnografskoga muzeja u Splitu Tanja Jadrešić te diplomirana pravnica i tajnica Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu Ivana Mihanović. Tribinu je moderirao fra Josip Dolić, OP.

U prvom izlaganju Tanja Jadrešić osvrnula se na promjene koje su razvoj digitalnih tehnologija i društvenih mreža donijele u javnu komunikaciju. Polazeći od iskustva u novinarstvu i odnosima s javnošću, usporedila je nekadašnje medijske standarde, koji su uključivali uredničku provjeru činjenica i odgovornost prema izgovorenoj riječi, s današnjim komunikacijskim okruženjem u kojemu gotovo svatko može javno iznositi svoje stavove bez prethodne provjere sadržaja.

Naglasila je da je dostupnost informacija otvorila brojne mogućnosti, ali istodobno povećala odgovornost pojedinca za ono što objavljuje i prenosi. Posebno je upozorila na preopterećenost informacijama, zbog koje ljudi imaju sve manje vremena za njihovo kritičko promišljanje i razumijevanje.

Govoreći o emocionalnom utjecaju javnih poruka, Jadrešić je istaknula kako se u suvremenom medijskom prostoru pozornost sve češće nastoji privući izazivanjem osjećaja, osobito straha i ljutnje, umjesto argumentima i provjerenim činjenicama. Takav način komunikacije, upozorila je, postupno mijenja društvene standarde i pridonosi prihvaćanju uvredljivoga govora, etiketiranja i omalovažavanja kao uobičajenih oblika javnoga izražavanja.

Posebnu odgovornost pritom imaju političari, mediji i druge javne osobe čije riječi utječu na velik broj ljudi. Naglasila je kako neprimjeren govor ne ostaje ograničen na javni prostor, nego oblikuje i svakodnevne odnose, osobito među mladima koji takve obrasce ponašanja usvajaju promatrajući osobe s javnim utjecajem. Zaključno je upozorila da se iz javnih rasprava sve češće povlače oni koji žele razgovarati argumentirano i s poštovanjem, zbog čega je važno ustrajati na kulturi dijaloga i odgovornosti prema izgovorenoj riječi.

Ivana Mihanović u svojem je izlaganju naglasak stavila na povezanost javnoga govora sa socijalnim i emocionalnim učenjem, istaknuvši da svaka izgovorena riječ utječe na drugoga čovjeka. Podsjetila je da riječi mogu ohrabriti, utješiti i povezati ljude, ali ih jednako tako mogu povrijediti i udaljiti jedne od drugih.

Polazeći od iskustva treme pri javnom nastupu, u razgovoru sa sudionicima ukazala je na važnost prepoznavanja vlastitih osjećaja i ranjivosti. Predstavila je pet sastavnica socijalnoga i emocionalnoga učenja: samosvijest, samokontrolu, socijalnu svijest, vještine uspostavljanja odnosa i odgovorno donošenje odluka. Naglasila je da dobar javni govor podrazumijeva sposobnost upravljanja vlastitim emocijama, razumijevanje publike, empatiju te promišljen izbor riječi i svijest o njihovim posljedicama.

Posebno je istaknula da sloboda govora mora biti povezana s istinom, vjerodostojnošću i poštovanjem ljudskoga dostojanstva. Kao primjere odgovornoga javnog nastupa izdvojila je govor Vlade Gotovca pred zapovjedništvom Pete vojne oblasti u Zagrebu 1991. godine te Isusov govor na gori. Tumačeći Isusove riječi „Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, ne, ne!’“, naglasila je da kršćanin treba govoriti istinito i dosljedno, tako da njegova riječ sama po sebi bude vrijedna povjerenja. Potaknula je sudionike, osobito mlade, da se ne boje javnoga nastupa, nego da razvijaju komunikacijske vještine i svjedoče vlastita uvjerenja. Pritom je istaknula da javni prostor ne treba promatrati kao prijetnju, nego kao priliku za osobni rast, dijalog i djelovanje na dobrobit zajednice.

Nakon izlaganja uslijedila je panel-rasprava koju je moderirao fra Josip Dolić, a tijekom koje su sudionici dodatno promišljali o odgovornosti za izgovorenu riječ i njezinu utjecaju na međuljudske odnose. Tijekom rasprave istaknuto je da javni govor nije samo sredstvo prenošenja informacija, nego i čimbenik oblikovanja društvenih vrijednosti, stavova i ponašanja. Posebno je naglašena potreba za govorom koji se temelji na istini, poštovanju i odgovornosti te koji, umjesto poticanja podjela i nepovjerenja, pridonosi razumijevanju i izgradnji zajedništva. Zaključeno je da vjerodostojna i etična komunikacija može biti pokretač pozitivnih društvenih promjena, osobito kada je usmjerena prema općemu dobru i očuvanju dostojanstva svakoga čovjeka, izvijestila je Hrvatska dominikanska provincija.