Gospodine župniče, drage Isusove male sestre, dragi vjernici!

Čast mi je i zadovoljstvo što mogu slaviti ovu euharistiju u znak zahvale za kanonizaciju brata Karla od Isusa u ovoj lijepoj crkvi župe koju je osnovao blaženi Alojzije Stepinac i od početka je povjerio pastoralnoj brizi otaca kapucina, koje ovdje pozdravljam, zajedno s njihovim provincijalom.

Karlo je svojim samoprijegorom i stalnim traženjem zadnjega mjesta dotaknuo živote mnogih ljudi, postavši tako izvor nadahnuća, ne samo onima koji su ga slijedili na putu bratstva što ga je zacrtao.

Čak mu je i papa Franjo priznao važnu ulogu nadahnitelja pri pisanju svoje najnovije enciklike Fratelli Tutti. Upravo u zaključku spomenute enciklike Sveti Otac piše: “Želim zaključiti i podsjetiti na još jednu osobu duboke vjere koja je, na temelju svoga snažnog iskustva Boga, prošla put preobrazbe sve do toga da se osjećao bratom sviju. To je blaženi Charles de Foucauld. Vođen idealom potpunog predanja Bogu kroz poistovjećenje s najmanjima, napuštenima u bespućima afričke pustinje. U tom je okruženju Charles de Foucauld izrazio svoju težnju da svako ljudsko biće doživljava svojim bratom i molio je jednog prijatelja: ‘Molite se Bogu da zaista mogu biti bratom svih duša u ovim krajevima.’ U konačnici, želio  je biti  ‘univerzalni brat’. Ali samo poistovjećujući se s najmanjima, postao je brat svima. Neka Bog nadahne ovaj ideal u svakom od nas. Amen.”

Tko li nije ostao dirnut dok je čitao molitvu predanja brata Karla? Polako ću je pročitati, a vi tiho molite sa mnom:

Oče moj, predajem se Tebi,

učini sa mnom što hoćeš.

Što god učinio, hvala Ti.

Spreman sam na sve, primam sve

samo da se Tvoja volja ispuni na meni

i na svim Tvojim stvorenjima.

Bože moj, ne želim ništa drugo.

Stavljam svoj život u Tvoje ruke

Tebi ga darujem, Bože moj,

svom ljubavlju svoga srca

jer Te ljubim i ta moja ljubav traži

da Ti se darujem, da se potpuno predam

u Tvoje ruke s neizmjernim povjerenjem

jer Ti si moj Otac!

To njegovo potpuno predanje jedinom nebeskom Ocu i njegovo dijeljenje života s najmanjima omogućava da ga i mi osjećamo svojim bratom.

Na stranici Udruge duhovne obitelji Charlesa de Foucaulda, molitvi koju sam upravo pročitao, prethodi bilješka koja kaže: „To je posljednja molitva našeg Učitelja, našega Ljubljenog… Neka bude i naša… i ne samo našega posljednjeg časa, već svih naših trenutaka.“

Ova molitva odjek je molitve njegove majke na samrti, koju je Karlo u dobi od šest godina vidio kako odlazi u nebo uslijed teškog poroda: „Bože moj, neka bude volja tvoja, a ne moja.“ Ove posljednje mamine riječi utisnule su se u njegovo srce i ostale su tamo, čak i kada su ih prekrile prašina i blato napaćene mladosti.

Siguran sam da u ovom trenutku naš Mali brat, sada sveti Karlo od Isusa, ne očekuje naš pljesak, već se raduje ako se i mi predamo Bogu, sretan je ako se prepustimo Njegovoj presvetoj volji. Možemo to odmah učiniti, obnavljajući svoje predanje Bogu, bez straha, poput djece. To je najbolji dar koji mu možemo dati za njegovu kanonizaciju.

Pozivam svakoga da učinimo ovaj čin predanja u dubini svoga srca.

Ako smo to iskreno učinili, sada smo u Očevim rukama gdje se nalazi i Karlo i s njim cijeli nebeski Jeruzalem. Gotovo zaboravljamo križeve koje još uvijek moramo nositi na ovoj zemlji.

Za one malobrojne koji ga ne poznaju,  reći ću nekoliko riječi o njegovom prilično burnom životu. Već u dobi od šest godina ostaje bez oba roditelja i prihvaćaju ga stričevi, a posebno rođakinja Marija, koja mu postaje poput druge majke. Duboko obilježen gubitkom roditelja, postaje zatvoren i suzdržan te se od svoje 14. godine, malo pomalo, udaljava od Crkve i gubi vjeru.

Piše: „12 godina nisam ništa poricao, niti sam vjerovao u bilo što, očajavajući pred istinom i više ne vjerujući ni u Boga, nijedan dokaz mi se nije činio dovoljno jasnim… U 17. godini u meni je bila samo sebičnost, taština, pakost, želja za zlom, kao da sam poludio … Bio sam u mraku noći. Više nisam vidio ni Boga ni ljude: vidio sam samo samoga sebe.”

I ovo će mu iskustvo omogućit da bolje razumije one koji su daleko od Boga i da se osjeća s njima kao brat! Koliko je danas „očajnih pred istinom“ koji više ne vjeruju „ni u Boga“! Na poticaj djeda, Karlo se prijavljuje u vojsku, ali je izbačen zbog jedne ljubavne pustolovine. Međutim, kada je saznao da su njegovi drugovi poslani na težak zadatak u Tunis, zatraži da bude ponovno primljen. Suosjećanje prema suborcima i ljubav prema avanturističkom životu potaknuli su ga da se vrati u vojsku.

Nakon spomenutoga pohoda na Karlu je red da ostane u vojarni, no to mu se nije sviđalo, kao što je i zapisao: “Mrzim život u vojarni… Puno više volim iskoristiti svoju mladost putujući; na taj način barem učim i ne gubim vrijeme.” Zahvaljujući pozamašnom nasljedstvu koje mu je ostavio djed, odlučuje tako ponovno napustiti vojsku i kreće u novu avanturu, ovaj put u Maroko, ali ne više kao vojnik, nego kao istraživač.

No, Bog ga uporno čeka. Vrativši se svojoj obitelji kako bi pripremio objavu zbirke svojih pustolovina i otkrića u Maroku, Karlo se razbolio. Ponovno se povezuje s Bogom i Crkvom, prije svega zahvaljujući lijepom svjedočanstvu i ljubavi svoje rođakinje koja ga prima kao izgubljenog sina.

Jedno putovanje u Svetu zemlju bilo je ključno za otkrivanje njegova poziva. Odlučio je pristupiti redovnicima trapistima, ali ubrzo shvaća da to nije njegov put. Njegovi poglavari to shvaćaju i Karlo dobiva dopuštenje da napusti samostan i da se nastani u Nazaretu, blizu samostana sestara klarisa. Želi nasljedovati Isusa, ali vjeruje da nije pozvan slijediti ga u javnom životu. Štoviše, želi ga nasljedovati u privatnosti, jednostavnosti i skrovitosti: „Žudim živjeti život koji sam naslutio, predosjetio, hodajući ulicama Nazareta kojima je stupao i naš Gospodin, siromašni obrtnik, izgubljen u poniznosti i nepoznatosti“, zapisao je nakon svoga prvog putovanja u Svetu zemlju.

Uvjeren je da je njegov poziv originalan i da će ga drugi slijediti. Stoga, iako je još bio sam, piše Pravilo Isusove male braće: „Napisao sam jedno vrlo jednostavno pravilo upravo kako bih u nekoj pobožnoj osobi potaknuo želju za obiteljskim životom, koji u središtu ima posvećenu hostiju.“ Obiteljski život, odnosno bratstvo i klanjanje, dva su stupa njegova poziva.

Ali, Karlo dobro zna da bez svećenika ne može biti ni posvećene hostije, pogotovo u pustinji, kamo sanja otići. Stoga se vraća u Francusku kako bi se pripremio za svećeničko ređenje i nakon godinu dana je zaređen za svećenika.

Njegov odnos s Isusom raste i on nastavlja slijediti unutarnji glas: „Čim sam postao svećenik, osjetio sam se pozvanim otići k ‘izgubljenim ovcama’, najnapuštenijima, najzapostavljenijim dušama, da ispunim zapovijed ljubavi prema njima: ‘Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici.’“

Tko su te izgubljene ovce? On sam odgovara: „Znajući iz iskustva da nijedan narod nije napušteniji od muslimana u Maroku, u alžirskoj Sahari, zatražio sam i dobio dopuštenje da pođem u Béni Abbès, malu oazu u alžirskoj Sahari, na granici s Marokom.“

U Béni Abbès dolazi 28. listopada 1901. godine i tamo se nastanjuje da u pustinji bude brat muslimanima te počinje otkrivati što znači ovaj poziv: „Želim priviknuti sve stanovnike zemlje da me smatraju svojim bratom, svojim univerzalnim bratom… da moj dom počnu zvati ‘Bratstvo’, a to je tako slatko…“

Nakon nekoliko godina onuda je prolazio biskup koji je bio zadužen za Saharu i govorio mu o plemenu Tuarega, pastirskima nomadima koji žive nešto južnije. Nikada im nitko nije govorio o Isusu i Karlo se stavlja na raspolaganje da ode k njima. Piše: „Za širenje Evanđelja spreman sam ići na kraj svijeta i živjeti do sudnjega dana…“

Nakon više godina boravka među Tuarezima, Karlo osjeća napast obeshrabrenja jer ne vidi rezultate, ali ustraje u vjeri: „Sutra se navršava deset godina otkako sam slavio misu u samotištu Tamanrasset! Nema ni jednog jedinog obraćenika! Treba moliti, raditi i biti strpljiv.”

U međuvremenu, vrtlog Prvoga svjetskog rata stiže i u pustinju. Oružje i nasilje ne štede ni nomadske logore.

Predvečer 1. prosinca 1916., dok je kao i obično radio, čuo je kucanje na vratima: bio je to čovjek kojemu je često pomagao. On mu je mirno otvorio, ali su ga odmah izvukli, vezali mu ruke i noge, dok je skupina razbojnika pljačkala kuću. Buka dolaska vojnika na devama uznemirila je petnaestogodišnjeg mladića koji ga je čuvao: ispalio je metak iz puške i Karlo je pao na zemlju. I tako je izdahnuo. Ubio ga je nepoznati, uplašeni i naoružani dječak.

Evanđelje koje smo čuli dobro izražava Karlovu duhovnost: njegovu intimnost s Bogom, njegovo prijateljstvo s Isusom, ljubav prema bližnjemu: „Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga“ (Iv 15,15).

Na prekretnici smo u odnosu između Isusa i njegovih učenika. Do sada su  smatrani „slugama“, sada ih naziva „prijateljima“!

Zašto „prijatelji“, a ne više „sluge“? Što se dogodilo? Isus im je otkrio tajnu Božjega života: „Priopćih vam sve što sam čuo od Oca svoga.“ Samo se prijateljima povjerava ono najintimnije. A koja je to tajna koju je Isus priopćio? To je nova zapovijed: „Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. (…) Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“ (Iv 15,9-10.12)

Vjerni sluga čini sve što gospodar od njega traži, ali ne zna zašto. Čak i vjerni prijatelj, poput sluge, radi ono što gospodar želi, ali to čini jer mu je gospodar dobro objasnio što od njega traži. Sluga je slijepo poslušan, iz dužnosti, prijatelj je poslušan iz ljubavi, svjesno. To je ta velika razlika. Karlo je shvatio da je Ocu nešto posebno važno: da ljubimo jedni druge, kao u Presvetom Trojstvu. Taj život Trojstva Isus je došao priopćiti svojim prijateljima. Zbog toga se Karlo mogao smatrati Isusovim prijateljem i osjećati se bratom sviju.

Molimo Gospodina, po zagovoru svetog Karla od Isusa, da iskusimo Očevu ljubav, onu ljubav koju želimo preliti na svakog našeg brata i sestru da, kao što je Isus obećao, „moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna“ (Iv 15,11).