Propovijed biskupa Komarice na Stepinčevo u banjolučkoj katedrali

Draga braćo i sestre u Kristu Spasitelju,

Vjerujem da Vam je svima poznato, kako mi, kao članovi Kristove hodočasničke, na zemlji putujuće Crkve, častimo na poseban način – kao svece i blaženike – one članove Crkve iz ranijih vremena, koji su nam svojevrsni uzori u načinu življenja svoje vjere, u njihovim borbama i nastojanjima oko zaštite i promicanja Božjih zapovijedi, tj. nauka Kristovog Evanđelja i oko zauzimanja za vremenito i osobito za vječno dobro svojih suvremenika.

Također je od pamtivijeka praksa među Kristovim vjernicima da se oni u svojim potrebama utječu u zagovor tih Božjih miljenika, koji ih mogu – a sigurno i hoće – zastupati pred Kristovim licem, kojega gledaju sada u sretnoj vječnosti.

Oni – svećenici i blaženici − su se i tijekom svoga ovozemaljskog života oslanjali na Božja obećanja, koja su – kao i mi – nalazili u tekstovima svetopisamskih knjiga.

Malo prije smo i mi saslušali poruke iz novozavjetnih knjiga – Poslanice Hebrejima i Evanđelja sv. Mateja, te iz starozavjetne knjige Psalmi. Ti su tekstovi predviđeni za liturgijsko slavlje spomendana jednog mučenika Crkve Kristove. Takav je bio i blaženi Alojzije, čiji spomendan danas slavimo.

Zadržimo se – najprije − kratko na tumačenju tih tekstova i na njihovom značenju za naš osobni život.

U odlomku Poslanice Hebrejima prepoznajemo brižnost autora te poslanice za duhovni život, odnosno za spasenje svih onih Kristovih vjernika, kojima on zbori i tumači Božju riječ.

Vjerski život kršćanina je najčešće ugrožen – i to izvana i iznutra. Izvana mržnjom, progonom, obespravljenošću na razne načine, a iznutra duhovnim zamorom, osjećajem prividne odsutnosti Spasitelja, odnosno njegovog obećanog dolaska. Čitateljima ove poslanice se poručuje da se trebaju sjećati svoje prošlosti, ali ujedno gledati i u svoju budućnost. Prošlost, pa i vlastita često je kod kršćana obilježena bolnim i teškim životnim nedaćama, nepravdama i progonstvima, ali i vjerničkom utjehom, vjerničkim radostima i lijepim događanjima, koje ništa nije spriječilo, nije uništilo, niti može uništiti, jer je u njima bio sām neuništivi Bog, Spasitelj i Usrećitelj svojih stvorenja, konkretno čovjeka.

A što se tiče budućnosti nas kršćana i ona pripada Bogu koji je isti – tj. neuništiv – isti i jučer, i danas, i sutra, i koji je obećao ponovo doći „suditi sve žive i mrtve, i njegovoj vladavini, njegovom Kraljevstvu neće biti kraja“ – kako to, zajedno s Crkvom Kristovom ispovijedamo u Vjerovanju.

U ovom kratkom vremenu našeg življenja na zemlji – dok iščekujemo Kristov ponovni dolazak, valja nam biti postojanima; valja nam izdržati u vršenju volje Božje. „Ne gubite, dakle pouzdanja!“ (r.35) – potiče nas apostol Pavao u ovoj poslanici. A onda, oslanjajući se na tvrdnju starozavjetnog proroka Habakuka, on tvrdi da Božji „pravednik živi od vjere“, tj. on će zbog svoje vjernosti Bogu i zbog svoje postojanosti u vjeri, biti spašen!

U saslušanim riječima starozavjetne knjige Psalmi, iz Psalma 126 prepoznajemo Božje djelovanje u povijesnim usponima i  padovima Božjeg izabranog naroda, te vjeru tog naroda u Božje djelovanje i Božju trajnu skrb. Podsjećanje na povijesne događaje pomaže narodu da podnosi svoju sadašnjost i da sačuva svoju nadu u sigurnu budućnost. Suze i radost Božjeg naroda nalaze svoj vrhunac, svoje pravo značenje i ispunjenje u križu i uskrsnuću Spasitelja ljudskog roda Isusu Kristu.

U toj i takvoj vjeri hodočastimo ovom zemljom i mi, sadašnji članovi Božjeg, novozavjetnog izabranog naroda, članovi Kristove Crkve.

Važnu za nas poruku ima i ovaj ulomak druge novozavjetne knjige, koji smo saslušali, tj. riječi apostola i evanđeliste Mateja, iz poznatog Isusovog „Govora na gori“, koji se označava i kao Isusova “blaženstva“.

„Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo  nebesko!“ (Mt 5,10) Ovdje je riječ o ne bilo kojem progonstvu; a progonstava raznih vrsta i iz raznih motiva je bilo u svakom vremenu. Ovdje se radi o Božjoj pravdi, za kojom bogobojazni ljudi gladuju i žeđaju, a koje Isus također naziva blaženima: „Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!“ (r.5.)

Radi se ovdje o najispravnijem životnom stavu; o pravdoljubivosti, o istinoljubivosti – za što i Isus sām dobro zna. Zna također, da ta pravdoljubivost i istinoljubivost i te kako mogu biti povod za neprijateljstvo, za mržnju i za progon. To je On i sam osjetio u svome vlastitom životu, a slično je doživio i njegov veliki Preteča i Krstitelj, sv. Ivan!

Isus nedvosmisleno obećaje zadobivanje nebeskog kraljevstva, odnosno veliku plaću na nebesima svakome tko, kao njegov sljedbenik, tj. tko zbog svoje vjernosti Isusu i njegovom Evanđelju bude doživio tijekom svoga zemaljskog života poruge, zlo, laži, klevete, krive osude, nepravde, zatvor i progonstvo iz svoga životnog okruženja.

Isusovo obećanje nije nikakva jeftina utjeha, nego je najveće što Bog može udijeliti svojem vjernom stvorenju – čovjeku. To je tajna trajnog uspjeha i Krista i njegovih vjernih sljedbenika, tijekom cijele povijesti Crkve – od vremena apostolā do naših dana!

Znali su za tu objavljenu Božju istinu i brojni članovi Kristove Crkve u našem hrvatskom narodu tijekom svih prošlih stoljeća njegove dramatične povijesti. Oni su u toj istini bili poučavani od svojih duhovnih pastira – svećenikā i biskupā – a onda su i oni sami, kao roditelji, poučavali svoju djecu i unučad te druge svoje bližnje.

Jedan od takvih vjerodostojnih Isusovih učenika i suradnika, kojega Isus po svojoj Crkvi ubraja među svoje blaženike, i kojemu je namijenio veliku, neprolaznu plaću na nebesima, tj. u vječnosti – bio je i blaženi pastir drevne Zagrebačke nadbiskupije iz sredine prošlog stoljeća – nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac.

Njega je prije 25 godina tadašnji Kristov namjesnik na zemlji, sveti papa Ivan Pavao II, svečano podigao na čast oltara, proglasivši ga „blaženim“ i povjerivši ga kako reče: „sjećanju svojih sunarodnjaka s blistavim znamenjem mučeništva“.

U svojoj propovijedi, na misi beatifikacije, sveti je papa izrekao i ove, za nas smjerodavne riječi: „Isus Krist, Dobri Pastir je za blaženog Alojzija Stepinca bio jedini Učitelj: Kristov je primjer sve do kraja nadahnjivao njegovo ponašanje, te je on položio život za stado, koje mu je bilo povjereno u posebno teškom povijesnom razdoblju (….) On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. U njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled, ištući njegov zagovor.“

Na svršetku svečanog slavlja, papa je posebno „srdačno“ pozdravio sve nas, pristigle iz BiH, da bismo, kako je naglasio, „podijelili radost proglašenja blaženim zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, koji je u posebno teškom razdoblju nedavne povijesti bio sigurni vođa za sve katolike ovih krajeva i branitelj progonjenih“.

Podsjećam vas da je ovaj sveti čovjek pohodio i našu biskupiju u nekoliko navrata i bio u svim njenim krajevima kao i u drugim biskupijama naše zemlje. Jednom prigodom je rekao ovako: „Mi Hrvati sa sjevera niti smo zaboravili, a nećemo nikada ni zaboraviti na Hrvate u drugim krajevima…, a pogotovo ne na Hrvate u bih, jer su oni bili i ostaju dio naše velike hrvatske obitelji…Kad god se radi za obranu naših vjerskih i narodnih prava i ideala mi smo jedno i ostat ćemo jedno. I kao Hrvati i kao katolici ostajemo jedna duša i jedno srce!“

Vi, drage sestre i braćo u Kristu, koji ste najstariji među nama ovdje večeras, bili ste mala djeca one davne ratne 1943 godine, dakle prije 80 godina, kada je blaženi Alojzije pred svojom katedralom i mnoštvom okupljenih vjernika Kristovih u propovijedi svojoj izrekao – u to vrijeme izuzetno odvažne proročke riječi:  „Mi nismo niti želimo biti bilo čija politička trublja, koja prilagođuje svoj glas časovitim željama i potrebama pojedinih stranaka ili pojedinaca. Mi smo uvijek naglašavali i u javnom životu principe vječnoga zakona Božjega, bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavcima ili kome drugome (…) Mi smo za poredak, koji je napisan ne na neraspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj, prstom Boga živoga. Temelj je toga povratka Gospodin Bog, koji se ne gubi u paragrafima, kao zemaljski zakonodavci, već je čitav poredak sažeo u deset riječi, deset Božjih zapovijedi. Bogu smo dužni dati čast i slavu, jer je naš Stvoritelj. Roditeljima, poglavarima i domovini ljubav, poslušnost i žrtvu ako ustreba. Naš bližnji zvao se kako mu drago, nije šaraf u državnoj mašini, bila ona obojadisana crveno ili crno, sivo ili zeleno, nego je slobodno dijete Božje, brat naš u Bogu.“

Vjerujem da vam nije teško prepoznati u sadržaju porukā iz današnjih svetopisamskih čitanja, kao i u riječima iz propovijedi našega Blaženika – životne situacije – i svoje vlastite – i brojne druge naše katoličke braće i sestara naše i ranijih generacija – iz ovoga našeg grada, naše biskupije i naše zemlje! Isto tako vam nije teško prepoznati i brižnost i zauzetost vaših duhovnih vođa i pastira tijekom izuzetno dramatičnih prošlih nekoliko desetljeća, tj. vremena rata i poraća. I oni su se trudili – i uz Božju pomoć i uspjeli – kao i naš Blaženik biti vjerodostojni Kristovi suradnici, branitelji i promicatelji Božjih zapovijedi, Božje časti i ljudskog dostojanstva svakog čovjeka, bez razlike, i to kako u zgodno tako i u nezgodno vrijeme. (Usp. 2 Tim 4,2)

U jednom vremenu i okolnostima neslobode i straha, i njih je-slično kao i bl. Alojzija –  krijepila istina i sloboda Kristovog Evanđelja, a u svijetu laži, obmane i gaženja Božjih Zakona oni su bili istinski svjedoci vjere i vjernosti Kristu, sve do žrtvovanja vlastitog života zbog obrane i zaštite života povjerenih im Kristovih vjernika. Tako su – uz Božju pomoć – postali najblagoslovljeniji doprinos naše Mjesne Crkve  plodnosti opće Crkve. Za to trebamo  Bogu biti zahvalni i ujedno biti zahvalni što takav njihov primjer možemo – kao svojevrsni miraz – ostaviti budućim generacijama katolika u ovom gradu, kraju i zemlji.

Vjerujem da njihov iskreni trud oko vremenitog i vječnog dobra vas, Kristovih vjernika, kao i njihova molitva za vas neće biti uzaludni; da će barem svako deseto zrno njihovih riječi, koje su bile oslonjene na Božje riječi, pasti i da je već palo na plodno tlo u vašim srcima, i da donosi i da će donositi i u budućnosti obilan plod u našoj župi, u našem gradu, u našoj biskupiji i u našoj zemlji!

Molimo večeras Krista, Dobrog Pastira, našeg Božanskog Učitelja, da po zagovoru svoga vjernoga sluge, bl. Alojzija, pomogne i našoj biskupiji da u njoj nikada ne ponestane ni svećenika, ni redovnika, ni vjernika laika Blaženikove postojane vjere, vjernosti, istinoljubivosti i pravdoljubivosti!

Blaženi Alojzije, moli za nas!

Amen