Euharistijsko slavlje predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s apostolskim nuncijem u BiH mons. Luigijem Pezzutom, zatim nadbiskupom koadjutorom vrhbosanskim i apostolskim upraviteljem Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomom Vukšićem i biskupom mostarsko-duvanjskim i apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim mons. Ratkom Perićem.

U koncelebraciji bilo je 13 svećenika među kojima sjemenišni poglavari i profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gvardijan Franjevačkog samostana na Bistrik fra Stipan Radić i župnik župe sv. Ignacija Lojolskog na Grbavici p. Krešimir Djaković. Među koncelebrantima bio je i mons. Franjo Topić, počasni predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak koje je uzelo sv. Ćirila i Metoda za svoje nebeske zaštitnike. Na Svetoj misi sudjelovao je i veći broj sestara Služavki Malog Isusa na čelu s provincijalnom glavaricom s. M. Anom Marijom Kesten i sestre drugih družbi te drugi vjernici.

Tijekom mise asistirali su i liturgijsko pjevanje animirali bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa predvođeni vlč. Markom Stanušićem.

Pozdrav kardinalu Puljiću, nunciju Pezzutu, nadbiskupu Vukšiću, biskupu Periću i svim prisutnima uputio je rektor preč. Zdenko Spajić te podsjetio da se ove 2020. godine navršilo 125. godina od početka gradnje sjemenišne crkve sv. Ćirila i Metoda.

„Osim monumentalnosti, jedna od njezinih karakteristika je i to da je vjerojatno jedina crkva u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a možda i u cijeloj BiH, koja još uvijek nosi tragove ratnog stradanja ali i mrlje propadanja tijekom svoga dugog postojanja. Mnoge župne zajednice, čak i one male i razasute, u puno kraćem vremenu svoga postojanja gradile su i obnavljale svoje crkve. Nerijetko su to činili darovima svojih župljana koji su davno odselili ali su ostali povezani sa svojom crkvom u kojoj su krštavani, krizmavani, vjenčavani… te su trajno ostali djeca crkve u svojem rodnom mjestu. Djeca ove crkve nisu u njoj krštavana, ali jesu nebrojeno puta kroz dugi niz godina nanovo rađana u sakramentu pomirenja”.
“U ovoj crkvi nije bilo krizmanih slavlja, ali jest bilo nebrojeno mnoštvo euharistijskih slavlja u kojima su tijekom svoje priprave za svećeništvo sudjelovale generacije i generacije bogoslova. U ovoj crkvi nije bilo vjenčanja, ali jest bilo i bit će misa u kojima ćemo se opraštati od svoje subraće svećenika prije nego i mi dođemo na red. Danas stavljam u zagovor sv. Ćirila i Metoda molitvu da bi sinovi ove crkve udružili svoje htijenje i sredstva kako bi se u godinama što dolaze započelo vraćati stari sjaj ovoga zdanja čija je gradnja koštala više nego gradnja katedrale. Slavimo ovo misno slavlje na čast naših nebeskih zagovornika i kao zahvalu za darove koje nam je dobri Bog udijelio u protekloj godini“, kazao je rektor Spajić.

U prigodnoj propovijedi kardinal Puljić prisjetio se svojih srednjoškolskih dana.
„Bilo je to potkraj 1963. godine kada sam pohađao drugi razred sjemeništa na Šalati u Zagrebu. Tada smo čuli divnu poruku svetoga Ivana XXIII. povodom 1.100. obljetnice poslanja svete braće slavenskih apostola. Tada nisam znao puno o njima dvojici, ali su nam isusovci rekli nekoliko riječi o njima i tako me zainteresirali za dvojicu slavenskih apostola iz Soluna koji su poznavali su slavenski jezik te su uspjeli doći među slavenske narode i donijeti im poruku evanđelja“, kazao je kardinal Puljić te podsjetio da je knez Rastislav poslao molbu da mu iz Bizanta pošalji misionare.
„Ćiril i Metodije poznavali su slavenski jezik pa već dolaze pripravni, a donijeli su i pismo glagoljicu. Znanstvenicima prepuštam traženje odgovora na pitanje, jesu li ga to pismo oni smisli smislili ili netko drugi. Donijeli su slavenskim narodima prijevod dijela Svetoga Pisma, obrednike i liturgijske knjige. Narod je rado prihvatio naviještanje evanđelja na svom jeziku. Tada je nastala zavist na Zapadu pa su ih optuživali za krivovjerje jer su se do tada u liturgiji koristila samo tri jezika: hebrejski, grčki i latinski. Oni su uveli slavenski jezik i glagoljicu”.

“Papa Nikola I. pozvao ih je da dođu u Rim, ali je u međuvremenu umro pa ih je primio papa Hadrijan II. Dolazeći papi Hadrijanu II. Ćiril i Metodije ponijeli su relikvije, moći svetoga pape Klementa koji je bio treći papa po redu. Relikvije toga mučenika ponijeli su sa sobom s Istoka odakle su i došli pa su ih onda donijeli u Rim. Relikvije su svečano dočekane u Rimu. Papa je vidio da je riječ o pravovjerju i odobrio je liturgiju na slavenskom jeziku. Konstantin, koji je u vrijeme zavjetovanja uzeo ime Ćiril, obolio je i umro je u Rimu i svečano sahranjen u crkvi sv. Klementa u kojoj su se nalazile moći ovoga sveca. Metodije biva zaređen za biskupa i poslan u Srijemsku Mitrovicu da bude nadbiskup za slavenske narode“, rekao je kardinal Puljić ističući da su pape i biskupi budili svijest o vrijednosti ove dvojice apostola. Posebno je spomenuo papu Leona XIII. koji je uputio encikliku o svetoj braći „Grande munus“ kao i svetoga Ivana Pavla II. koji ih je proglasio suzaštitnicima Europe”.
Kardinal Puljić spomenuo je i kardinala Haulika koji je izdao poslanicu u kojoj opisuje apostolsko djelovanje sv. Ćirila i Metodija kao i đakovačkog biskupa Strossmayera koji je dao urediti kapelicu u crkvi svetoga Klementa u Rimu gdje se nalaze relikvije svetoga Ćirila.

„Danas slavimo slavenske apostole. Premalo znamo vrjednovati one koji su nam vjeru donijeli. Premalo znamo vrjednovati i kulturu iz koje je nikao jezika, a narod koji ima svoj jezik, ima i svoj identitet… U Crkvi je često politika blokirala širenje evanđelja i to ne samo u prošlosti nego je bolest svih vremena da se politika na neki način želi nametnuti i time često blokira širenje evanđelja. Zato je jako važan duh koji su njih dvojica čuvala, a to je veza s rimskim biskupom. Time su sačuvali vjernost i jedinstvo. Zato u zbornoj molitvi molimo da evanđelje bude ono koje izgrađuje jedinstvo Crkve, bilo lokalne sveopće Crkve, jedinstvo s rimskim biskupom i jedinstvo na terenu u duhu evanđelja. Crkva na poseban način želi vrjednovati upravo taj misijski duh koji je pokrenuo i slavenske apostole. Na Drugom vatikanskog saboru posebno je naglašena ta inkulturacija, odnosno da se evanđelje donese u kulturu naroda, da im se govori njihovim jezikom“, kazao je kardinal Puljić.

„Posebno bih želio u ovome vremenu ukazati na potrebu da naš narod posegne za evanđeljem, za Svetim Pismom, da istinski u toj Božjoj riječi nađu utjehu, izvor nade i hrabrosti za život. Često javno mnijenje ubija nadu. Zato nam je potreban izvor nade, a to je riječ Božja koju treba ljudima naviještati na način da im bude izazov. Prevažno je shvatiti da riječ Božja treba proći kroz oči i doći do srca, a iz srca izvire snaga koja pokreće da možemo svjedočiti svoju vjeru. Uvjeren sam da je duh koji je širio biskup Strossmayer, šireći pobožnost prema ovoj dvojici slavenskih apostola, bio nadahnuće i nadbiskupu Stadleru da napravi ovu divnu crkvu u čast svetih Ćirila i Metoda i da u katedrali podigne oltar posvećen njima dvojici. Ne smijemo taj duh zanemariti upravo radi poslanja koje su oni imali: donijeti čovjeku riječ Božju, izvor života i nade“, poručio je kardinal Puljić, a prenosi u nedjelju 5. srpnja Katolička tiskovna agencija (KTA).