O. Hans Zollner: Na drugim kontinentima do sada jedva da je bilo ikakvih istraživanja o zlostavljanjima

Ne postoji nijedna druga organizacija na svijetu koja zahtijeva nacionalne smjernice, stvara koncepte zaštite i provodi preventivne edukacije, kaže stručnjak za zaštitu maloljetnika Hans Zollner. No dosljedne reakcije na sustavne uzroke još uvijek uglavnom nedostaju, a proces sveobuhvatnog suočavanja tek počinje i tamo gdje je već započeo, primjerice u Njemačkoj, SAD-u i Francuskoj.

„U mnogim drugim zemljama diljem svijeta, suočavanje sa zlostavljanjem nije propalo, jer problem nije ni započeo u dijelovima Latinske Amerike, Afrike i Azije“, kaže Zollner. Crkva je bila pionir u tome što je u nekim zemljama bila prinuđena naručiti znanstveno plodna izvješća o zlostavljanjima. „Međutim, Crkva svakako nije pionir u medijskom predstavljanju, a nažalost ni kada je riječ o raspravi o rezultatima. Nije pionir u konzekvencama koje bi se morale izvući s temeljnog sustavnog gledišta“, rekao je Zollner.

Obradu istraživanja treba shvatiti opsežnije nego tek pojašnjenje u pravnom smislu. „Mnogi crkveni poglavari i mnogi drugi u Crkvi misle da se toliko toga već dogodilo kada naručite stručno mišljenje, navedete brojke i slučajeve, kada čujete propovijed o tome ili napišete pismo pomirenja. Ali to često nije ono što pogođeni razumiju obradom”, kaže Zollner. Prije svega im je stalo do toga da „budu primijećeni, saslušani i egzistencijalno prihvaćeni“. Pogled na institucionalne, administrativne i organizacijske, a time i sistemske veze, tek je vrlo rudimentaran. „Treba ih promijeniti“, naglašava Zollner.

Kad je riječ o sustavnim uzrocima, ne treba vjerovati da postoje „automatizmi u smislu čarobnih rješenja“ s kojima će sve biti u redu, poput ukidanja obveznog svećeničkog celibata. Münsterska studija o zlostavljanjima jasno je pokazala da se ne radi samo o svećeničkom vodstvu, već i o ljudima u župama: „Mnogi su nešto znali, gledali na drugu stranu i čak umanjivali slučajeve zlostavljanja. Cijela Crkva mora promisliti i naučiti, a ne samo nekoliko biskupa. Često relevantni zakoni već postoje, samo ih treba primijeniti.“

Sve u svemu, Zollner vidi vrlo izmiješanu stvarnost u Crkvi i u društvu: „U Crkvi još uvijek ima zataškavanja i onih koji žele otkriti stvari. Ima onih koji se zalažu za prevenciju i ima onih koji kažu: Ovo dosad je već dobro. Ima onih koji slušaju žrtve, a ima i onih koji ne ulažu baš vremena i energije u to.“ U Vatikanu, međutim, veliki broj ljudi načelno shvaća koliko je pitanje o zlostavljanjima hitno u Crkvi. „Ali postoji i taj talijanski kontekst: ljudi ovdje vole pritajiti probleme. Ne žele se baviti neugodnim stvarima“, kaže Zollner.

Zollner je izrazio žaljenje što Crkva ima problema s jezikom i razumijevanjem zbog svoje krize u području spolnog morala. Stoga, ona ne može prenijeti ono što razumije pod zdravom i integriranom spolnošću. „Zapravo, bilo bi dobro da se o temi roda više čuje glas Crkve i Pape“, uvjeren je isusovac. Potreban je uravnotežen pristup naspram „izrazito ideološki nabijenih populističkih ideja ljevice ili desnice“. Biološki gledano, 99,5 posto ljudi su ili muškarci ili žene: „Mislim da je ekstremna gender pozicija, da je spolnost isključivo društveni konstrukt, zapravo u suprotnosti s kršćanskom slikom čovjeka. Najvažniji razlog za to je što takva rodna slika potpuno podcjenjuje tjelesnost ljudi. Nije sve otvoreno i na slobodno biranje.“ Ako spolnost i rod postanu tek igračka slobodne volje, postaje teško povući granice i objasniti zašto određeni pozicije nisu prihvatljive. To se odnosi na pedofiliju, na primjer, gdje postoji rizik da se takve preferencije vrate u raspravu kao moguće, prihvatljive spolne orijentacije. Katolička Crkva mora raditi na tome da ponovno zauzme srednju poziciju u društvenim i političkim raspravama o rodu.