Biskup Petanjak predvodio misu na spomendan Gospe Lurdske

Na početku misnog slavlja riječi pozdrava i dobrodošlice okupljenim vjernicima i svećenicima uputio je novi osječki gvardijan fra Juro Šimić na poseban način ističući da se Gospa Lurdska štuje u župama i samostanima braće kapucina zato jer su upravo oni prvi bili promicatelji te marijanske pobožnosti u našim krajevima. U tome se na poseban način istaknuo veliki fra Bernardin Nikola Škrivanić koji je i sam bio sinovski odan prema Majci Božjoj te je kao provincijal boraveći u Rijeci organizirao prvo nacionalno hodočašće u Lurd, a u Rijeci je pokrenuo izdavačku kuću dobre štampe s nazivom „Miriam“ te izgradio velebnu crkvu Gospe Lurdske na Žabici želeći i na taj način imitirati Lurd i propagirati Lurdsku pobožnost, istaknuo je fra Juro.

Posebno je pozdravio predsjedatelja misnog slavlja biskupa Petanjka ističući da je Osijek grad njegove mladosti jer je upravo boraveći kod osječkih kapucina završio srednju školu, tu je dobio svećeničko i redovničko zvanje, te je i prije samog imenovanja za krčkog biskupa djelovao u Osijeku kao gvardijan te u koji uvijek rado navrati.

U nastavku donosimo u cijelosti homiliju biskupa Petanjka.

Neću vam reći ništa novo što već ne znate, jer sva Marijina ukazanja koje je Crkva priznala kao autentična, ostala su u okvirima evanđelja. Marija u pojedinim vremenima posvješćuje važnost Isusove poruke i naglašava ono što smo mi ostavili po strani ili se jednostavno opustili u svojoj vjeri i krenuli krivim putem, a ona kao brižna i zabrinuta majka bojeći se za naše spasenje pronalazi načina kako da nas upozori.

Stoga bi naša prva reakcija za njezinu zabrinutost trebala biti bar jedno: „Hvala ti Majko za tvoju ljubav koju nam neprestano svjedočiš i posreduješ na tolike načine.“

Podsjetimo se da se Gospa Lurdska ukazala samo 18 puta, 1858. i da je prvo ukazanje bilo na današnji dan u podne, a posljednje na blagdan Gospe Karmelske, 16. srpnja iste godine. Vidjelica kojoj se Gospa ukazala bila je Bernardica, a imala je 14 godina. Gospa je veoma malo govorila. A od onog što je govorila, Bernardica je prenijela tek koju riječ.

Promotrimo tih nekoliko ključnih riječi i iz njih izvucimo pouku i poruku za sebe.

1. Gospa je govorila dijalektom. Kad bi se ovdje ukazala najvjerojatnije bi to bila ikavica, moguće? Može izgledati čudno, a zapravo je pedagoški veoma poučno. Bernardica kojoj se Gospa ukazala bila je veoma siromašna i boležljiva, praktički nepismena, koja je tek tada počela ići u školu i učiti čitati i pisati, a Lurd je bio beznačajan gradić na granici Francuske i Španjolske s četiri tisuće stanovnika.

Pouka je očigledna: Gospa se, baš kao i Gospodin Bog kroz cijelu povijest spasenja, prilagođava čovjeku. Stalo mu je da ga čovjek tog vremena razumije, jer ako ga ne razumije kako će ga slijediti i kako će od njega učinit. Bog je isti i njegova objava je ista, ali način na koji se objavljuje ovisi o povijesnim okolnostima, o kulturi vremena, o intelektualnom stupnju osobe kojoj se objavljuje.

Bog nikada ne vrši nasilje nad čovjekom. Nikada ga na silu ne mijenja, nego mu se prilagođuje. Zato je i Gospa Bernardici govorila na dijalektu i jeziku i načinu na koji je ova priprosta četrnaestogodišnjakinja mogla razumjeti. I da progovori nama sada, svakome bi govorila drugačije.

2. Gospa se ispočetka uopće nije predstavila tko je. I Bernardica je o njoj govorila u srednjem rodu: Ono. Ono sam vidjela, ono mi je reklo,… ali je rekla da je to biće, to ono, kao prekrasna mlada djevojka čija se ljepota jednostavno ne može uspoređivati s bilo kojom ljepotom koju je poznavala. Kakva je tu poruka?

Vječnost se razlikuje od vremenitosti i nebo od zemlje. U nebu i u vječnosti nema prostora i vremena. Nema povijesti i godina. Čovjek je onakav kakav je u sebi, u svojoj nutrini. Ako je dobar ostaje vječno mlad i lijep, jer je vanjština odraz unutarnje ljepote.

S tim u vezi je i ime kojim se Marija predstavila tek na šesnaestom ukazanju, pred sam kraj svojih ukazanja i to na blagdan Blagovijesti, 25. ožujka 1858. Na Bernardičino inzistiranje i na nagovor župnika da je pita kako joj je ime, Gospa je rekla na dijalektu: „Ja sam Bezgrešno začeće.“ Bernardica to nije razumjela nego je trčala i ponavljala.

To je Marijin identitet. To je njezino pravo ime. Nije ti pravo ime ono koji su ti drugi dali kad si se rodio, nego ti svojim životom sebi stvaraš ime. Po ponašanju postaješ prepoznatljiv. Po tome će te povijest pamtiti. Marijino je ime ono što je ona u svojoj duši i u svome srcu: „Bezgrešno začeće.“ to je po Bogu i po sebi. Po Božjem je daru unaprijed oslobođena iskonskog grijeha, a po svome maru i trudu je ono što je sama postigla, da i u cijelom životu bude bez grijeha. Bog nas uvijek pretječe svojim darovima, ali nam time pokazuje što i od nas očekuje. Nešto je Božji dar, nešto je naš ljudski mar.

3. Gospa se svaki put ukazala s krunicom u ruci i Bernardica je kod svakog susreta s njom molila krunicu. Molitva je naš najistinskiji susret s Bogom. Molitvom ulazimo u komunikaciju s Bogom.

Uz molitvu Gospa poziva na pokoru, obraćenje i molitvu za grešnike. Bog i grijeh ne idu zajedno. Marija se predstavlja kao Bezgrešna, i poziva i nas na istu bezgrešnost koju smo ne zaslužno dobili na krštenju. Tu smo svi postali bezgrešni. I Gospa poziva na molitvu i pokoru za obraćenje grešnika. Najviše molimo kad za druge molimo, jer time pokazujemo da u sebi imamo Duha Božjega. Jer Bogu ne treba ništa. Sve što čini, čini radi nas i našeg spasenja. Zato i mi kad god molimo za drugog najbliži smo Bogu jer u sebi pokazujemo Božje lice i Božje stavove. Molimo za sreću i spasenje bližnjega. To što molimo za drugoga udijelit će i nama samima Otac nebeski.

4. I na koncu poziv na obraćenje je uvijek suvremen. Svaka se generacija mora obraćati. I svatko od nas se svaki dan mora obraćati. Ne može se čovjek obratiti jednoć zauvijek i to iz razloga što svaki dan donosi nove izazove. Što je obraćenje? Obratiti se znači napustiti, ostaviti, izaći iz jednog svijeta i ući u drugi. I taj drugi svijet nije po našem izboru, nego dolazi od Boga. Nažalost, naše kršćanstvo i naša vjera su danas u veoma velikoj pogibelji ne samo radi nas samih, nego i radi općega mijenja koje vlada u svijetu pa i u samoj Crkvi, jer sve više idemo prema razvodnjavanju evanđelja. Umjesto da se obraćamo i svoj život prilagođavamo Kristovom evanđelju, da nas ono oblikuje, obraća, mijenja, priprema za život koji je puno puta nemilosrdan, da se možemo nositi sa svim izazovima života i svijeta, mi to evanđelje prilagođavamo našim komocijama i zato kad naiđe prvi problem, prva kušnja, mi smo gotovi. Gubimo tlo pod nogama, propadamo, ne znamo se nositi sa životom.

Ako se ne znamo sad kad nam je još dobro i lako, što će biti kad nadođu pravi problemi? Isus Krist nas poziva da mi napustimo našu logiku i prihvatimo Božju. Zato govorimo o novom svijetu i novom stvaranju. To nije svijet kakvog mi želimo. Nego kakvog nam Isus donosi. Moramo napustiti svoje okvire i sheme i prihvatiti Božje. Nije moguće ući u novi poredak, a zadržati u glavi i u srcu stare misli, stare osjećaje, stara očekivanja, staru pobožnost. Isusov poziv na obraćenje vrijedi za sva vremena i za svakog čovjeka i za svaki dan.

Zbog naše nestalnosti, obraćenje nikad ne završava. Svijet se svaki dan mijenja i mene Isus Krist poziva da ja u svim tim promjenama prepoznajem i njegovu prisutnost i njegov prst. Svaki dan umiremo nečemu starom i rađam se nečem novom. Tako se postaje svetim. To je Božja i Marijina želja. Zato se ukazuje: da nas pozove na svetost i da budemo sveti. Amen.

Na kraju mise gvardijan je zahvalio biskupu na dolasku te na poticajnim riječima u homiliji. Zahvalio je i zboru svetog Josipa iz Osijeka koji je svojom pjesmom animirao liturgiju te svećenicima i vjernicima koji su došli na slavlje, ali i na dane devetnice koji su prethodili samom blagdanu a koju su vodili fra Marijan Ligenza, vlč. Dražen Radigović i vlč. Siniša Paušić.