„Missa chrismatis uvijek je tako lijepo i posebno slavlje; snažno, svečano i bremenito okupljanje čitavoga prezbiterija naše Nadbiskupije, i to na Dan ustanove svećeništva i euharistije, na Veliki četvrtak, u majci svih crkava naše Nadbiskupije, u prvostolnici sv. Petra, apostola u Đakovu“, rekao je mons. Hranić započinjući slavlje.

Misu posvete ulja slavio je u zajedništvu s pomoćnim biskupom Ivanom Ćurićem, umirovljenim nadbiskupom Marinom Srakićem te s oko 130 svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, među kojima su bili i ovogodišnji jubilarci. Pozdravljajući sve okupljene svećenike, nadbiskup je posebno pozdravio mons. Tomislava Đukeza, voditelja Ureda za statistiku u Prvoj sekciji Državnoga tajništva u Rimu, mons. Većeslava Tumira, tajnika Apostolske nuncijature u Tokiju i mons. Ivicu Pažina, predstojnika Nacionalnoga katehetskog ureda.

S posebnim bratskim pijetetom i zahvalnom mons. Hranić prisjetio se čak desetorice svećenika, šestorice dijecezanskih svećenika te četvorice redovnika koji su dio svoga svećeničkog i redovničkog života poklonili Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, a koje je Gospodin pozvao k sebi u razdoblju od prošlogodišnjeg Velikog četvrtka do danas. To su: vlč. Nikola Jelić, vlč. Zlatko Rajčevac, vlč. Zoran Vukoja, vlč. Branimir Mađarac, vlč. dr. Slavko Platz, vlč. Adam Boričić, o. Ante Lozuk, SJ, fra Oktavijan Nekić, OFM, fra Branimir Kosec, OFM, te fra Stanko Mijić, OFM Conv.

Zahvalnost i čestitka jubilarcima

U homiliji nadbiskup Hranić je istaknuo da za snagu od Boga koja ih nosi i vodi kroz svećenički život posebno zahvaljuju četvorica svećenika koji ove godine obilježavaju zlatni svećenički jubilej – 50. godišnjicu svećeničkog ređenja, a to su: vlč. Franjo Bodonji, župnik u Ladimirevcima; vlč. Stjepan Buček, umirovljeni župnik župe Trnjani; vlč. Slavko Vranjković, župnik župe Nuštar te vlč. Marko Bubalo, umirovljeni župnik župe Tordinci, koji zbog zdravstvenih razloga nije nazočio misnom slavlju.

Srebrni svećenički jubilej – 25. godišnjicu svećeničkog ređenja slave: vlč. mo Ivan Andrić, profesor crkvenoga pjevanja na đakovačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu i regens chori đakovačke prvostolnice; vlč. Zoran Ćosić, bizovački župnik; preč. Ivan Lenić, đakovački župnik; vlč. Tomislav Kovačić, duhovnik u Domu za starije i bolesne osobe u Osijeku te vlč. Dinko Kalmar, voditelj Hrvatske katoličke misije u Ottawi, koji također nije nazočio misnom slavlju. Nadbiskup Hranić je istaknuo da je gotovo punih proteklih 25 godina kao svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije služio i djelovao i mons. Fabijan Svalina, koji je jesenas imenovan za biskupa koadjutora Srijemske biskupije, a zajedno s njima bio je, kao svećenik tadašnje Đakovačke i Srijemske biskupije, zaređen i doc. dr. Ivica Čatić, koji se je poslije osamostaljenja Srijemske biskupije odlučio inkardinirati u tu biskupiju i koji je kao župnik u Rumi istodobno ostao i profesor biblijskih znanosti na KBF-u u Đakovu.

Svećenički život i djelovanje – udioništvo u djelu spasenja

Osvrćući se na naviješteni ulomak iz Evanđelja po Luki, nadbiskup Đuro je rekao: „Draga braćo svećenici, kad Isus naviješta da se danas ispunilo ovo Pismo; kad objavljuje da je došao Duh definitivnog oslobođenja, on aludira na temeljnu istinu i zahtjev. A ta istina je sljedeća: tijekom cijelog svog poslanja on je oslobađao zatvorenike, siromašne, slijepe i potlačene ovoga svijeta. Svaka Isusova gesta i riječ bile su radosna vijest života i punine za ljude; radosna vijest koja uvijek kulminira u Uskrsu radikalne preobrazbe ljudskog bića. Odatle proizlazi i zahtjev za nas njegove blagovjesnike danas. Isusove geste i riječi, djelovanje Duha u njemu i po njemu trebamo nastaviti mi kroz naš svećenički život i svjedočanstvo. A naše riječi, geste i stavovi su blagovijest samo u mjeri u kojoj mi iscjeljujemo srca slomljena, zarobljenicima proglašavamo slobodu, potlačenima nosimo oslobođenje; u mjeri u kojoj mi pružamo ulje radosti umjesto ruha žalosti i pjesmu zahvalnicu umjesto duha očajna.“

Naglašavajući da „svećeničko služenje, dakle, nije i ne sliči nekom svjetovnom ‚job-u‘, nego su naš svećenički život i djelovanje naše osobno udioništvo u djelu spasenja do smrti poslušnoga Sina Božjega i na sliku njegove potpune darovanosti iz ljubavi na križu, što zahtijeva i troši našu osobnu energiju, naše zdravlje, naše slobodno vrijeme i čitav naš život“, mons. Hranić je istaknuo: „Punomoć nam ne daju ljudi, nego Krist i naša pokretačka snaga nije u nama, nego u Kristu.“

Citirajući Hansa Ursa von Balthasara: „Svećenik je čovjek koji je u Bogu postao tako sebi nevažan, da mu je samo On važan“, đakovačko-osječki nadbiskup je kazao: „Zbog toga je svećenik toliko i tako običan i tako hranjiv kao kruh, od kojega svatko može sebi uzeti jedan komadić. Bog ga je izabrao da poput njegova utjelovljenoga Sina Isusa Krista svoj život stavi u službu Crkve.“

Razdavati sebe – darovati život, snagu, ljubav, strpljenje i praštanje

Podsjetio je zatim da missom chrismatis Isus svećenike poziva u „blagovalište na katu“ da ih podsjeti da su kao svećenici rođeni iste večeri kad je ustanovljena i euharistija, kako bi kao predsjedatelji i djelitelji euharistijskog kruha dijelili i razdavali sami sebe. „Koji to od nas nije osjetio zahtjevnost primljenog poslanja blagovjesnikom biti siromasima i proglašavati godinu milosti Gospodnje u tzv. okazionalnim susretima s crkveno rubnim vjernicima u župnom uredu koji prigodom traženja sakramenata nisu spremni ni na kakav iskorak iz svojih poimanja i stavova, niti iz svoje distanciranosti i kritičnosti prema nama svećenicima?! Kako je teško ostati pribran i blag te tu prigodu iskoristiti za blagohotni dijalog koji bi postupno mogao prerasti u početak povratka Crkvi i ne dopustiti si da svojom ikojom riječju ili postupkom otežamo dijalog ili ih gurnemo još dalje od Crkve i od sebe! Naše je svećeničko služenje blagovijest siromasima i oslobođenje sužnjima u onoj mjeri u kojoj svojim župljanima velikodušno poput Isusa peremo noge i u kojoj im darujemo svoj život, snagu, ljubav, strpljenje i praštanje“, rekao je đakovačko-osječki nadbiskup i poručio: „Zračimo Duhom Isusove evanđeoske blagovijesti ukoliko težimo njegovom prijelazu kroz smrt u život i njegovom Uskrsu.“

Uslijedila je obnova svećeničkih obećanja, a zatim je nadbiskup posvetio krizmano ulje i blagoslovio katekumensko i bolesničko ulje. Liturgijsko pjevanje predvodio je zbor svećenika i bogoslova uz orguljsku pratnju vlč. Brune Diklića, studenta liturgijske glazbe u Rimu.

Svećeničko zvanje je i zahtjevno i veličanstveno

Prije završnog blagoslova nadbiskup je još jednom čestitao jubilarcima i uručio im prigodne darove. U ime čitavog prezbiterija, napose u ime ovogodišnjih jubilaraca, prisutnima se obratio vlč. Vranjković, župnik u Nuštru, rodnom mjestu nadbiskupa Hranića. Ističući da je bio župnik u rodnim mjestima trojice biskupa – i nadbiskupa Marina, i pokojnoga biskupa Ćirila te sada nadbiskupa Đure, vlč. Vranjković je rekao: „Nije danas lako nijedno zvanje. Zvanje svećenika je zahtjevno, zvanje svećenika je nešto veličanstveno, ali treba se odricati.“ Iskazao je potom zahvalnost nadbiskupima Hraniću i Srakiću, biskupu Ivanu i zlatomisnicima; svećenicima koji slave srebrni jubilej poželio je da požive i dočekaju i dijamantne jubileje, a svima prisutnima čestitao je Uskrs.