Misa Večere Gospodnje u Osijeku

Suslavio je mons. Većeslav Tumir, tajnik Apostolske nuncijature u Tokiju, domaći župnik, mons. Adam Bernatović, župni vikar Blaž Jokić, a posluživao je đakon Nikola Klemen. Liturgijsko pjevanje animirao je Mješoviti konkatedralni zbor uz vodstvo s. Branke Čutura, uz orguljsku pratnju Dalibora Ratića.

Podsjećajući da ovom večeri započinje Vazmeno trodnevlje – muka, smrt i uskrsnuće Gospodina, pomoćni biskup Ćurić pozvao je na početku misnoga slavlja brojne prisutne vjernike da budu zahvalni za dar svećeništva i euharistije te potaknuo: „Pokušajmo ova tri dana biti duboko, duboko ozbiljni, zamišljeni razmatrajući, jer istinu svoje vjere i njezino svjetlo ne možemo prepoznati samo na nekoj površini. Moramo u dubinu, u samu istinu događaja, u samu istinu svoje povezanosti s Isusom, osobne povezanosti s Isusom. Razmatrajmo o tome, molimo na tu nakanu i to svjedočimo, da ta ozbiljnost onda provre našom nadom koja svjedoči radost života, onog neumrloga, besmrtnoga, što ga primamo u Isusu Kristu.“

Radikalni Božji iskorak u Isusu

Započinjući homiliju, biskup Ivan prisjetio se trenutka pobožnog euharistijskog klanjanja u jednoj osječkoj župi tijekom kojega se odvijala pohvala Bogu, riječima jedne od „novijih“ duhovnih pjesama O velik je Bog – a koja potiče na istinit i ispravan vjernički stav, nadahnut istinskim religioznim štovanjem Boga – jedinoga, svemogućega i vječnoga – kako poučava biblijski nauk i apostolska predaja Crkve. O velik je Bog – ta je ispovijed vjere resila već izabrani narod Izraela i odvajala njihovu vjeru od svih poganskih religija, naglasio je mons. Ćurić te uputio da u upravo takvu neokrnjenu istinu i vjernički stav – dolazi navještaj Božjih djela u Isusu Kristu. Naglašavajući radikalni Božji iskorak u Isusu, koji je trajni lik Božji, ali se „nije kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom“, mons. Ćurić je pitao: „Primjećujem li odakle sada, u Isusu kreće svjedočanstvo Božje snage i ljubavi, njegove veličine, moći, neizmjernosti?“ Zatim je rekao: „Od Njegova najdubljeg i najintimnijega ulaska u stvarnost našeg ljudskog života, od Njegove potpune bliskosti našem ljudskom životnom putu – našim potrebama i nesavršenostima, našoj malenosti; tako očitoj krhkosti našega postojanja, naše sreće i sigurnosti, naše ispunjenosti i našega mira. Jedan je i jedini zakon što ga Isus stavlja pred nas, u kojemu se potpuno prigiba do nas i u kojemu nas istim „zakonom“ prihvaća, obnavlja i uzdiže, a to je zakon ljubavi – ponizna Kristova ljubav – naš poziv i poslanje.“

Zapovijed ljubavi propisana vlastitim primjerom

Podsjećajući na početak naviještenog evanđeoskog ulomka: Isus je ljubio svoje, one koje mu je Otac dao, koji ostaju u svijetu, do kraja ih je ljubio, biskup Ivan je rekao: „Do kraja – to znači da Isus ljubi do potpunog predanja. I nema ničega što bi se ispriječilo toj ljubavi“, a zatim je naglasio: „Zapovijed ljubavi i služenja, vidimo, Isus ne propisuje nekim svečanim manifestom i proglasom, nekim hladnim obvezujućim nalogom, veće sasvim jednostavno i blisko – svojim konkretnim vlastitim primjerom. On skida ogrtač i uklanja sa sebe svaku zaštitu, svaku i najmanju distancu. Svojim nam primjerom pokazuje da ljubiti znači izložiti se i približiti se drugome, uočiti njegove sasvim konkretne potrebe i poslužiti ga.“

U nastavku je rekao: „Dok budemo večeras znakovito ponavljali Isusov čin pranja nogu prema dvanaestorici muževa iz ove župe koji znakovito večeras vrše službu apostola, spomenimo se, koliko god iskrenije možemo, baš te Isusove ponizne ljubavi i držimo to pri srcu, u srcu, uvijek, trajno. Obnavljajmo svoje razumijevanje tog Isusova primjera i poziva, poziva nama da prihvatimo taj Njegov primjer i da ga nasljedujemo. Tako je očito, u brojnim oznakama našeg suvremenoga životnog stila, prilika u kojima živimo, da smo gladni neposrednosti, blizine i jednostavnosti; otvorenosti i pristupačnosti, spremnosti za nesebično ponizno služenje, na ljubav i dobročinstva bližnjima, a to znači – kako nas Isus uči – prema svakom čovjeku, posebno prema onima koji pate – bolesnima, napuštenima i siromašnima, u naše dane osobito prema onima koji su ucviljeni, tako teško pogođeni ratom u Ukrajini i bilo kojem drugom kraju svijeta.“

Iz euharistije se Crkva rađa

Spomen-čin Kristove Posljednje večere poziva da rastemo u odazivu poziva na ljubav, rekao je mons. Ćurić i naglasio: „Kao što tjelesna hrana služi da se obnove naše tjelesne snage, euharistija u nama učvršćuje to djelo i put Kristove ljubavi. Darivajući nam se u euharistiji Krist oživljuje našu spremnost na ljubav i osposobljuje da se ukorijenimo u zajedništvu s njim i nasljedovanju njegovih dijela.“ Svoju homiliju zaključio je riječima: „Sve što Crkva ima, nalazi se u euharistiji. Sve što čovjeku vjere potrebno, nalazi se tu. Zato nam je važna euharistija. Ona je riznica u kojoj je sve blago spasenja, za svakoga čovjeka i čitavu ljudsku povijest. Iz euharistije se Crkva rađa, za konkretno ostvarivanje poslanja u našem svijetu. U isto je vrijeme euharistija ne samo za danas, nije samo spomen na prošla Kristova djela, već je predokus nebeske slave. I dok slavimo euharistiju, mi znamo – Gospodin je tu, doduše, zaogrnut prilikama kruga i vina, ali u euharistiji i prihvaćajući Krista svojim životom, mi čitamo i živimo u dubokoj istini – da iščekujemo „blaženu nadu“, moleći da svi prispijemo besmrtnoj, nebeskoj slavi.“

Misa Večere Gospodnje završena je prijenosom Presvetoga Oltarskog Sakramenta na pokrajnji oltar. Uslijedila je Getsemanska ura – jednosatno klanjanje pod vodstvom župnog vikara Jokića, uz nazočnost đakona Klemena i pjevanje Župnog zbora mladih pod vodstvom vjeroučiteljice Krunoslave Lukač.