„Dok ovih dana obilazimo groblja i molimo za naše drage pokojnike, večeras kao katedralna župa, u katedrali naše Đakovačko-osječke nadbiskupije, na ovom euharistijskom slavlju na osobit se način spominjemo pokojnih biskupa koji su se svojom službom i svojim pastirskim biskupskim djelovanjem na neki način ugradili u njezin život i povijest: od bosanskog biskupa Vladimira iz 12. stoljeća pa nadalje, koji su rezidirali u Bosni, do bosanskog biskupa Ponse koji je iz Bosne došao u Đakovo i njegovih nasljednika u Đakovu prije otomanske okupacije, zatim preko biskupa uglavnom franjevaca koji su nosili titul bosanskog biskupa, a skrivali se po različitim mjestima i samostanima, zatim bosanskih biskupa u Đakovu nakon oslobođenja Slavonije od Turaka, preko đakovačkih ili bosanskih i srijemskih biskupa do blagopokojnog biskupa Ćirila, predšasnika u biskupskoj službi našeg nadbiskupa Marina. Na kraju ćemo se spustiti i do grobova nekih od njih, uglavnom iz novije povijesti naše biskupije“, rekao je nadbiskup Hranić uvodeći u slavlje.

Započinjući homiliju prisjećanjem na Mohačku bitku 1526. u kojoj je bio ubijen bosanski biskup Juraj Paližna, a područje ove biskupije palo je u ruke Otomanske vlasti, mons. Hranić iz kronotakse bosanskih te đakovačkih ili bosanskih i srijemskih biskupa odlučio je pozornost skrenuti na biskupa Nikolu Ogramića. Razlog tomu jest navršenih 350 godina od njegova imenovanja, a na uočnicu Velike Gospe 2021. navršit će se 320 godina od njegove nasilne smrti u Đakovu, u njegovu skromnom domu, uz bivšu Hadži-pašinu džamiju pretvorenu u katedralu.

Mons. Hranić uputio je kako se biskup Nikola Ogramić–Olovčić rodio 1835., a papa Klement X. potvrdio je njegovo imenovanje bosanskim biskupom 1671. Za biskupa je vjerojatno bio zaređen u Ljubljani. Bio je posljednji bosanski biskup u porobljenoj Slavoniji, imenovan za vrijeme otomanske okupacije, koji zbog toga nije mogao doći u svoje biskupsko sjedište u Đakovo, ali je kroz 30 godina svoje biskupske službe bio svjedok i aktivni sudionik promjena važnih za budućnost Slavonije i povijesti ove biskupije, koji je doživio oslobođenje Slavonije od Turaka te je postao prvi biskup koji se nakon 150 godina otomanske vladavine u Slavoniji ponovno nastanio kao rezidencijalni biskup u Đakovu.

Između ostaloga, mons. Hranić uputio je kako se biskup Ogramić u Đakovu trajno nastanio 1690. Kao katedralna crkva služila mu je Hadži-pašina džamija na mjestu današnjega Bogoslovnog sjemeništa. Uz nju je bila prislonjena kuća u kojoj je stanovao. U tim veoma teškim uvjetima nastojao je organizirati pastoralni život biskupije s preostalim katolicima, koji su se vratili iz šuma, brda i drugih zbjegova, te su si podignuli kolibe za stanovanje. Usporedo s tim, katolička raja iz Bosne bježala je u oslobođenu Slavoniju i Hrvatsku. Katolici iz Bosne, obespravljena raja, nailazili su na posebno dobar prijam biskupa Ogramića, a kasnije i njegovih nasljednika, koji će ih češće uzimati u svoju zaštitu.

Biskup Ogramić održao je čak dvije biskupijske sinode: prvu 1690. u Đakovu, a drugu 1697. u Slavonskom Brodu. Po zaključcima sinode u Slavonskom Brodu vidi se da je želio uvesti red u biskupiju i provesti propise i odredbe Tridentskog sabora, uputio je mons. Hranić.

„Iako je biskup Ogramić došao u Đakovo s carskom potvrdom nekadašnje Kolomanove darovnice, ipak je njegovim dolaskom u Đakovo došlo do novih napetosti zbog župa: s jedne strane s beogradskim, srijemskim, pečuškim i zagrebačkim biskupom, koji su imali svoje interese, s druge strane s franjevcima, koji su bili podvojeni za i protiv bosanskog i zagrebačkog biskupa. Slavonsko-bosanski franjevci su pristajali uz Ogramića, a slavonsko-zagrebački najprije uz zagrebačkoga, da bi s vremenom postali neodlučni, te konačno, uglavnom, pristali uz Ogramića, ali to nažalost više nije utjecalo na promjenu situacije te je zagrebačkom biskupu potvrđena jurisdikcija nad velikim dijelom Slavonije. Kad se osnovala Vojna krajina, biskup Ogramić morao se s Generalatom u Osijeku boriti i za Đakovštinu. Na kraju mu je ostala Đakovština, ali samo područje njegovoga biskupskog vlastelinstva, koje je bosanskom biskupu poklonio još herceg Koloman u 13. stoljeću prije dolaska Turaka. Ipak, i u takvim je okolnostima biskup Ogramić nastojao organizirati biskupiju, i u tomu je velikim dijelom i uspijevao“, rekao je nadbiskup.

U noći 14. kolovoza, uoči Velike Gospe 1701., nasilno je ubijen u svom domu najvjerojatnije od razbojnika, koji su došli opljačkati ga i ukrasti što se kod njega nađe, kazao je.

„Bio je najprije pokopan u svojoj katedrali, bivšoj Hadži-pašinoj džamiji, no njegova franjevačka braća su nekoliko mjeseci kasnije, 12. prosinca te iste godine prenijeli njegovo tijelo u franjevačku crkvu u Našice, gdje je njegov grob ostao sačuvan u prezbiteriju sve do danas. Očevidci su s čuđenjem zabilježili da je njegovo tijelo u trenutku prijenosa iz Đakova u Našice, iako su prošla 4 mjeseca od smrti, bilo kao da je tek umro. Možemo reći da je biskup Ogramić bio veliki borac za dobrobit svoje tada Bosanske biskupije i biskupskog sjedišta u Đakovu. Kroz 30 godina doista vodio je svoje stado ‚sjajući zracima nauke i svetosti‘ kako to stoji napisano na njegovu grobu“, dodao je nadbiskup Hranić.

Misu zadušnicu suslavili su pomoćni biskup Ivan Ćurić, umirovljeni nadbiskup Marin Srakić te svećenici na službi u središnjim ustanovama nadbiskupije.

Nakon mise biskupi i svećenici, praćeni vjernicima, uputili su se u kriptu katedrale. Nadbiskup Hranić ondje je predmolio molitvu za pokojne biskupe te je blagoslovio njihove grobove.