„Ako ikoje riječi mogu pokušati označiti ono što se je dogodilo među nama po Isusovom rođenju u Betlehemu, onda su to riječi Ivanova evanđelja što smo ih upravo čuli: ‘Svjetlo u tami svijetli, i tama ga ne obuze’. Riječ je o tami, noći i svjetlu. Čini nam se kao da vidimo ispred sebe jaslice, gdje Betlehemska špilja svijetli usred tame svijeta. Tame su u nama i oko nas. One slabe nadu i volju za životom te nas ošamućuju sa blještavim ponudama i reklamama, ili strahovima i prijetnjama, a oduzimaju nam sposobnost da ozbiljno mislimo o temeljnom smislu našega života“, misli su kojima je nadbiskup započeo svoju homiliju, nastavljajući kako je i današnje vrijeme ispunjeno tamom straha i nesigurnosti: Zaraza, koju je prouzročio koronavirus, brzo i duboko mijenja naše odnose i život. Stoga vapimo za svjetlom i spasenjem odozgor, od Boga.

„Primjećujemo kako se u ljudskim životima i društvu tako često ponavlja ono isto što se nekoć dogodilo s Herodom i njegovim podanicima: da postajemo sami sebi dostatni, usredotočeni isključivo na sebe, svoja postignuća, mogućnosti i potrebe te, na kraju, nesposobni ‚vidjeti‘ Boga, otkriti ga i susresti. Očarani samima sobom više ne želimo biti ‚njegova svojina‘, njemu pripadati i živjeti onu najdublju istinu: da je čovjek biće zajedništva s Bogom. A bez Boga se u našim životima produbljuju doživljaji praznine i besmisla, osamljenosti i napuštenosti, niče gorčina u srcu, pretače se i u naše međusobne odnose te u zajednicama i čitavim društvima rastu napetosti i nagomilavaju se razlozi za podjele i sukobe“, rekao je nadbiskup Hranić.

Dodao je kako odbijajući Boga, mi zatvaramo vrata svoga srca i bližnjima, osobito siromasima i slabima. A posljedice toga tako su očite: od zatvorenosti daru života i teške demografske slike naših sela i gradova, do osjećaja nesigurnosti, nedostatka solidarnosti i dijaloga, što, nadalje, pogoduje korupciji, iskorištavanju vlastitih zaposlenika i bezosjećajnosti prema onima koji su prisiljeni raditi i nedjeljom, sve do besperspektivnosti, nezaposlenosti i siromaštva.

Okupljene vjernike nadbiskup je podsjetio na radosnu vijest: Božja ljubav veća je od naše zatvorenosti! „Bog dolazi da nas prosvijetli i otvori za dobrotu, za uzajamno slušanje i uvažavanje, za solidarnost, za bračni i obiteljski, za unutardruštveni i međunacionalni dijalog; da nas pomiri sa sobom i međusobno kako bismo bili bliže sebi i jedni drugima; da nas otvori jedne za druge…  Dolazi nas otvoriti za iskustvo ljubavi koja se daruje bez računice, za dobrotu i solidarnost sa svakim čovjekom, za samoprijegornu ljubav prema svome i svakom drugom narodu te za odgovornost prema budućnosti“, rekao je nadbiskup.

Nada je srce Božića!

Pri kraju homilije, nadbiskup se osvrnuo na aktualnu pandemiju koja nam je pokazala kako Kristova milost djeluje u ljudskim srcima te je naglasio: „Izričemo našu zahvalnost svima onima koji se žrtvuju, i po cijenu vlastitoga života, za spas i zdravlje svih nas. Od liječnika i medicinskih sestara, preko tehničkoga bolničkog osoblja i čistačica, sve do drugih djelatnika u raznim područjima društvenoga života, uslužnih djelatnosti, i javnog reda i mira. No, zahvalni smo im ne samo za ono što oni čine, nego i za oni što oni jesu: za nadu koju bude u svima nama da božićno dijete Isus i danas djeluje u našim ljudskim srcima, da Bog nije digao ruke od nas, da će pobijediti dobro, da ljudi nisu samo sebični i zli, nego da ima toliko dobrih i plemenitih ljudi i koji tako svojim životnim svjedočanstvom ne dopuštaju nadi u našim srcima da ona prestane živjeti. I da je nada božićna moć. Ona oslobađa od sebičnosti straha i udobnosti – ovdje i sada. Nada je srce Božića!“

Osim umirovljenog nadbiskupa Marina Srakića, koncelebrirala su još osmorica svećenika.

Svima okupljenima na slavlju, umirovljenom nadbiskupu Marinu, ostalim svećenicima i časnim sestrama, svima kojima je teško i svim ljudima dobre volje, nadbiskup Hranić je na kraju čestitao Božić, sa željom da se u srcima vjernika nikada ne ugasi božićna nada.