Večernji je susret priređen u povodu objavljivanja knjige „Istina i laži o kanonu ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti“ i osmišljen autoričinim polemičnim interaktivnim predavanjem. U dobrodošlici je predsjednica UKI-ja prof. dr. sc. Ružica Pšihistal kratko predstavila znanstveni opus teatrologinje Nikčević s više od stotinu znanstvenih članaka objavljenih u zemlji i svijetu, šest antologija (američke, hrvatske te hrvatske ratne i poratne drame) te jedanaest autorskih knjiga o američkoj, europskoj i hrvatskoj drami.

„Do umirovljenja je Sanja Nikčević predavala povijest drame na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Danas je vanjska predavačica na Katoličkom sveučilištu. Dvostruka je dobitnica Fulbright stipendije, aktivna u međunarodnim i hrvatskim strukovnim udrugama. Dobitnica je više značajnih nagrada za svoje knjige koje imaju svjetski odjek. Knjiga Mit o Krleži. Krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu (Matica hrvatska, 2016.) izazvala je odjeke u Hrvatskoj. Sanja Nikčević je odlikovana je 2000. Redom hrvatskog pletera, a 2018. na Danima kršćanske kulture dobila je nagradu Andrija Buvina. U posljednje vrijeme istražuje odnos kazališta i svjetonazora te zagovara povratak katarze i naše pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti. Zato je pokrenula novu, obiteljsku izdavačku kuću i istoimenu knjižaru Citadela libri, specijaliziranu za kazalište i povijest, u kojoj objavljuje kvalitetna dramska djela što afirmiraju temeljne ljudske vrijednosti, kao i teoriju koja definira pojmove i daje odgovore na važna životna pitanja“, rekla je Pšihistal.

Uvodeći u izlaganje, Nikčević je razložila kako „Citadela libri“ (mala Utvrda knjiga) ima misiju promicati pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti, a ona se ujedno bavi onim što voli afirmirajući dobro te je u tom smislu istaknula, jedno od pet ukoričenja predočenih osječkoj publici, knjigu Rajmunda Kuparea Prebivao je među nama – Tri suvremena prikazanja o jednom davnom događaju, razloživši kako je jedna od triju drama, ona o Kristovom rođenju, biblijska zanimljiva priča i odličan način druženja obitelji u adventsko vrijeme te se čitatelj u sadržaju može lako pronaći. „Umjetnički kanon je službeni popis najvrjednijih djela povijesti i sadašnjosti koje dijeli cijela Europa, ali i ‘upute’ za prosuđivanje umjetničkog djela. On određuje interpretaciju starih djela i epoha, utječe na način pisanja novih djela kao i naše prosuđivanje svakog djela. No, kanon je još važniji – on određuje naše poimanje stvarnosti! Od antike do danas umjetnički kanon glavne struje odražava vladajući svjetonazor i vode se velike bitke oko toga“ rečeno je.

U izlaganju je, teoretičarka po vokaciji, dr. sc. S. Nikčević istraživački dokazala teze ‘opipljive’ u knjizi Istina i laži o kanonu: vladajući europski umjetnički kanon nije oduvijek i nije najbolje što imamo; kriteriji ulaska djela u kanon nisu umjetnički nego izravna posljedica slijeđenja vladajućega svjetonazora i njegove hijerarhije vrijednosti; kanon se nameće i danas vrlo jasnim zahtjevima tema i poruka; slijeđenje suvremenog kanona dovelo je umjetnost u slijepu ulicu; imamo pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti! Pokazala je i po čemu se u umjetnosti ogledaju suprotstavljeni kršćanski i sekularistički svjetonazori koji i danas vojuju i preko kazališnih dasaka te zašto su neke suvremene kazališne izvedbe za nju negledljive –  naprosto jer u njima nema lijepoga, dobroga, svetog;  nema Božjega.

“Kršćanski svjetonazor definira naš odnos: prema onome iznad nas (Božji naum, Bogu, životu nakon smrti) i nastanku cijelog svijeta kao takvog, njegovoj materijalnoj i duhovnoj dimenziji; naš odnose prema onome oko/izvan nas (država, svijetu, društvu, politici) i široj zajednici kojoj pripadamo te naš odnos prema nama samima (obitelj), o onome u nama (tko sam i što je smisao mog života). U tim je odnosima vrijednost: ljubav, služenje/dužnost, poslušnost. Karakteristike triju (su)odnosa su: smisao, stabilnost, čast/doličnost. Iz toga proizlazi hijerarhija vrijednosti društva. Sekularistički svjetonazor i hijerarhija vrijednosti: o onome iznad nas – priroda, oko nas – društvo, a o nama samima se govori kao o pojedincu, dok su karakteristike: evolucija, napredak i sloboda. Predstavnici toga odnosa su: znanstvenik (vrijednost – istina/spoznaja/ja), intelektualac (kritika/hrabra) i ja (pobuna).

Problem je što su prije 2. svjetskog rata smjerovi rušili vrijednosti kršćanskog svjetonazora, ali i nakon pobjede ne afirmiraju svoje vrijednosti nego i dalje ruše. Umjetnost koja samo ruši, a ništa ne afirmira sužava se. Umjetnost je lijepa, dobra, istinita, pročišćava emocije, ima katarzu.. Suvremeni kanon ima dvije dimenzije – ili vrijeđa ili sablažnjava… loše. Kanon odražava i formira naš svijet. Umjetnost formira, moćna je, pogotovo kazalište. Ona nas određuje. Kazalište je dva puta krenulo iz svetog. I od antike do danas glavna struja uvijek održava vladajući svjetonazor i pod njegovom je brigom. Sadašnji kanon je promjena svjetonazora, a ne kvalitete. Svaki svjetonazor proizlazi iz vrijednosne matrice. Nije grijeh pisati iz motrišta svjetonazora… Nije istina da umjetnost uvijek održava svjetonazor/politiku. Otkrila sam stotine izvrsnih drama izbačenih iz kanona“, kazala je Nikčević te pripomenula kako je poslije 2. svjetskog rata provedeno ‘čišćenje’ od kolaboracionizma (služenja neprijatelju) i počišćeno je mnoštvo profesora, katoličkih intelektualaca, umjetnika, novinara o čemu je godinama istraživao i pisao (i u Glasu Koncila) povjesničar književnosti Vladimir Lončarević.

Nastavljajući govor o suvremenom kanonu Nikčević je razložila kako poruka/svjetonazor postaju „imanentne vrijednosti“ književnosti, a kanon nesmiljeno vlada, protjeruje sve drugo bez rasprave i bez usporedbe. „Loša je vijest to što u cijeloj Europi vlada poslušnost svjetonazoru, kanonu čak i jače nego političarima, a zašto? U nas su iznimke na rubovima: Rajmund Kupareo, Ivan Zirdum, Šimun Šito Ćorić, Ivo Pervan, Nino Škrabe, Krešimir Tičić/Mario Nardelli… U umjetnosti ne možeš zatrti dobro. Dvojica (Škrabe i Nardelli) su osamdesetih godina pisala pod pseudonimom. Publika traži drukčiji program, željna je dobrih predstava! Predstava duhovne tematike. Dobra je vijest pobuna publike pa imamo Festival kršćanskog kazališta koje je pokrenuo svećenik Josip Blažević, od 1991. Pasionsku baštinu u Zagrebu (Jozo Čikeš), u Splitu Dane kršćanske kulture (Verbum) od 2005., u Križevcima od 2009. Susrete hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva ‘Stjepan Kranjčić’ (Tanja Baran), Dane Kalmana Mesarića u Prelogu (Mirjana Hržić) od 2014., Festival radosne kulture (FRKA) u Virovitici od 2015. (Roman Tripalo). Umjetnost traje 2.500 godina, sveta je, dobra, lijepa, didaktična (uči o životu) i ojačava (katarza). No, pitanje je što smo mi učinili sa svojim talentima? Zato imamo izdavačku kuću s lijepim, dobrim, svetim, kvalitetnim dramama. Publika je željna dobrih predstava“, zaključila je teatrologinja Sanja Nikčević, praćena pljeskom odobravanja.

Susret je završen druženjem članstva UKI-ja uz upoznavanje s izdanjima Citadele libri i pratećim kulturološkim događajima.

Naslovnica knjige predstavljene u Osijeku

Sanja Nikčević govori o kanonu u umjetnosti