Slavlje liturgije časova:
Jutarnja molitva: petak, 10. rujna 2021.
(prijevod homilije s talijanskog)

Čitanje: 2 Kor 12, 9b – 10

Uzorita gospodo kardinali, preuzvišena gospodo biskupi,
draga braćo prezbiteri i đakoni,
drage sestre i braćo u Kristu!

1. Današnje Kratko čitanje koje nam je predloženo u Liturgiji časova uvodi nas u Božju logiku, onu logiku koja će svoj vrhunac imati u otajstvu Križa, koje preokreće naše uobičajena uporišta. To je put kojim je prošla Utjelovljena Riječ, a koji i sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima opisuje sljedećim riječima: „Lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom“ (1 Kor 1, 27 – 29).

Apostol Pavao se, dakle, ne hvali vlastitim postupcima, nego djelovanjem Krista koji djeluje i u ljudskoj slabosti. Izražava paradoks da se božanska snaga i moć spasenja potpuno očituju u slabosti: „Kad sam slab, onda sam jak“ (2 Kor 12, 10).

2. Draga braćo i sestre, često u Svetome pismu upravo slabi, maleni prepoznaju Boga i znaju ga slijediti. Puno puta su događaji, kako u Starome, tako i u Novome zavjetu, u kojima se kuša slabost i siromaštvo, postali prilikama u kojima se Bog objavljuje. Vidimo to, na primjer, kad se Ilija uputio u pustinju i sjeo iscrpljen, sa željom da umre (usp. 1 Kr 18, 4), ili u neizmjernome mnoštvu koje je danima slijedilo Isusa i bilo iscrpljeno. U tim je prilikama Gospodin za njih proviđao hranu, koja vraća snagu za hod.

Za Bibliju su upravo siromašni i maleni oni koji se u svakoj situaciji pouzdaju u Boga i nalaze utočište u Njegovoj snazi. Oni, poput Blažene Djevice Marije, najbolje mogu ponoviti riječi psalma: „Svi su moji izvori u tebi“ (Ps 87, 7).

Kako kaže papa Franjo: „Euharistija, premda tvori puninu sakramentalnoga života, nije nagrada za savršene, već velikodušan lijek i hrana za slabe.“ (Evangelii gaudium, br. 47)

3. Dragi sudionici 52. međunarodnog euharistijskog kongresa u Budimpešti, na euharistijskome kongresu u Budimpešti 1938. godine, tadašnji zagrebački nadbiskup, danas blaženi mučenik Alojzije Stepinac, suočen s opasnošću rata koji se pripremao, podsjećao je da mi vjernici: „u tim strašnim danima, što ih proživljuje ljudski rod, vjerujemo čvrsto, što više, čvršće nego ikada, da postoji jedna svemoguća ljubav, koja je u stanju povezati sve narode u jednu sretnu veliku obitelj. To je ljubav Krista Boga u Presvetoj Euharistiji. Ta vjera u svemoguću ljubav okupila nas je ovdje sa svih strana svijeta… Sveta Euharistija zlatni je vez ljubavi, koji veže čovjeka s Bogom. Ona je zlatni vez, koji veže pojedince, koji veže pojedine obitelji, pojedine narode i države… Mi katolici u to vjerujemo. Mi vjerujemo, i zato ponavljamo s punim uvjerenjem riječi svetoga Ivana Apostola: „Nos credidimus caritati, quam Deus habet in nobis.“ –  „Mi vjerujemo ljubavi, koju Bog ima prema nama.“ (A. STEPINAC, Homilija na Euharistijskome kongresu u Budimpešti, 27. svibnja 1938.). Ovo je rekao blaženi Stepinac čije relikvije se danas ovdje časte među nama zajedno s relikvijama drugih mučenika na ovom veličanstvenom Misijskom križu.

Draga braćo i sestre u Kristu, prepoznajući sebe kao siromašne i slabe pred Bogom, izvor kršćanskoga života nalazimo u Isusu Kristu koji se daje za nas, koji poznaje našu slabost, koji postaje hranom za naše putovanje. Euharistija je izvor našega života; ona je snaga Ljubavi.