Homilija zagrebačkoga pomoćnog biskupa Ivana Šaška u Krašiću

Uvod

U imenu Presvetoga Trojstva, u znamenu križa i u uskrsnome pozdravu mira našega Gospodina, srdačno pozdravljam tebe, velečasni gospodine župniče Ivane (Vučak); vas, subraćo svećenici, vas, drage sestre redovnice, župni suradnici i cijela župna zajednico.

Čestitam vam današnju župnu svetkovinu i zahvaljujem na srdačnome uvodnom pozdravu krizmanika. Radujem se što i ove godine mogu ovdje s vama dijeliti zajedništvo proslave Presvetoga Trojstva i biti u otajstvu darova Duha Svetoga.

Poseban pozdrav vama, dragi krizmanici i krizmanice, te svima koji su na poseban način uložili sebe u hod prema ovomu slavlju; milosni pozdrav vama, dragi roditelji, dragi kumovi i kume; vama, koji ste krizmanicima pomagali u odrastanju, odgajali ih, poučavali u župi i u školi; hvala vama, djedovi i bake, braćo i sestre, rodbino i prijatelji krizmanika. Hvala svima koji su surađivali s Bogom i koji danas svjedoče da ih žele pratiti na novome početku!

Svojim pozdravima u ovoj radosti i ljepoti pridružujem molitveno zajedništvo, čestitke i blagoslov našega nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića.

Na Dan hrvatske državnosti, na dan političkih izbora, posebno molimo za našu domovinu, zahvalni za svaku žrtvu iz ljubavi koja je u nju ugrađena, posebice hrvatskih branitelja. Vrijednost takve žrtve snažno osjećamo upravo ovdje u Krašiću, moleći zagovor blaženoga Alojzija.

Braćo i sestre, nalazimo se u zagrljaju Presvetoga Trojstva, u velikome daru Božje ljubavi. U njemu je naš život i od njega dolazi svako dobro. U njemu ispovijedamo i svoje grijehe, u čežnji da nam Gospodin oprosti, očisti nam srce i obnovi nas svojim Duhom, da bismo živjeli  ljepotu otajstva koje slavimo. Iznesimo Gospodinu kajanje i pouzdanje.

Homilija

Liturgijska čitanja: Pnz 4, 32-34; Ps 33, 4-6.9.18-20; Rim 8, 14-17; Mt 28, 16-20

1. Današnje Evanđelje, u proslavi svetkovine Presvetoga Trojstva, ne iznosi: definicije, formule, simboličke slike Božjega Trojedinstva, nego pripovijeda o susretu apostola i Isusa te o njihovu poslanju. Imena osoba Presvetoga Trojstva su ona imena koja nalazimo, izgovaramo i živimo u obitelji: to su Otac i Sin, a s njima i životna snaga – Duh Sveti, Osoba koja se objavljuje kao životni Dah.

Ta imena u sebi sadrže život, obuhvaćaju cjelinu života. Razmislimo: Kada kažemo ‘otac’ ili ‘sin’ (dijete), što se sve nalazi u tim riječima! Koliko osjećaja, odnosa, povjerenja, nade – neizmjerno!

Duha Svetoga u ‘Vjerovanju’ ispovijedamo kao Životvorca, potvrđujući očitost koju izražava psalmist: Ako dah im oduzmeš, (stvorenja) ugibaju i opet se u prah vraćaju. Pošalješ li dah svoj, opet nastaju i tako obnavljaš lice zemlje… (Ps 104)

To su obilježja, takva je narav Boga koji nam se objavio. Tako jednostavna, bliska, a neizreciva. Čak ni na naravnoj razini nitko nije uspio izreći sve o očinstvu, o majkama, o djeci; nitko nije uspio proniknuti otajstvo života ni njime ovladati, jer to može jedino Bog – Izvor, Stvoritelj, Smisao i Punina života.

To je razlog ljepote naše vjere, radosne zahvalnosti i našega slavlja.

2. Čuli smo, braćo i sestre, da su sva jedanaestorica apostola došla u Galileju, kamo ih je pozvao Isus. Baš su svi tamo, premda je ta njihova zajednica bila ranjena; učenici su upoznali: razočaranja, izdaje, bijeg; neki su sumnjali… No, Isus ih ne ostavlja, ne prekorava, ne odustaje od njih, nego čini gestu po kojoj ga pamte od početka: On im pristupi i progovori…

Kada Bog ljubi, čini jednostavne geste ljudskosti. Objavljuje nam da nije umoran od naših udaljavanja, od sporosti prihvaćanja, od tvrdoće srca. Dolazi nam blizu; svojim je pogledom zagledan u naše oči i ponire u dušu; želio je osjetiti naše radosti i naše strahove; darovati nam novi polet… I kada naiđe na moja zatvorena vrata, na pragu ostavlja znak da će se vratiti, štoviše: da od nas ne odlazi, da je trajno tu.

Ja sam s vama u sve dane… S vama: u samoći, u padovima i trpljenjima; s tobom sam i iza zatvorenih vrata; u danima u kojima si ispunjen sumnjama i u onima u kojima čvrsto vjeruješ; u trenucima u kojima pjevaš od radosti i kada ti se čini da možeš poletjeti, ali i u trenucima kada te zarobi tuga.

3. Treba reći i treba ponoviti da nam nije dano dokraja protumačiti, objasniti Presveto Trojstvo. Slično kao što nije moguće dokraja izreći i definirati ljubav: Zašto nekoga istinski volimo i zašto nas netko voli? Razumijevanju ljubavi smo najbliže, kada ljubav osjetimo, kada nam je darovana. Boga najviše ‘razumijemo’, kada ga osjetimo u svome životu. Zato i u svojoj molitvi, umjesto da tražimo od Boga da ispuni neku našu želju, nastojmo ponizno moliti da osjetimo Božju prisutnost. To je istinska milost.

Znameniti poljski filmski redatelj i scenarist Krzysztof Kieslowski (Varšava, 1941.-1996.), u prvome od svojih remek-djela, nastalom na temelju Deset zapovijedi, govori o dječaku koji – igrajući se – pita svoju tetku: Kakav je Bog? Ona ga pogleda, dođe do njega, poljubi ga i zagrli. Zatim ga upita: Kako se sada osjećaš? Dijete podiže oči i kaže joj: Lijepo, osjećam se lijepo. Ona mu nato reče: Evo vidiš: Bog je takav. Bog nam se približava i očituje ljubav; Bog je Zagrljaj u koji prima i nas. To je lijepa slika Presvetoga Trojstva.

U taj Zagrljaj ušli smo po krštenju. Tada smo primili dar Duha, da bismo bili u Bogu. Svetom potvrdom primamo darove istoga Duha, Duha ljubavi Oca i Sina, da bismo djelovali, živjeli Božju ljubav; da bismo drugim ljudima očitovali taj Zagrljaj.

Samo Božji Duh može reći nama i drugima kakav je uistinu Bog. Sveti Pavao nam danas govori da nismo primili duha ropstva ni straha, nego Duha posinstva u kojemu se Bogu obraćamo riječima djeteta: Oče prepun ljubavi!

Premda je svaki izrijek o Trojstvu nedostatan, mogli bismo reći da Boga izvana ljudi vide kao jednoga i jedinoga; i tu se slažemo s puno ljudi koji vjeruju u jednoga Boga; s pripadnicima drugih religija koji prepoznaju jednoga Boga i klanjaju mu se. Ali, iznutra kao kršćani otkrivamo ljepotu Trojstva Osoba u snazi ljubavi koja čini Jedinstvo. Odlika ljubavi jest to da su oni koji se vole u zajedništvu, u jedinstvu, ali se pritom ne gube posebnosti; ne nestaju osobnosti; nije pregažen drugi.

4. U tu čudesnu Božju intimu i mi ulazimo po Kristovu utjelovljenju, njegovoj smrti, uskrsnuću i daru Duha Svetoga. Ulazimo kao pojedinci i kao Crkva. Stvoreni smo na sliku Trojstva i zbog toga teško podnosimo osamljenost; potrebno nam je zajedništvo Crkve koja je oblikovana u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

To je ujedno i razlog zbog kojega se, nakon svetkovine Duhova, u našemu kalendaru nalazi Nedjelja Presvetoga Trojstva i svetkovina Tijelova. Te dvije svetkovine govore da smo u Božjemu zagrljaju, hranjeni nebeskom hranom i da smo kao Crkva Kristovo tijelo, vidljivost Krista u svijetu. Nažalost, često to ne očitujemo: bježimo iz ljepote Zagrljaja i idemo putovima na kojima nema ni radosti ni zadovoljstva.

Sakrament krštenja u Svetome pismu na grčkom i latinskom izražen je riječju ‘uranjanje’, uronjenosti (baptisma). To je slika za nas, posebno za krizmanike u Isusovu poslanju: Pođite po svem svijetu; učinite sve mojim učenicima krsteći ih… uranjajući ih u ljubav Presvetoga Trojstva.

Isus nas poziva da svojim življenjem, svojom ljubavlju sve koje susrećemo uranjamo u Božju ljubav. Kako? Riječima, djelima milosrđa, pažnjom, opraštanjem, zauzimanjem za dobro, poštenjem, donošenjem radosti, utjehe i nade… Nikoga nećemo privući u ljepotu kršćanske vjere samo govoreći, uvjeravajući, iznoseći predivne plodove iz naše prošlosti, nego samo ako živimo kao pojedinci i kao Crkva tako da drugi osjete zagrljaj istine i ljepotu naše uronjenosti u Boga.

5. Dragi krizmanici, možda to sada ne osjećate, ali vi svakako živite stanovitu ‘duhovnu povlasticu’ što ste u Krašiću, u prostornoj blizini i povezanosti s našim svetim blaženikom Alojzijem. Ta blizina raduje i obvezuje.

Ovdje su se očitovali darovi Duha Svetoga na izniman način. Ovdje je ostao vidljiv Božji zagrljaj koji sve ljude, a posebno za nas vjernike katolike. Bog nas u Krašiću upućuje na istinu da je Bog s nama u sve dane, u svim okolnostima: da se ne bojimo i da imamo pouzdanja.

Ovamo ljudi i danas dolaze zahvaliti i moliti za nadahnuća koja su i prije tri desetljeća nosila hrvatski narod u političku slobodu, u zanosu koji je vidio smisao i najvećih žrtava. Danas taj nutarnji smisao kao da blijedi, slabi; njega se namjerno zamagljuje, ali uz blaženoga Alojzija taj smisao se lakše izbistri, osjete se nova nadahnuća i ljepota nebeskoga zagrljaja.

6. Ova crkva, naše kapelice, križevi svjedoče o životu koji se daruje u ljubavi. To je najveće otajstvo koje kao kršćani nastojimo svjedočiti, prepoznajući svoju malenost i grješnost.

Iz toga otajstva nastaje briga za druge ljude, za cjelokupnu kulturu našega naroda, za obitelji, za odgoj i obrazovanje, za gospodarstvo i politiku. To je oblikovalo naše crkveno i narodno biće i davalo mu snagu. Zato i u novim  poteškoćama znamo odakle krenuti. Jedino što treba učiniti jest ukloniti sebičnost i založiti se da Bog bude vidljiviji od ljudske umišljenosti.

Onda kada ne njegujemo otajstvo života i svoju svakidašnjicu ne mjerimo pogledom prema vječnomu životu, slabimo; nestaje pokretač, nestaju razlozi za trud, počinjemo se zatvarati u zemaljske razloge; drugi ljudi lako postanu neprijatelji i prijetnja; ne vidimo dalje od svoje nemoći, sve smo nestrpljiviji, jer bismo željeli život iscijediti u kratkome vremenu; pokušavamo posjedovati sve, misleći da ćemo tako biti sve i otkrivamo velika razočaranja. Pa i o Bogu govorimo kao da smo njemu ravni ili ga potpuno zanemarimo te živimo kao da ga nema.

Dragi krizmanici, danas posebno molim da osjetite Božji zagrljaj i da ga živite, unosite tamo kamo vas Gospodin šalje, počevši od svoje župe. I dok ćete s raznih strana slušati sumnje i dvojbe o Bogu i Crkvi, budite otvoreni Božjemu Duhu, u slobodi i radosti, jer s Bogom nećete ostati razočarani.

Prolazna zemaljska stvarnost svodi se na borbu za moć, vlast, utjecaj, a kršćanstvo ući da je jedina istinska moć u ljubavi. To danas nije lako svjedočiti, ali znamo na koji se izvor trebamo vraćati.

Uronjeni u ovaj ‘Krašićki zagrljaj’, zahvalni smo Gospodinu za ljude koji su u prošlosti svjedočili ljubav Presvetoga Trojstva darujući sebe, da bi put do otajstva života bio vidljiviji; zahvalni smo što nam po krizmanicima pokazuje svoju prisutnost, obnavljanje blizine i daruje nove početke, kako za ovu djecu, tako i za vaše obitelji, za župu i za cijelu našu domovinu. Amen.