U ovoj se noći ispunja veliko Izaijino proročanstvo: “Dijete nam se rodilo, sin nam je darovan” (Iz 9,5).

Sin nam je darovan. Često se čuje kako kažu da je najveća životna radost rođenje djeteta. To je nešto izvanredno, što sve mijenja, pokreće neočekivane energije i pobjeđuje umor, nelagodu i neprospavana bdjenja, jer donosi neopisivu sreću pred kojom ništa više nije teško. Takav je Božić: Isusovo rođenje je novost koja nam svake godine omogućuje da se ponovno rađamo iznutra i u njemu nalazimo snagu za suočavanje sa svaku kušnju. Da, jer je njegovo rođenje za nas: za mene, za vas, za svakoga. Jer je riječ koja se ponovno vraća u ovoj svetoj noći: “Dijete nam se rodilo”, prorekao je Izaija; “Danas se Spasitelj rodio za nas”, ponovili smo u Psalmu; Isus je “sebe dao za nas” (Tit 2,14), proglasio je sv. Pavao; a anđeo u Evanđelju je navijestio: “Danas se za vas rodio Spasitelj” (Lk 2,11).

Ali što nam želi reći ovo za nas? Da Sin Božji, blagoslovljen po naravi, dolazi učiniti nas blagoslovljenom djecom po milosti. Da, Bog dolazi na svijet kao sin da nas učini djecom Božjom. Kakav prekrasan dar! Danas nas Bog zadivljuje i kaže svakome od nas: “Ti si čudesan”! Sestro, brate, ne kloni duhom! Jesi li u iskušenju osjetiti se pogrešno? Bog ti kaže: “Ne, ti si moj sin!” Imaš li osjećaj da ne uspijevaš, strah da ne budeš prikladan, strah da nećeš izići iz tunela kušnje? Bog ti kaže: “Hrabro, ja sam s tobom!” Ne govori ti to riječima, već uzimajući sebi za sina nekoga poput tebe i za tebe, da te podsjeti na polaznu točku svakog tvoga ponovnog rođenja: prepoznajući te kao sina Božjega, kao kći Božju. To je neuništivo srce naše nade, užarena jezgra koja podržava postojanje: pored svih naših kvaliteta i naših mana, jača od svih rana i neuspjeha u prošlosti, strahova i tjeskobe za budućnost, postoji ova istina: mi smo ljubljena djeca. A Božja ljubav prema nama ne ovisi i nikada neće ovisiti o nama: to je besplatna ljubav, čista milost. Večeras nam je sveti Pavao rekao, “pojavila se milost Božja” (Tit 2:11). Ništa nije dragocjenije.

Sin nam je darovan. Otac nam nije dao nešto, već svoga vlastitoga jedinorođenoga Sina, koji je sva njegova radost. Ipak, ako pogledamo čovjekovu nezahvalnost prema Bogu i nepravdu prema tolikoj našoj braći, pojavljuje se sumnja: je li Gospodin učinio dobro što nam je toliko darovao, čini li dobro kad nam i dalje vjeruje? Zar nas ne precjenjuje? Da, precjenjuje nas i to čini jer nas voli do smrti. Ne može a da nas ne voli. Tako je učinio, toliko se razlikuje od nas. Uvijek nam želi dobro, puno bolje nego što mi uspijevamo željeti sami sebi. Njegova je tajna kako bi ušao u naše srce. Bog zna da jedini način da nas spasi, da nas izliječi iznutra jest da nas voli. Zna da postajemo bolji samo prihvaćajući njegovu neumornu ljubav, koja se ne mijenja, već mijenja nas. Samo Isusova ljubav preobražava život, liječi najdublje rane, oslobađa iz začaranih krugova nezadovoljstva, bijesa i prigovora.

Sin nam je darovan. U siromašnim jaslama mračne štale nalazi se upravo Božji Sin. Pojavljuje se još jedno pitanje: zašto je došao na svjetlo noću, bez dostojnog smještaja, u siromaštvu i odbačenosti, kad je zaslužio roditi se kao najveći kralj u najljepšim palačama? Zašto? Da bismo razumjeli koliko voli ovo naše ljudsko stanje: do te mjere da svojom konkretnom ljubavlju dotiče našu najgoru bijedu. Sin Božji rođen je odbačen da bi nam rekao da je svaka odbačena osoba Božje dijete. Došao je na svijet kao što na svijet dolazi dijete, slabo i krhko, kako bi mogli prihvatiti s nježnošću svoje slabosti. I otkriti važnu stvar: kao u Betlehemu, tako i kod nas Bog voli činiti velike stvari kroz naše siromaštvo. Stavio je sve naše spasenje u jasle jedne štale i ne boji se našeg siromaštva: dopustimo da njegovo milosrđe preobrazi našu bijedu!

Evo što nam želi reći da se dijete rodilo za nas. Ali postoji još jedan za koji anđeo kaže pastirima: “Ovo je znak za vas: dijete položeno u jasle” (Lk 2,12). Ovaj znak, Dijete u jaslama, također je za nas, da nas usmjerava kroz život. U Betlehemu, koji u prijevodu znači „Kuća kruha“, Bog se nalazi u jaslama, kao da nas podsjeća da nam je On potreban kao kruh za jelo da bismo živjeli. Trebamo dopustiti da nas preplavi njegova besplatna, neumorna, konkretna ljubav. Koliko puta, umjesto toga, gladni zabave, uspjeha i svjetovnosti, hranimo život hranom koja ne siti i koja ostavlja unutarnju prazninu! Gospodin se kroz usta proroka Izaije požalio da, dok vol i magarac znaju svoje jasle, mi, njegov narod, ne poznajemo njega, izvor našega života (usp. Iz 1,2-3). Istina je: nezasitni smo, ubacujemo u mnoge jaslice ispraznosti, zaboravljajući jasle u Betlehemu. Te jaslice, siromašne u svemu i bogate ljubavlju, uče da je hrana života dopustiti da nas Bog voli i da volimo druge. Isus nam daje primjer: On, Riječ Božja, je novorođenče; ne govori, već prikazuje život. Mi, s druge strane, puno razgovaramo, ali često smo nepismeni u dobroti.

Sin nam je darovan. Onaj tko ima malo dijete zna koliko je ljubavi i strpljenja potrebno. Potrebno ga je hraniti, paziti, čistiti, brinuti o njegovoj krhkosti i potrebama koje je često teško razumjeti. Dijete čini da se osjećate voljeno, ali vas uči i voljeti. Bog je rođen kao dijete da nas potakne da brinemo o drugima. Njegov nježni plač daje nam do znanja kako su beskorisni toliki naši hirovi. Njegova razoružana i razoružavajuća ljubav podsjeća nas da vrijeme koje imamo ne služi da plačemo nad samima sobom, već da brišemo suze onima koji pate. Bog se nastanjuje u našoj blizini, siromašan i potrebit drugoga, kako bi nam rekao da ćemo, služeći siromašne, voljeti njega samoga. Od noćas je, kao što zapisa jedna pjesnikinja: „Božje prebivalište pokraj mojega. Alat je ljubav” (E. DICKINSON, pjesme, XVII).

Sin nam je darovan. Ti si Isuse, Sin koji me čini sinom. Voliš me takvog kakav jesam, a ne kakvog se sanjam. Grleći Tebe, Dijete iz jaslica, ponovno grlim svoj život. Primajući Tebe, Kruh života, i ja želim darovati svoj život. Ti koji me spašavaš, nauči me služiti. Ti koji me ne ostavljaš samoga, pomozi mi utješiti tvoju braću, jer od večeras su svi moja braća.