Poslijepodnevni program na vanjskom oltaru crkve sv. Jakova u Međugorju započeo je prikazivanjem videosnimke te molitve kako bi je mogli vidjeti i oni koji toga jutra nisu ustali dovoljno rano i pošli na Brdo ukazanja.

„Blaženi je Franjo u ono vrijeme pošao biskupu s molbom da im dadne jednu crkvicu u kojoj bi braća mogla moliti časoslov. Budući da biskup nije imao nijednu slobodnu crkvu, Franjo se obratio benediktincima koji su mu darovali crkvicu svete Marije Anđeoske podno grada Asiza. Ona je bila najsiromašnija od svih crkava koje su imali i zato se Franji najviše svidjela. Radovao se što je to mjesto darovano braći, a napose je bio radostan zato što crkva nosi ime Kristove Majke, što je bila tako siromašna i što je imala poseban nadimak: zvala se, naime, Porcijunkula, čime je unaprijed označeno da će ubuduće biti majka i glava siromašne manje braće“, rekao je međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić najavljujući katehezu koju je održao fra Alojzije Slavko Anđelić, član Hercegovačke franjevačke provincije.

„Dignare me laudare te, Virgo sacrata. Da mihi virtutem contra hostes tuos. – Učini me dostojnim da te hvalim, Djevice Presveta. Daj mi krjepost protiv neprijatelja tvojih“, drevna je molitva kojom je fra Alojzije Slavko Anđelić započeo svoju katehezu mladima.

„Riječi ove drevne molitve odjekuju stoljećima u Crkvi. Danas, u vremenu političke korektnosti i apsolutne tolerancije, možda nam se čini neprikladnim reći da imamo neprijatelje – svi smo ‘prijatelji’. Ipak, kršćani su stoljećima svjesni da postoje neprijatelji Presvete Djevice, a to su neprijatelji njezina Sina, a onda i naši neprijatelji. Prvenstveno je to Sotona i vojska njegovih zloduha koji se bore protiv Boga, njegove Majke i njezina potomstva. Neprijatelj su i grijeh te sve vrste napasti. Neprijatelji Presvete Djevice također su svi lažni i krivi nauci“, rekao je na početku svoje kateheze fra Alojzije.

Nastavio je kako se nalazimo usred duhovnoga boja koji traje još od Edenskoga vrta te istaknuo da je njegov vrhunac bio na Kalvariji. Premda je Gospodin na križu izvojevao pobjedu, naglasio je da svatko od nas tu pobjedu treba osobno prihvatiti.

„Kršćani su se kroz stoljeća uvjerili u neizostavnu ulogu Djevice u ovom boju, zato su je kitili raznim naslovima. Lauretanske litanije, koje svakodnevno molimo, svjedoče o mnoštvu naziva Presvete Djevice“, rekao je fra Alojzije te potom govorio o zazivu Foederis arca – Škrinja zavjetna (Kovčeg saveza), objasnivši kako nam upravo taj naslov može pomoći razumjeti Marijinu ulogu u duhovnom boju.

„U Isusovo vrijeme ljudi su očekivali dolazak Mesije, ali i pojavu Kovčega saveza te objavu Božje slave. Kada uzmemo Novi zavjet i počnemo ga čitati židovskim očima, uvidjet ćemo da se jasno pokazuje kako je Marija taj Kovčeg saveza“, rekao je fra Alojzije te naveo brojne biblijske primjere koji to potvrđuju.

„U Knjizi Izlaska (40, 34-35) opisuje se kako su slava Gospodnja i oblak prekrili Kovčeg i osjenili ga. U Lukinu evanđelju (1, 35) stoji da je Duh Sveti sišao na Mariju i osjenio je. U grčkom je izvorniku upotrijebljena ista riječ za ‘osjeniti’.

U Drugoj knjizi o Samuelu (6, 2) David je pohitao u Judejsko gorje donijeti Kovčeg Božji. U Lukinu evanđelju (1, 39) Marija je pohitala u Judejsko gorje posjetiti Elizabetu.

David priznaje svoju nedostojnost: ‘Kako bi mogao meni doći Kovčeg Gospodnji?’ (2 Sam 6, 9). Elizabeta čini isto: ‘Otkuda meni da mi dođe Majka Gospodina mojega?’ (Lk 1, 43).

David je igrao pred Kovčegom saveza i klicao (2 Sam 6, 15-16), a Ivan je zaigrao kada je došla Marija, dok je Elizabeta klicala (Lk 1, 41-42).

Kovčeg je u Obed-Edomovoj kući ostao tri mjeseca (2 Sam 6, 11). Marija je u gorju s Elizabetom ostala tri mjeseca (Lk 1, 56)“, naveo je fra Alojzije Slavko Anđelić.

„Konačno, i Crkva u Katekizmu sve to potvrđuje kada kaže: ‘Marija, u koju dolazi da se nastani Gospodin (…) jest (…) Kovčeg zavjetni, mjesto gdje prebiva Slava Gospodnja, Šator Božji s ljudima’ (KKC 2676)“, citirao je fra Alojzije te nastavio:

„Možemo sa sigurnošću zaključiti da je Marija ključ pobjede u ovom duhovnom boju. Tko sa sobom nosi Škrinju zavjetnu, zasigurno pobjeđuje. Tko zanemari taj zlatni Kovčeg, propada.“

Nakon toga govorio je o svetom Franji kao primjeru borbe u duhovnom boju. Osvrnuo se i na njegovo viteštvo, koje je u početku pogrešno shvaćao, ali koje je poslije postalo kršćanski ideal, pri čemu su vitezovi Gospu počeli smatrati svojom Gospodaricom. Istaknuo je kako je sveti Franjo cijeli svoj život posvetio Gospodinu, a pojedini ga životopisci nazivaju i Vojnikom Kristovim ili Vitezom Kristovim.

„Uz sve viteške kreposti, jedna se posebno isticala u svetom Franji, a to je ljubav prema Mariji. Svom je snagom ljubio, častio i štovao svoju Gospodaricu – Presvetu Djevicu Mariju. Njegov životopis kaže: ‘Isusovu je Majku obasipao neizrecivom ljubavlju zato što nam je dala brata, uzvišenoga Gospodina. Njoj je molio posebne pohvale, upravljao prošnje, prikazivao osjećaje, koliko to i kako ljudski jezik ne može ni izraziti’ (2 Cel 150). Dakle, uvijek je i u svemu bio poput viteza – služio je i branio čast svoje Gospe.

Franjo je živio kao duhovni vitez Blažene Djevice Marije u duhovnom boju. Uvijek je nastojao biti na strani Presvete Djevice i zato je pobijedio. U jednoj svojoj molitvi na početku je naziva: ‘Zdravo, Gospodarice’, a zatim nastavlja: ‘Zdravo, palačo njegova, šatore njegov, dome njegov, odjećo njegova.’ Shvaćao je da je Gospa ona koja nosi Isusovu prisutnost, a te nas slike neodoljivo podsjećaju na Kovčeg saveza kao mjesto Božje prisutnosti. Franjo je znao da je Marija Kovčeg saveza i bio je svjestan da samo noseći sa sobom taj Kovčeg može izvojevati pobjedu u duhovnom boju“, rekao je fra Alojzije, a potom govorio o Gospinoj prisutnosti u svim dijelovima Franjina života.

„Poput Izraelaca, išao je pustinjom ovozemaljskoga života da bi, predvođen Marijom, Škrinjom zavjetnom, po svojoj smrti ušao u Obećanu zemlju – nebeski Jeruzalem, grad Božji i sjedište Krista Kralja“, rekao je fra Alojzije o svetom Franji, koji je Gospu postavio za odvjetnicu Reda.

Govorio je i o poslanju franjevaca diljem svijeta, osobito u Svetoj Zemlji i Meksiku.

U Meksiku je nekoć bilo zabranjeno javno bogoštovlje, nakon čega je izbio rat, a vitezovi Cristerosi uspjeli su očuvati vjeru u toj zemlji. Mnogi su među njima poslije proglašeni svecima i blaženicima.

„Svjesni smo da duhovni boj traje i danas. I danas đavao nastoji srušiti ili barem umanjiti Kristovo Kraljevstvo. I danas zemaljski grad želi uništiti Božji grad. Štoviše, nama koji živimo u ovom vremenu čini se kao da taj duhovni boj nikada nije bio žešći nego danas i kao da gubimo. Uzmemo li za primjer Franjevački red, vidimo da je brojčano sve manji, kao da je revnost oslabila. Čini se da nismo uvijek najuspješniji u toj borbi.

I nije riječ samo o našem Redu, nego i o cijeloj našoj zemaljskoj, hodočasničkoj Crkvi. Možemo vidjeti da mnogi ljudi napuštaju Crkvu, a oni koji ostaju u njoj često su mlaki. I upravo je to najveći problem. Mnogi katolici danas žive osrednje, mlaki su u vjeri. Mnogo je pokazatelja koji na to upućuju: mnogi katolici ne idu na misu, ne ispovijedaju se, ne vjeruju u stvarnu Isusovu prisutnost u euharistiji, ne mole, žive poput svih drugih, vode se duhom svijeta, odijevaju se nečedno, ugađaju tijelu kao i drugi, često zanemaruju ili niječu nauk Crkve o moralu, braku i životu… Mnogi su katolici postali praktični nevjernici. Suobličili su se svijetu. I, naravno, nisu to samo neki drugi. Tu osrednjost možemo prepoznati i u sebi“, rekao je fra Alojzije Slavko Anđelić.

Potom je govorio o miru i borbi za pravi mir, boreći se s Marijom kao njezini vitezovi koji šire vlast Krista Kralja. Tu vlast, rekao je, najprije širimo u vlastitome srcu, zatim u srcima svoje braće, a potom i u svakom kutku zemlje.

„Mnogi ljudi koji dolaze ovdje u Međugorje redovito kažu kako se ovdje može osjetiti poseban mir. Ovdje se moli za mir. Ovdje se osjeća mir. Ovdje se prima mir. Odavde se nosi mir. No ima i onih koji dođu i odu, a mir ostane u Međugorju. To je zato što taj mir nije psihološki ni sociološki, nego duhovni mir – mir prebivanja u Božjoj volji. A za taj Božji mir, za mir njegove volje, nije dovoljno doći na neko mjesto i čekati da Bog učini svoje, nego se trebamo boriti. Boriti se da taj mir ne ostane ovdje, nego da ga ponesemo u svoje obitelji i župe. Tada župe koje se bore za mir donose mir cijeloj Crkvi i svijetu. Tako se širi Isusovo Kraljevstvo ondje gdje se bore Gospodinovi i Gospini vitezovi.

Na ovome mjestu Gospa nas poučava toj borbi. Ovdje ona daje upute nama, svojim vitezovima. Duhovnost Međugorja upravo je duhovnost Škrinje zavjetne i njezinih vitezova. Ovdje primamo to viteško oružje: krunicu, Sveto pismo, ispovijed, post i euharistiju“, rekao je fra Alojzije Slavko Anđelić, pozivajući mlade da prihvate to „viteško oružje“, odnosno međugorskih „pet kamenova“.

Na kraju je mlade potaknuo na redovništvo te im poručio: „Prigrlite Mariju i hrabro naprijed“, a onima koji će osnovati obitelj poručio je da i taj životni poziv žive viteški, da ih vodi Marija te da u svojim obiteljima odgajaju djecu za svetost.

„Svi danas, na blagdan Gospe od Anđela, u ovoj svetoj godini svetoga Franje, probudimo u sebi ovaj viteški duh i s Marijom se hrabro borimo za Kristovo Kraljevstvo. Neka danas i svakoga dana našega života s naših usana odjekuje ova molitva: Dignare me laudare te, Virgo sacrata. Da mihi virtutem contra hostes tuos. Viva Cristo Rey!“, poručio je fra Alojzije Slavko Anđelić na kraju svoje kateheze drugoga dana 37. Mladifesta, izvijestila je Radiopostaja Mir Međugorje.