„Nemo venit nisi tractus“, nitko se ne približava Isusu ako nije privučen, napisao je sveti Augustin, parafrazirajući riječi Isusa Nazarećanina: „Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla“. U ishodištu privlačnosti prema Isusu – one privlačnosti o kojoj je govorio Benedikt XVI. podsjećajući na način širenja vjere – uvijek je djelovanje milosti. Bog nam uvijek prethodi, poziva nas, privlači, navodi nas da učinimo korak prema Njemu ili barem rasplamsa želju da učinimo taj korak, čak i ako se još uvijek osjećamo kao da nemamo snage i osjećamo se nepokretnima.

Srce pastira ne može ostati ravnodušno prema ljudima koji mu pristupaju ponizno tražeći blagoslov, bez obzira na njihovo stanje, povijest, životni put. Srce pastira ne gasi tinjajuće svjetlo onih koji osjećaju vlastitu nepotpunost znajući da im je potrebna milost i pomoć Odozgo. Pastirsko srce u tom zahtjevu za blagoslovom vidi pukotinu u zidu, sićušni tračak kroz koji bi već mogla djelovati milost. I stoga njegova prva briga nije zatvoriti malu pukotinu, nego ga prihvatiti te zazvati blagoslov i milost kako bi osobe ispred njega mogle započeti razumijevati Božji plan za svoje živote.

Ova se temeljna svijest ističe u Fiducia supplicans, Deklaraciji Dikasterija za nauk vjere o značenju blagoslovâ, koja otvara mogućnost blagoslovâ neregularnih parova, također istospolnih, jasno pojašnjavajući da blagoslov u ovom slučaju ne znači odobravanje njihovih životnih izbora te također ponavljajući potrebu za izbjegavanjem bilo kakve ritualizacije ili drugih elemenata koji bi mogli oponašati vjenčanje. Riječ je o dokumentu koji produbljuje nauk o blagoslovima, razlikujući one obredne i liturgijske te one spontane koje karakteriziraju više kao čini pobožnosti vezani uz pučku pobožnost. Riječ je o tekstu koji konkretizira, deset godina kasnije, riječi koje je papa Franjo zapisao u Evangelii gaudium: „Crkva nije carinarnica, već očinska kuća u kojoj ima mjesta za svakoga s njegovim tegobnim životom“.

Izvor Deklaracije je evanđelje. Na gotovo svakoj stranici Evanđelja Isus krši religijske tradicije i propise, ugledne i društvene konvencije. I čini geste koje skandaliziraju ispravno razmišljanje, samozvane „čistunce“, one koji koriste norme i pravila kao štit za odguravanje, odbacivanje, zatvaranje vrata. Gotovo na svakoj stranici Evanđelja vidimo zakonoznance koji pokušavaju dovesti Učitelja u neugodnu situaciju tendencioznim pitanjima, a zatim mrmljaju ogorčeno u lice njegovoj slobodi prepunoj milosrđa: „Ovaj čovjek prima grešnike i blaguje s njima!“.

Isus je bio spreman otrčati u kuću satnika u Kafarnaumu kako bi izliječio njegovog voljenog slugu, bez brige da će se zaraziti ulaskom u dom pogana. Dopustio je grešnici da mu opere noge pred osuđujućim i prezirnim pogledima gostiju, koji nisu shvaćali zašto je nije odgurnuo. Pogledao je i pozvao carinika Zakeja dok je ovaj sjedio na granama magareće smokve, ne očekujući da će se on prije nego što primi taj pogled milosrđa obratiti i promijeniti svoj život. Nije osudio preljubnicu koja je po zakonu bila podložna kamenovanju, nego je razoružao ruke njezinih krvnika podsjećajući ih da su i oni – kao i svi – grešnici. Rekao je da je došao bolesnima, a ne zdravima, usporedio se s jedinstvenom figurom pastira koji je spreman ostaviti 99 ovaca bez nadzora i potražiti onu jedinu koja se izgubila. Dotaknuo je gubavca, izliječio ga od bolesti i stigme „nedodirljivog“ izopćenika. Ovi „odbačeni“ sreli su njegov pogled i osjetili se voljenima, primateljima zagrljaja milosti koja im je data bez ikakvih uvjeta. Našavši se ljubljenima i oproštenima, shvatili su što su bili: jadni grešnici poput svih ostalih, potrebni obraćenja, prosjaci svega.

Papa Franjo rekao je novim kardinalima u veljači 2015.: „Za Isusa je najvažnije doseći i spasiti one koji su daleko, vidati rane bolesnima, ponovno integrirati sve u Božju obitelj. A to neke sablažnjava! A Isus se ne boji ovakve vrste skandala! On ne misli na zatvorene osobe koji su sablažnjene čak i ozdravljenjem, koje sablažnjava svaka otvorenost, bilo koji korak koji se ne uklapa u njihove mentalne i duhovne obrasce, bilo kakvo milovanje ili nježnost koja ne odgovara njihovim navikama mišljenja i njihovoj ritualnoj čistoći“.

„Trajna katolička doktrina o braku“, ističe se u Deklaraciji, ne mijenja se: samo u kontekstu braka između muškarca i žene „spolni odnosi nalaze svoj prirodni, primjereni i potpuno ljudski smisao“. Stoga valja izbjegavati priznavati brakom „ono što to nije“. Ali iz pastoralne i misionarske perspektive, sada vrata nisu zatvorena za „neregularne“ parove koji dolaze moliti za jednostavan blagoslov, možda prigodom posjeta svetištu ili tijekom hodočašća. Židovski učenjak Claude Montefiore identificirao je posebnost kršćanstva upravo u ovome: „Dok druge religije opisuju čovjeka u potrazi za Bogom, kršćanstvo naviješta Boga koji traži čovjeka… Isus je učio da Bog ne čeka grešnikovo pokajanje, on odlazi potražiti ga da ga pozove k sebi.“ Otvorena vrata molitve i mali blagoslov mogu biti početak, prilika, pomoć.