Gosti emisije bili su psihologinja Marina Ecimović, prof. dr. sc. Srećko Gajović s Instituta za istraživanje mozga i profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te Tomislav Golubić, otac petero djece i profesor u srednjoj školi.

prof. dr. sc. Srećko Gajović

Dr. Gajović istaknuo je da dijete nakon što se rodi dolazi u jedan dugačak proces u kojem stječe svoje fizičke i psihičke vještine i sposobnosti, a tek na kraju se uklapa u društvo kao aktivan član društva. “Taj proces ne staje nakon tri godine, nego traje jako dugo. Ta transformacija je svakako najdramatičnija u te tri prve godine života kada imamo ogromne promjene. Upravo ta promjena omogućuje djetetu da se nosi sa zahtjevima. Tu je taj vrlo važan trenutak u kojem dijete napušta utrobu majke da bi došlo u kontakt s okolinom i da u tom kontaktu formira svoj mozak na onaj način na koji mi to očekujemo. To je uvijek dvostruko djelovanje: jedno je, naravno, genetska predispozicija, a drugo je okolina koja im pomaže ostvariti se do pune mjere. Ekranizam je novi element okoline koji se umeće u sve to”, istaknuo je.

Između ostalog, dr. Gajović je podsjetio da su provedena istraživanja o utjecaju ekranizacije na mozak djeteta. “Došli smo do nekih zaključaka, ali moram napomenuti da su to iznimno komplicirana istraživanja i ona ne mogu postići ogroman broj djece koja se stavljaju u ta istraživanja, te da je snimanje djece magnetom strahovito teško. Ako bi koristili djecu za neku magnetsku dijagnostiku koja je jako precizna potrebno ih je anestezirati. Mnoga istraživanja provedena su na djeci od tri do pet godina koja nisu anestezirana da bi ih što lakše prošla. Dvojimo staviti djecu u anesteziju samo da bismo proveli ta istraživanja. Paradoksalno je u svemu tome da se djeci daje ekran da bi ostala mirna u tom magnetu. Onda gledaju nešto da bi bila mirna te da bi ih se moglo posnimiti. Ti dizajni su pokazali da postoji neka razlika koja je vrlo komplicirana. Što više ekrana dijete gleda, njihove veze u mozgu su malo drugačije No, ne znamo točno koliki je efekt. Vjerojatno ćemo trebati mnogo više istraživanja da bismo mogli znati je li se u građi mozga nešto promijenilo”, rekao je.

Marina Ecimović

Psihologinja Ecimović podsjetila je na istraživanja koje su proveli “Hrabri telefon” i Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba prije nekoliko godina. “Istraživanja su pokazala da djeca u Hrvatskoj predškolske dobi mnogo gledaju ekrane. Podaci su pokazali da prosječno dijete u Hrvatskoj gleda dnevno ekrane dva do četiri sata radnim danom, a vikendom čak tri sata. To su poprilično visoke brojke za tu dob. Podaci su pokazali da 50 posto roditelja ne vidi kolika je tu štetnost i to je malo zabrinjavajuće”, rekla je Marina Ecimović. Također, naglasila je da je socijalna interakcija u prve tri godine najvažnija za dijete i stvaranje privrženosti, a ekrani u tom odmažu.

Tomislav Golubić istaknuo je, kao roditelj i profesor, kako su svi previše na ekranima, a ne samo djeca. “Događa se trenutno da smo svi donedavno ponavljali da je dovoljno dnevno biti sat vremena pred ekranima, a onda dobijemo sedam do osam sati nastave pred ekranima. To će sad probuditi nove izazove i nova istraživanja, interdisciplinarna istraživanja i smatram da tek predstoji pitanje mentalnog zdravlja i vrlo ozbiljnih istraživanja”, rekao je.

Na pitanje o dosadi koja obuzima djecu, psihologinja Ecimović istaknula je da treba maknuti misao da djeca trebaju stalno biti animirana. “Dosada je po meni dobra stvar jer može pobuditi maštu. Ako djeca kažu da im je dosadno treba ih pustiti kako bi se razvijala samostalna igra jer dosada može biti polazna točka za maštu i za pronalaženje novih igara i aktivnosti koji mogu biti svakojake za djecu. Definitivno to nije nešto što je loše. Treba ih pustiti u slobodnoj igri i biti s njima što više vani i onda im neće biti dosadno. Pustiti da se njihova mašta sve više razvija”, naglasila je. Podsjetila je kako se utjecaj ekrana na spavanje kod neke djece manifestira više, a kod neke manje. “Na većinu utječe nepovoljno”, upozorila je.

Dr. Gajović je upozorio da puki ekranizam nije jedina stvar s kojom se dijete suočava u svom razvoju. “Teško je reći da su razni sindromi (nedostatak sna, društvena izolacija, hiperkretanje živčanog sustava) posljedica ekrana”, istaknuo je.

S njim se složila i Ecimović te je naglasila da je jako teško “tako nešto tvrditi, ali i ispitati te treba tražiti uvijek širu slika svega. Nekome će ekran biti okidač, a nekome neće. Teško je tvrditi da postoje neki sindromi koji su posljedice ekrana. Dijagnoza ADHD-a je moderna dijagnoza i sve više djece ima naznake ADHD-a, ali teško je tvrditi što je točan uzrok tome. Neki pedijatri i stručnjaci tvrde da i nedostatak sna utječe na ADHD. Na kraju se sve svodi na granice koje roditelji postavljaju djeci”, upozorila je.

Tomislav Golubić

Golubić je istaknuo problem i online nastave koja sada prisiljava na još veći boravak pred ekranima. “Djeca sama svjedoče da su nakon ove situacije manje kreativna te da im se ništa ne da. Skraćena im je pažnja, jako su nestrpljivi i sve je ubrzano i to se sada sve nekako miješa. Moramo iz te gomile novih trendova polagano razabrati ono što je zdravo razumski, što je dobro i što je kvalitetno. Postali smo staklena generacija. Djeca prvi takt sa stvarnošću dobivaju na ekranu. Definitivno je svega previše i svi osjećamo kako smo predozirani ekranima i to duboko osjećamo”, rekao je.

Dr. Gajović podsjetio je da bi se svi trebali voditi principom opreznosti. “Princip opreznosti nam kaže, ako možemo smanjiti nešto što nam ne treba, zašto trčimo onda u to. Nitko od nas ne vidi svrhu zašto bi dijete trebalo koristiti ekran do tri godine. Osobno ne prepoznajem sadržaj za tu dob, osim za onu djecu koji imaju specifične dijagnoze te to koriste za rehabilitaciju. No, nažalost imamo određeni broj djece koja već od pete godine imaju svoj vlastiti mobitel, ali i ekran u sobi. Mislim da ćemo uskoro morati mjeriti pasivno i aktivno korištenje ekrana. Aktivno je pokazalo da ima ponekih koristi, ali pasivno je doslovno sjedenje i upijanje”, rekao je.

“Komunicirajte s djecom jer ne biste vjerovali što sve možete od njih naučiti.” Družite se s djecom i provodite s njima što više vremena uživo sa što više kontakta oči u oči, zaključili su gosti na koncu emisije.