Katarina Čulo kao majka više djece nije za nikakvo nametanje molitve djeci, već kaže da ih primjerom treba poučavati. To je najbolji putokaz premda kod najmanjih u obiteljskom zajedništvu molitve katkada prevladava dosada oni ostaju moliti, a gledajući stav i držanje svojih roditelja – te posebnu svijeću i njihove krunice koje imaju svoje mjesto u kući – njezina djeca osjete da je to nešto jako važno za njih i pokazuju to poslije svojim ponašanjem. Ključna je roditeljska autentičnost, ističe ona.

„Ne možemo im ništa predati od onoga što mi sami nemamo. Znači, prvo i osnovno je da se moramo brinuti o sebi i o svojim moralnostima, o svom načinu života, razmišljanja, rada i itd, a to sve onda prenosimo na njih”, rekla je Milas, napominjući da je u današnje vrijeme jako velik utjecaj okoline, a ona može povući paralelu između svoje najmlađe djece i najstarije jer je majka i studenata i djece vrtićke dobi.

„Ova sva digitalna čuda koja nas okružuju ona nisu nikakvo zlo, no mogu doprinijeti svemu. Ali mislim da sve nekako ide od roditelja, koliko mi njima uspijemo autentično prenijeti, ono samopouzdanje – da se ne srame što će ići na krunicu ili će ga netko vidjeti kada se vraća s krunice, ili što ide na vjeronaučne susrete za mlade, na neki kamp ili slično – da se ne mora sramiti to reći, a da je opet s druge strane u svemu drugome sličan svojim vršnjacima”, rekla je ova majka sedmero djece.

Iza dominikanke s. Antonije Matić je 50-godišnje iskustvo rada njezinoga vrtića na zagrebačkim Krugama. Oni u igraonici, dnevnom boravku, imaju i jedan vjerski kutak – stolić sa svijećom i Biblijom, a na policama slikovnice vjerskoga sadržaja – i tu se svakodnevno okupljaju na molitvu koja je uvijek spontana, a potaknuta nekim biblijskim tekstom pročitanom od tete odgojiteljice.

„Tu se zaista iznenadimo koliko djeca mogu, ali važno je, znači, to dijete pripremiti. Nije samo da idemo nešto pročitati, nego upali se svijeća, stvori se jedna mirna atmosfera, i pripremamo tako djecu, motiviramo, da se u toim trenutku događa nešto veliko; navještaj Božje riječi.”

„Kada smo stvorili taj osjećaj za primanje, za slušanje te Božje riječi” – nastavila je s. Antonija – „mi se uistinu iznenadimo koliko djeca mogu, koliko su sposobni i za čuđenje i za divljenje. I onda su te molitve prekrasne. Oni će svi izreći svoje molitve, a neće se ponavljati, nego će svaka molitva biti originalna”, rekla je ravnateljica vrtića sestara dominikanki na zagrebačkim Krugama

„U školama je oko 60 posto djece koja dolaze iz obitelji koje nisu praktični vjernici”, napomenula je treća sugovornica Ana Milas koja smatra da djeca čim se rode počinju s molitvom. Iako još nisu verbalna, ali oni upijaju i vide sve to što mi odrasli radimo, a velika su joj pomoć po tom pitanju u nastavi pjesme kako božićne i adventske tako i uskrsne.

Ova vjeroučiteljcia, koja je također učiteljica mentorica u Osnovnoj školi Kajzerica, naglašava ujedno kako „možemo reći na određeni način da se apsolutno može moliti riječima, djelima, žrtvom, u tišini”.

Izdvojila je stoga, prema njoj, jednu jako važnu stvar: „Mi u školama, a vjerujem i u vrtićima, imamo jako puno mogućnosti, pregršt je tema kroz koje mi možemo djecu nekako uvući da osjete Božju prisutnost.”

„MI upravo u školi obilježavamo ‘Dane kruha i zahvalnosti za plodove zemlje’. Možete uzeti jedan jednostavan primjer, na primjer, da djeci posvijestite kako Gospodin kroz prirodu čini čudo te onu grančicu – koja je zimi gotovo mrtva i beživotna – u proljeće obogaćuje s listićima, cvjetićima i onda svaku jesen dobivamo nove plodove. Djeca vam fenomenalno reagiraju na takve stvari”, naglasila je isto tako i nastavila:

„Oni su izvrsni u stvaralačkom izražavanju i u molitvama zahvale, kada ih na jedan takav vizualan način uvedete u taj svijet. To nije ograničeno na neku određenu dob, nego svako dijete proporcionalno svojim sposobnostima osjeti Božju prisutnost i sudjeluje u molitvi, poručila je – izdvajamo i to – vjeroučiteljica Milas.