KTA: Oče nadbiskupe, molim Vas da predstavite sebe, čiji ste delegat i kako ste doživjeli ovaj susret?

Hvala Vam lijepa na ovoj mogućnosti i lijep pozdrav svim čitateljima. Već ste rekli da se zovem Stanislav Hočevar. Rođen sam u Sloveniji i član sam salezijanske družbe; bio sam i u dva mandata provincijal. Godine 2000. došao sam u Beograd kao nadbiskup koadjutor, a od 31. ožujka sam i dijecezanski nadbiskup beogradski. Zastupam Međunarodnu biskupsku konferenciju sv. Ćirila i Metoda. Na žalost, ovdje sam i zato što su ostali biskupi jako zauzeti pa nisu mogli doći na ovaj susret. Moram reći da se na ovom susretu jako dobro osjećam. Od početka sam imao pozitivnu intuiciju da će na ovom susretu biti dobro i lijepo. Prije puno godina bio sam u ovoj pokrajini Apuliji i već tada sam otkrio da je u ovoj pokrajini vrlo jaka pučka pobožnost i duhovnost. Ovdje su ljudi vrlo jednostavni, dobri i otvoreni. Također dobro poznajem predsjednika Talijanske biskupske konferencije koji je ovo, sa svojom braćom biskupima, tako lijepo i dobro organizirao. Ovdje se osjeća jedinstvo duha, a i sam grad Bari je vrlo bogat prošlošću i geografskim položajem, a i različitošću Crkava. Smatram darom milosti da smo mogli imati ovaj lijepi susret baš ovdje u Bariju.

KTA: Aktivno ste sudjelovali na ovom susretu. Što ste posebno poručili braći biskupima na ovom susretu?

Obilježen sam nekim događajima iz svog djetinjstva i smatram da mi je dana posebna milost, a to je da trajno radim na pomirenju. Ja ne poznajem svog oca jer je ubijen kad sam bio mali, a moja majka je cijelog života molila za onog koji ga je ubio. Bio sam već student kad sam vidio na televiziji onaj predivni događaj koji se zbio u Getsemanskom vrtu u Svetoj zemlji kad je papa Pavao VI., sada već sveti, zagrlio patrijarha Atenagoru (http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=40672) i to mi je ostalo trajno prisutno. Mislim stvarno da se Istok i Zapad trebaju zagrliti. O tome sam puno razmišljao. Poznato je da je na području moje Beogradske nadbiskupije rođen car Konstantin koji je, ne samo dao slobodu kršćanstvu, nego je, što je za mene pravo čudo, kad je vidio da rano kršćanstvo razdiru razne hereze, sazvao i prvi ekumenski koncil u Niceji. Godine 2025. bit će 1700. obljetnica od tog prvog Koncila. Ja u savjesti osjećam da bi se trebalo učiniti sve što god je moguće da bi se te dvije Crkve ponovno susrele jer, ako smo mi kršćani podijeljeni, teško možemo biti svjedoci u današnjem sekulariziranom svijetu. U tom duhu su i moji interventi na ovom susretu. Duboko sam uvjeren da Crkva i danas treba imati taj duh Pedesetnice, duh zanosa; da ne bude zajednica moraliziranja i neke discipline na pravnom području nego da taj duh oduševljenja dolazi iz srca, a to je iz Božjeg srca. To je ono što ja mogu reći jer sam uvijek više radio kao pastoralac, a nisam se bavio samo naukom.

KTA: Dobiva se dojam da se biskupi koji žive s manjim zajednicama, kao na Bliskom istoku ili Sjevernoj Africi, posebno zauzimaju za dijalog i ekumenizam. Kako to objašnjavate?

To je sasvim prirodno. Mi u Beogradu imamo sad Sinodu i pitam se, je li to pametno? Mi koji živimo u jednoj takvoj zemlji u kojoj žive različite vjerske zajednice, moramo se pitati, zašto ja slavim Boga na način koji je drugačiji od drugih vjerski zajednica; zašto ovaj obred, a ne drugi, zašto su naše crkvene smjernice drugačije od drugih vjerskih zajednica itd. S druge strane, mi koji živimo u ovom vremenu globalizacije, vidimo da ima toliko ljudi koji su udaljeni od vjere. Pitam se, smijem li ostati zatvoren unutar vlastite Crkve ili imam dužnost svjedočiti i sve ostale pozivati na dijalog. Mi, koji živimo u ovakvim sredinama, jače osjećamo tu potrebu da svjedočimo Krista onima koji ga ne poznaju ili ga doživljavaju i interpretiraju na drugačiji način. Sve to utječe na nas biskupe da ostanemo skromniji, jednostavniji i otvoreniji. Mi se ne možemo pohvaliti nekim velikim institucijama na koje bismo se mogli osloniti; nemamo ni neku državu niti veliki katolički narod koji sam po sebi daje određenu sigurnost. Sva naša sigurnost jedino je u Bogu. Čini mi se da su to razlozi koji nas drže poniznima i otvorenima za ekumenizam i da se više pouzdajemo u Gospodina, a ne u svoje ljudske snage.

Kako biste ukratko saželi poruku na kraju ovog susreta?

Mislim da možemo reći, iako u našim prijedlozima ne stoji baš tako, da Istok ima posebno iskustvo Boga. Tu su se rađale ponajprije velike religije; tu je početak židovstva, kršćanstva i upravo kršćanstvo je postalo kreativno i stvaralačko. Tako na Istoku ima toliko obreda koji nam govore o veličini Boga i o tajanstvenosti jer nitko od nas ne može dokučiti tu veličinu i kreativnost Božju. Mislim da nam Mediteran kao takav može u tome pomoći i za mene je poruka: vratiti se na „istok“, na izvore i to vraćanje na izvore znači vratiti se na ono početno oduševljenje. Mislim da to Mediteran može dati čitavoj Katoličkoj Crkvi.